SVI RODITELJI povremeno se iznerviraju i izgube živce sa svojom djecom. To znači da je povremeno povisivanje glasa gotovo neizbježno. To vrijedi čak i za stručnjake za roditeljstvo, poput Becky Kennedy, dječje psihologinje školovane na Sveučilištu Columbia. Kennedy, majka troje djece, priznaje da se i ona zna naći u situaciji kada podigne glas na svoju djecu, na primjer, kada ujutro odugovlače s oblačenjem za školu, zbog čega kasni na posao.

"Dođe trenutak kada više ne mogu izdržati i povisim glas: 'Što nije u redu s tobom? Nikad ne slušaš! Tako si sebičan, zbog tebe ću zakasniti. Ti me pretvaraš u čudovište. Zašto ne možeš poslušati prvi put?'", podijelila je Kennedy u razgovoru s poduzetnikom Timom Ferrissom u njegovom podcastu The Tim Ferriss Show.

Iako je povremeno povisivanje glasa razumljivo, Kennedy upozorava da takvi ispadi mogu ostaviti dugotrajne negativne posljedice. Mala djeca često ne razlikuju trenutačni izljev bijesa od ozbiljnije situacije i mogu ga doživjeti kao trajnu prijetnju. Osim toga, osjećaji srama i krivnje koje roditelji osjećaju nakon što povise glas, mogu uzrokovati tjeskobu, što opet vodi do novih ispada, piše psihologinja Emily Edlynn u časopisu Psychology Today.

Kako se ispričati nakon povisivanja glasa

Zato je važno brzo se ispričati i imenovati osjećaje koji su vas doveli do toga da izgubite kontrolu, kaže Kennedy. Taj proces naziva "popravak". On služi da djetetu pokažete da ga volite, čak i kada ste ljuti, te da modelirate odgovorno ponašanje.

"Preuzimam odgovornost za svoje ponašanje", objašnjava Kennedy. "Ispričam djetetu priču koja mu pomaže shvatiti što se dogodilo i što ću ubuduće napraviti drugačije."

Primjerice, Kennedy predlaže da kažete: "Hej, viknula sam na tebe ranije. To te vjerojatno prestrašilo. Također, nikada nije tvoja krivnja kada povisim glas. Radim na tome da ostanem smirenija, čak i kada sam frustrirana. Žao mi je."

Reći djetetu da nije krivo za vaše povisivanje glasa ne znači da je njegovo loše ili nepoštovanje ponašanje opravdano, napominje Kennedy. Umjesto toga, to im pomaže naučiti da nisu odgovorni za tuđe postupke, bilo dobre ili loše.

"Kada moje dijete ne sluša i jutro se oduži, ja osjećam frustraciju", kaže Kennedy. "Reći djetetu: 'Ti me tjeraš da vičem, ti me pretvaraš u čudovište', zapravo ga čini odgovornim za moju sposobnost upravljanja vlastitim osjećajima."

Kako spriječiti iznenadne ispade bijesa

Roditelji koji primijete da su skloni neočekivanim izljevima bijesa, trebaju poraditi na prepoznavanju okidača frustracije, savjetuje Kennedy. To im može pomoći da se zaustave i smire prije nego što povise glas.

Primjerice, možete reći djetetu: "Hej, frustrirana sam. Udišem, uzimam pauzu i vraćam se." Upravljanje vlastitim osjećajima pred djecom može biti izazovno, ali dugoročno donosi nagrade.