Foto: 123rf

Do sada ste mogli skužiti da sam ja, ovako, poprilično ufurana u nove početke. Toliko su mi simpatični da ih volim imati barem dva puta godišnje! Šalu na stranu, ali do sada sam se već fino ispraksala u prilagođavanju novim situacijama, ljudima, radnim mjestima. I sada smo došli do najnovijeg novog početka. Najdrugačijeg. Dočekao nas je Köln, novi grad, novi početak kakav do sada nisam iskusila. I ne mogu se otarasiti ovih šišmiša u stomaku već par dana!

Ovdje smo već pet noći. Da, pet, molićulijepo! Smiješna sam sama sebi koliko sam oduševljena i prestravljena u isto vrijeme, pogotovo ako uzmemo u obzir da pet dana ne traje niti pošten godišnji. Ali ovdje je štimung drugačiji jer u glavi znaš da nisi na godišnjem i ne ideš obilaziti katedralu i muzeje u trku. Obilazit ćemo ih, naravno. Ali laganini. Ostavljamo si dovoljno vremena za filozofske kontemplacije poput 'što ja radim ovdje?', 'šta sad ?' i 'od 0 do 10 je li moj promašaj 13?'. Treba ostaviti vremena i prostora i za pošten slom živaca!

Tjedni koji su prethodili našem odlasku za mene su bili 'easy-peasy'. No sikiriki. Sve mogu, samo polako, bez sekiracije. Popakovali smo što nam je palo na pamet, ponijeli novaca, dokumenata i google translate. Što drugo čovjeku treba, zar ne? Za avanturu - spremni! (da, i dalje imam balkanski smisao za humor) Jedino nisam mogla baš nešto spavati zadnji tjedan, ali to uvijek možemo pripisati punom mjesecu/promjeni vremena/pms-u/svemu navedenom. Kad je osvanuo dan prije polaska, imala sam mini živčani slom. Svi su se opraštali od nas i nikako nije pomogao taj 'sirota djeca, odoše u strašni teroristički svijet goli i bosi'. Oplakala sam jedno tri puta (minimalno), cijelo to vrijeme govoreći sama sebi 'pa dobro, koje pizze materine se sad dereš, pa nisi ti MORALA ići nigdje - ovo je nešto što ti godinama ŽELIŠ?!' Ali sam se prepustila oplakivanju sebe, svog sumornog života, žaljenju jadnog djeteta koje otkidam od obitelji svoje jedine i idiličnog neiskvarenog života. Taj dan sam naučila da čovjek nije normalan. Ja pogotovo. Sve što mi je išlo na živce od stoljeća sedmog, sada je odjednom bilo 'nešto mom srcu drago'. Sve budalaštine koje mi kompliciraju život, postale su začini života svakodnevnog. Gdje god pogledam - idila. Pukla k'o puška, to bi bila moja laička dijagnoza. Ali preživjela sam, udahnula i sjela u auto.

Put je prošao u mojoj standardnoj stress-free mantri poznatoj kao 'izginućemonaautoputu, izginućemonaautoputu, izginućemonaautobanu'. Stigli smo bez problema. Standardno. Sam ulazak u Köln me prenerazio. Grad je ogroman! Bila sam ja i u većim, ali turistički. U ovoj situaciji najsmješnije je to što si sam svjestan toga da nerealno gledaš sve oko sebe. Logično je zaključiti da ću se snaći u Kölnu, ako sam se snašla u Parizu. Ali mozak u tom trenutku to jednostavno ne može procesuirati. Samo vidi ogroman grad, nepoznat uz to. Ogromne prometnice, nepoznato naselje. Čudne ljude, terorističku podzemnu i nepoznat jezik. I jedino o čemu razmišljam je 'isuse, pa ja ovdje NIKADA neću preživjeti!'

Gospodin muž odmah je ubacio u 'sve je najbolje ikad' brzinu i živcirao me nemilice prva dva dana. Skakutao je oko mene kao našmrkan speedom i pokazivao mi kako je ovo najbolja odluka ikad. A ja, ona koja svo ovo vrijeme navija za odlazak, bila sam van sebe. Ne toliko od straha, koliko od šoka. Odjednom je neznanje jezika postalo stravičan problem. Postala sam bolno svjesna toga da moj 'plan' ima jednu maaaalecku manu - apsolutno je loše zamišljen. Krenula sam u ovu pustolovinu kao na produženi godišnji. Tri mjeseca testnog perioda, muž radi, a Morana i ja se šetkamo, igramo, istažujemo. Same. Odmah, prvi dan, bilo mi je jasno da je to najgluplji plan prvenstveno jer ne možeš živjeti izvan 'društva'. Možeš, ali takav život je otužan. Ono što moram napraviti je točno suprotno od zamišljenog - moram se što prije aktivirat i izgraditi si neku svakodnevnu rutinu. Moram znati kad se idemo igrati, kad idemo učiti, kada idemo vježbati. Kada ručamo, kada spavamo, a kada se družimo sa svojim njemačkim prijateljima (koje još nemamo). Ali imat ćemo ih! Hoćemo, pa makar sve 'moje Njemice' bile iz Tuzle i Širokog! (Ovo mislim u najboljoj mogućoj namjeri - mislim da mi novopridošli ne možemo preživjeti bez drugih mama 'naše sorte'. A ako nešto znam, onda je to da se na njih uvijek možemo osloniti.) Tako sam i krenula. Našla 'naše'. Našla najbliže vrtiće. Našla Ikeu, trgovinu i ljekarnu. Našla raspored škola jezika. Ugovorila nam sastanak u gym-u. Da, Švabo ima sastanak da te upiše u gym. I kid you not.

Malo mi je bilo neugodno samoj pred sobom koji sam uplašeni mekušac bila ova prva dva dana i sada se iskupljujem. Halo, narode, pa ja sam odrasla u Slavonskom Brodu! Nema toga što me može iznenaditi! A možda imam i još neotkrivene super moći (zahvaljujući rafineriji). Šalu na stranu, svjesna sam toga da je put prilagodbe dug i mukotrpan. Ali mislim da je bitno ne zaboraviti u svakom trenutku da je to ono što sam htjela - promjenu. I sada moram raditi na tome. Na sebi, na okolini, na životu. I vjerujem da će sve biti dobro.

Kao što vidite, nova avantura je započela. Koncept bloga biti će malo promijenjen jer je i moja svakodnevica promijenjena. Ali jedva čekam da vidim sve te situacije u kojima ću ja biti pravi balkanac - uloge su naglo promijenjene! U svakom slučaju, nadam se da ćete me nastaviti pratit - nema veće potpore od toga!

Izvor: Misusovka