NAKON što sam rodila svoju prvu kćer Susan, medicinska sestra omotala ju je u ružičasti pokrivač i stavila joj malu žutu kapicu na glavu. Moj suprug Stan sjedio je pored mene. Oboje smo bili iscrpljeni, ali ushićeni i u tom trenutku sve je bilo jasno – voljela sam svoju kćer od one sekunde kad sam ju vidjela i osjetila sam iskonsku želju da ju zaštitim, da joj pružim najbolji mogući život i da učinim sve što je potrebno kako bih joj pomogla da uspije, za američki časopis Time piše Esther Wojcicki, autorica knjige ”Kako odgojiti uspješne ljude: Jednostavne lekcije i radikalni rezultati”.

No uskoro su se pojavila pitanja i sumnje. Svi mi želimo sretnu, osnaženu i strastvenu djecu. To sam i ja osjetila onog trenutka kad se Susan rodila te kasnije, kad smo dočekali svoje druge dvije kćeri, Janet i Anne. Ta ista želja ujedinjuje ljude iz različitih zemalja i kultura. Ono što svi žele znati je kako pomoći svojoj djeci da žive dobre živote, da budu sretna i uspješna te da iskoriste svoje talente kako bi svijet učinili boljim mjestom. 

Čini se da nitko ne zna konačan odgovor. Stručnjaci za roditeljstvo fokusirani su na važne aspekte skrbi o djeci, poput spavanja, jedenja, emocionalnog povezivanja ili discipline, ali savjeti koje oni nude često su uglavnom suženi i preskriptivni. Ono što zaista trebamo nije samo ograničena informacija o skrbi i hranjenu djece, koliko god to bilo važno. Ono što najviše trebamo znati je kako našoj djeci podariti vrijednosti i vještine da uspiju kao odrasli. Moramo se također suočiti s velikim kulturološkim pomacima koji su se dogodili posljednjih godina, posebice tehnološkim promjenama, te uvidjeti kako su te promjene utjecale na roditeljstvo. Hoće li naša djeca uspjeti u doba robota i umjetne inteligencije? Kako će napredovati u tehnološkoj revoluciji? Te su brige zajedničke roditeljima širom svijeta.

Kao mlada majka prihvatila sam ono malo smjernica i savjeta koje sam mogla pronaći te sam uglavnom odlučila vjerovati sama sebi. Možda se radilo o mom školovanju za istraživačku novinarku ili mojem nepovjerenju prema autoritetima koje proizlazi iz moga djetinjstva, ali bila sam odlučna sama spoznati istinu. Imala sam svoje ideje o tome što djeca trebaju i držala sam se toga bez obzira na to što su drugi ljudi mislili. Rezultat je bio, u očima mnogih ljudi, u najboljem slučaju idiosinkrazija ili samo obična ćudljivost.

Sa svojim sam kćerima od prvog dana razgovarala kao da su odrasle. Većina majki prilagođava se razgovoru s malom djecom pa govore visokim tonom i koriste jednostavne riječi. Ja to nisam činila. Ja sam vjerovala njima i one su vjerovale meni. Nikad ih nisam dovodila u opasnost, ali isto tako nikad nisam stajala na putu prema njihovim životnim iskustvima ili ograničenom riziku. Dok smo živjeli u Ženevi, poslala sam Susan i Janet do obližnjeg dućana da kupe kruh. Imale su samo pet i četiri godine i išle su same. Poštovala sam njihovu individualnost od početka. Moja je teorija da su najvažnije godine od prve do pete te sam odlučila da ću ih rano podučavati koliko god je moguće. Ono što sam željela više od svega je pretvoriti ih u neovisnu djecu, a potom u snažne i neovisne odrasle osobe. Smatrala sam da će se, ako budu razmišljale svojom glavom i donosile ispravne odluke, moći nositi s bilo kakvim izazovima koji se budu pojavili. U to vrijeme nisam imala pojma da će istraživanja potvrditi moje odluke. Slijedila sam svoj instinkt i svoje vrijednosti te ono što sam kao učiteljica vidjela da funkcionira u učionici.

