Foto: We Heart It 

MISLITE da nećete biti takve, da vas neće snaći sindrom drugog, trećeg djeteta, a onda se osvrnete na svoje osjećaje i shvatite da volite baš tako.

"Ja sam drugorođeno dijete u svojoj obitelji i zaklela sam se da nikada neću sa svojom djecom činiti te stereotipne greške koje su moji radili sa mnom. Zaklela sam se da ću itekako cijeniti svaki trenutak proveden sa svojom drugom bebom, da ću pamtiti i ponositi se svakim korakom koji napravi, baš kao da prvi put doživljavam tako nešto. Zaklela sam se da ću i tu drugu knjigu uspomena ispunjavati sustavno, konstantno, od korice do korice. 

Šest mjeseci nakon poroda, evo me tu gdje jesam, a moja beba još uvijek nema čak ni praznu radosnicu, unatoč mojoj velikoj želji i obećanju kojeg sam si dala. 

Srećom, nije jedina, a nisam ni ja. O tome su spjevane čak i pjesme", napisala je u dirljivom pismu svojoj drugorođenoj bebi mama Kate Schweitzer, nakon što ju je u srce dirnula pjesma Rashe Rushdy, autorice bloga The Tuna Chronichles koja se, kao i većina mama drugorođenaca, borila sa svojim osjećajima i davno danim obećanjima. A opet, i ona je neke stvari jednostavno propustila pa se u pjesmi pokušala iskupiti. I sebi i svojoj drugorođenoj bebi je tako, crno na bijelo, ostavila dokaz da nismo jedine. Mame koje jednako vole, a opet malo drugačije "cijene" svoje drugo, treće i svako sljedeće dijete. 

"Pjesma me toliko dirnula u srce, iako nije moja jer nemam vremena ni pjesmu napisati pa sam je prepisala, kako to mame bez puno slobodnog vremena najčešće rade", dopisala je mama Kate uz pjesmu koja nije njena, ali te riječi, tako univerzalne, čine je njenom. I vašom, ako se u njoj prepoznate.  

Moje drago, drugorođeno dijete, 

moram ti reći istinu. 

Jednoga dana pitat ćeš me, sigurno,

zašto kod tebe nije bilo

sve sjajno, 

divno

i novo. 

Kad me pitaš baš to

ja se neću libiti reći ti sve; 

istinu o

naslijeđenoj robici, 

o kavi i obilju slasnog sira 

u trudnoći.

O nerazmišljanju o porođajnom planu 

i nedostatku tjednih fotografija trbuha. 

O činjenici da te nisam čekala 

suspregnutog daha

niti sam strepila oko svakog tvog razvojnog koraka. 

Reći ću ti i onu, još bolniju istinu, 

da si morala malo više plakati, 

malo više čekati, 

malo više dijeliti. 

Jer, zlato moje, činjenica je

da tvoja draga mama

s tobom često nije bila 

ona najbolja verzija mame. 

Ali, moje drago, drugo dijete, 

daj mi da ti šapnem i ovo. 

Istina je da sam, 

prije no što si se rodila,

sumnjala u svoju beskonačnu ljubav, 

a opet, 

od trenutka kad su mi te položili na grudi, 

ušuškanu u dekicu, 

s onim prćastim nosićem, napučenim usnicama

i očima čvrsto zatvorenima

u svijetu koji te još ne zna,  

bilo je to kao da mi je novo srce naraslo. 

Srce samo tvoje, 

samo za tebe. 

Istina je,

draga moja djevojčice, 

da si baš ti ta

koja me naučila 

da vjerujem, 

da unatoč krivnji i brizi, 

u toj žurnoj potrebi da budemo nekome nešto,

ti si me naučila 

da sam i ja dovoljna,

baš takva kakva jesam. 

Istina je, 

da sam već bila nekom drugome mama, 

prije no što si došla ti, 

nekom drugome, 

ali sam s tobom postala 

bolja mama. 

Istina je, 

drago moje drugorođeno dijete, 

ako ćeš se, i kada ćeš se jednoga dana upitati

zašto su stvari s tobom bile bitno drugačije, 

znaj ovo, ljubavi moja: 

Nisam ni ja prije znala

koliko moje srce ima ljubavi

sve dok te nisam ugledala, 

dok nisam shvatila, 

da ti nisi dodatna, 

već dio koji je nedostajao. 

A ova godina koja je brzo minula, 

koja nam je dala sve što smo proživjele, 

toliku ljubav 

koju si mi donijela, 

učinila je mene tako

sjajnom, 

divnom 

i novom 

svaki dan.