DJECA koju roditelji hvale jer su "dobra" ili "nezahtjevna" često odrastu u osobe s posebnim obrascima ponašanja. Roditelji pod stresom ponekad su usredotočeni na probleme pa nenamjerno zanemaruju djecu koja im ne stvaraju poteškoće. Takva djeca uče potiskivati vlastite potrebe kako bi bila što manji teret, a te osobine zadržavaju i u odrasloj dobi, piše YourTango.

Izbjegavanje sukoba pod svaku cijenu

Odrasli misle da postupaju ispravno kada hvale djecu jer su poslušna, ali im time mogu nenamjerno poručiti da su njihovi osjećaji nevažni. Dijete tako uči da je najprivlačnije i najdraže samo onda kada je sretno.

Zbog toga kao odrasli često misle da rade nešto pogrešno ako se uzrujaju. Šute čak i kada je opravdano usprotiviti se ili kada su im osjećaji povrijeđeni. Vjeruju da će iskrenost samo pogoršati situaciju jer su nesvjesno naučili da bilo kakva svađa može trajno uništiti odnose, a taj ih osjećaj prati cijeli život.

Ustručavanje traženja pomoći

Jedna od glavnih odlika "nezahtjevne" djece je izražena samostalnost. Kada im nešto treba, navikli su pobrinuti se za to sami. Zbog toga dobivaju pohvale, za razliku od druge djece kojoj je pomoć češće potrebna.

S vremenom nauče da je svaka potreba koju ne mogu sami zadovoljiti zapravo smetnja drugima. Umjesto da zatraže pomoć, ponašaju se kao da te potrebe ne postoje. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti njihovo mentalno i emocionalno zdravlje.

Zanemarivanje vlastitih želja

Neki se ljudi toliko naviknu raditi ono što drugi žele da osjećaju izrazitu nelagodu kada ih netko pita za njihove preference. Velika je vjerojatnost da su takve osobe u djetinjstvu bile poznate kao "nezahtjevne".

Odustajanje od vlastitih želja kako bi se usrećilo druge klasičan je znak pretjeranog ugađanja. Djeca upadaju u taj obrazac jer se naviknu prepuštati drugima da vode glavnu riječ. Misle da svima olakšavaju ako se jednostavno priklone tuđim željama, a tu je ideju netko vjerojatno nesvjesno poticao tijekom njihova odrastanja.

Preuzimanje uloge terapeuta u društvu

Prijateljstva s uzajamnom podrškom su zdrava, ali ravnoteža se teško održava kada se jedna osoba stalno ponaša kao dežurni terapeut. Upravo je to uloga koju osobe odrasle kao "nezahtjevna" djeca prirodno preuzimaju.

Budući da su navikli rješavati tuđe probleme i nikada ne govoriti o svojima, lako im je uvijek biti na raspolaganju za sve ostale. Loša strana je to što pritom osjećaju da moraju potiskivati vlastite emocije kako ne bi bili na teret.

Strah od razočaravanja drugih

Ironija je u tome što takve osobe gotovo nikada nikoga ne uzrujaju, ali se stalno brinu da bi se to moglo dogoditi. Neprestano analiziraju tuđa raspoloženja i pridaju preveliku važnost sitnicama, poput poruke na koju im netko nije odmah odgovorio.

Često se događa da se djeca čiji su osjećaji u djetinjstvu bili zanemareni i kao odrasli brinu da su drugi ljuti na njih. Iako nitko vjerojatno nije namjerno htio poručiti da njihovi osjećaji nisu važni, oni su u to duboko uvjereni.

Teško donošenje vlastitih odluka

"Nezahtjevna" djeca ne trebaju nekoga tko će im stalno govoriti što da rade, ali se muče s donošenjem odluka. Misle da je važnije ugoditi svima drugima nego usrećiti sebe.

To ih može navesti da odaberu karijeru koja ih ne zanima ili da upišu fakultet koji ne žele. Osjećaju da moraju živjeti prema tuđim očekivanjima, što na kraju vodi do dubokog nezadovoljstva. Takvi se ljudi jednog dana mogu probuditi i shvatiti da im se zapravo ne sviđa njihov život jer su ga izgradili na odabirima koje su drugi željeli za njih.