Čudno je biti “slavan” roditelj i gledati svoju obitelj na naslovnicama časopisa. Svakako ne polažem zasluge za sve njihove uspjehe kao odraslih osoba, ali sve tri pokazale su se kao uspješne, brižne i sposobne osobe. Susan je izvršna direktorica YouTubea, Janet je profesorica pedijatrije na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu, a Anna je suosnivačica i izvršna direktorica biotehnološke kompanije 23andMee. Uzdignule su se do vrha ultrakompetitivnih profesija kojima dominiraju muškarci, a uspjele su zato što su slijedile svoje strasti i razmišljale svojom glavom. Gledati kako se moje kćeri snalaze u svijetu s integritetom i hrabrošću bila je jedna od najvećih nagrada u mom životu. Posebno sam impresionirana time kako se natječu i surađuju, ne fokusirajući se na to da su jedine žene u prostoriji, nego pronalazeći rješenja za probleme s kojima se suočavamo.

POVJERENJE, POŠTOVANJE, NEOVISNOST, SURADNJA I LJUBAZNOST

Povjerenje

Cijeli je svijet usred krize povjerenja. Roditelji se boje pa se zbog toga i djeca boje biti ono što jesu, preuzeti rizik i suprotstaviti se nepravdi. Povjerenje mora početi s nama. Ako smo sigurni u odluke koje donosimo kao roditelji, možemo se pouzdati u svoju djecu da će poduzeti važne i neophodne korake prema osnaživanju i neovisnosti.

Poštovanje

Najosnovnije poštovanje koje možemo pokazati svojoj djeci je ono prema njihovoj autonomiji i individualnosti. Svako dijete ima dar i svako je dijete dar svijetu pa je naša odgovornost kao roditelja da njegujemo taj dar, što god to bilo. To je upravo suprotno od toga da djeci govorite što da postanu, koje zanimanje da slijede te kako bi njihov život trebao izgledati. To znači da ih podupirete dok prepoznaju i slijede svoje vlastite ciljeve.

Neovisnost

Neovisnost počiva na čvrstim temeljima povjerenja i poštovanja. Djeca koja se rano nauče samokontroli i odgovornosti mnogo su spremnija za izazove odrasle dobi, a imaju i vještine za inovacije i kreativno razmišljanje. Zaista neovisna djeca sposobna su se nositi s nevoljama, neuspjesima i dosadom, neizbježnim aspektima života. Ona drže kontrolu čak i kad su stvari oko njih u kaosu.

Suradnja

Suradnja znači raditi zajedno kao obitelji, u učionici i na radnom mjestu. Za roditelje to znači poticati djecu da pridonose diskusijama, odlukama, pa čak i disciplini. U 20. stoljeću, dok je poštivanje pravila bilo jedna od najvažnijih vještina, roditelji su imali potpunu kontrolu. U 21. stoljeću diktat više ne funkcionira. Ne bismo trebali govoriti djeci što da rade, nego od njih tražiti ideje i raditi zajedno na rješenjima.

Ljubaznost

Čudno je, ali i istinito da smo skloni tretirati svoje bližnje bez ljubaznosti i obzirnosti koje pokazujemo prema strancima. Roditelji vole svoju djecu, ali nisu tako bliski s njima, često uzimaju temeljnu ljubaznost zdravo za gotovo. Prava ljubaznost uključuje zahvalnost i praštanje, uslužnost prema drugima i svijest da izvan nas postoji svijet. Važno je pokazati našoj djeci da je najuzbudljivija i najprijatnija stvar učiniti tuđi život boljim.

Konačni je cilj TRICK-a (trust, respect, independence, collaboration, kindness) stvoriti odgovorne ljude u odgovornom svijetu. To je ono što radimo kao roditelji, učitelji i poslodavci. Ne samo podizanje djece ili upravljanje učionicama ili sobama za sastanke,nego i izgradnja temelja budućnosti čovječanstva. Razvijamo ljudsku svijest i činimo to brže nego ikad prije. Vi ste roditelj kojeg vaše dijete treba i uz vaše povjerenje i poštovanje vaše dijete postat će točno onakva osoba kakva treba biti, zaključila je Esther Wojcicki.