Foto: Index

MOJA baka koja živi više od 40 godina u Njemačkoj ima jednu naviku koja je meni, pogotovo dok sam bila u žaru puberteta, djelovala kao najsramotniji čin ikada. Naime, moja baka ima standardnu proceduru pristupanja ljudima koji se na neki način ne drže pravila. O čemu govorim? O tome da šetamo Marienplatzom, glavnim trgom u Minhenu, sunce piči, ptičice pjevaju, ljudi se smiješe i uživaju u životu i blabla, i u susret nam dolazi mladić na biciklu. U narodu poznat kao biciklist. Kao pravi Nijemac, ima dobar bic, ima kacigu, ima sve što po zakonu treba imati. A onda, u trenutku kada prolazi kraj nas, moja baka unese mu se u facu i zadere se iz petnih žila da ‘izvoli sići s bicikla jer šta on sebi umišlja koje %&%##%&&?!’ On se lecne (često i siđe s bicikla), moja baka nastavi elegantno šetati, a ja propadnem u zemlju od srama. Shvatili ste poantu. O čemu je riječ? Na Marienplatzu je pješačka zona i nitko se ne smije voziti na biciklu. Amen.

Amen!

Ono što znam sada, kada sam tu već neko vrijeme, je to da u slučaju da mu se nije izderala moja baka u facu, izderao bi mu se netko drugi. Garantirano. To je veliki segment njemačkog načina života, segment koji vrlo zorno pokazuje zašto se SVI drže pravila - zato što vam društvo neće dozvoliti da bude drugačije od toga. 

Naravno da probranih primjeraka ljudskih konjina ima svugdje i uvijek. Ni jedna država na svijetu nije cijepljena od toga i nipošto ne vjerujem da smo ‘mi gori od finih Europljana’ ili nešto slično. Razlika je samo u pristupu problemu. Kao što sam rekla, konjina ima svugdje i to je neizbježno. I nitko ne očekuje da se hvatate u klinč s pijanim majmunom koji urinira po trgu - to je specifična situacija i postoje organi koji se trebaju brinuti oko toga. Ali u Njemačkoj će ti organi bez pardona doći i obaviti svoj posao. U Hrvatskoj sam gledala kako ‘organi’ na trgu stoje 2 metra od ženske (da, ženske!) koja je zadigla suknju, čučnula i obavila svoje na pola Trga bana Jelačića. Organ nije trepnuo. 

A policije posvuda 

Policija je u Njemačkoj uvijek jako vidljiva i uvijek su tu negdje. Doduše, ja sam dobila dojam da su ovdje naučeni da ‘oni služe narodu’ - osjećaj koji ne mogu reći da sam imala u Hrvatskoj. Ovdje je normalno da policajcu priđete (dok stoji u ‘zidu’ jer se čeka prolazak prosvjednika) i pitate ga za smjer, što ima novo, tko će sada tu proći i ima li upaljač da vam zapali. Ne karikiram, gledala sam u to. U Hrvatskoj, dok sam proživljavala slavne dane svoje novinarske karijere, nisam smjela prići blizu policajcu. Opet ne karikiram. Policija je ovdje da vam pomogne kako god može. Pa makar to značilo da vas zove baka s hodalicom od 87 godina jer je mladi panker zapalio cigaru u podzemnoj. Mislite da nisu došli? Mislite da nije ugasio cigaru? Mislite da se baka bojala za sebe?

Baka se nije bojala za sebe i mene to oduševljava. Ja sam u takvim situacijama prava kukavica - samo nemoj da se nekome moram zamjeriti! Netko se naparkirao na mjesto za invalida? Nije moja stvar. Neću se petljati. Ne treba meni mjesto. Pa ima još 5 invalidskih mjesta. Tko sam ja da njemu kažem. Još treba da me šljane. I na kraju, možda ću i ja nekad ‘na brzinu’ stati na invalidsko pa bolje da se ne trpam. Poznato? Skoro svi koje ja poznajem reagirat će tako. Ali ne moja baka u Njemačkoj. I očito ne njena kolegica po godištu, također u Njemačkoj. Ovdje vas nitko ne dira ako ni vi ne dirate nikoga. Što vi radite, kako se oblačite, koga volite i koliko djece planirate imati - nikoga se ne tiče. To nije ničiji problem. Ljudi će biti beskrajno ljubazni i pristojni i susretljivi, ali se neće petljati u ništa. Dok niste prekršili neko pravilo, pa makar i društveno, nepisano. Onda se mijenja ploča i u tom trenutku to postaje i njihov problem. Zašto? Zato što vaše kršenje pravila ugrožava njih. Zašto biste vi imali pravo prekršiti pravila, a oni ne? Pravila vrijede za sve - ako ih se drže svi oni, izvolite i vi! I ne šale se s tim!

Njemačka gostoljubivost - aha! 

Ne možete pušiti u podzemnoj i to je gotova stvar. Nema gledanja u stranu, nema ignoriranja, nema skrivenog zvanja policije. Dolaze vam ravno u facu. Društvo na vas vrši pritisak da se izvolite prilagoditi. Na parkiralištu Lidla se čovjek uparkirao prvo mjesto do natkrivenog dijela s kolicima. Ali to nije bilo parkirno mjesto već slobodan prostor da ima više mjesta za kolica. Znate koliko dugo je stajao? Ni dvije minute - odmah su došla dva lika i svađala se s njim. Kada ih je ignorirao, jako su mu lupali na prozor. Dva sredovječna, najnormalnija lika, s popisima za kupnju i svojim eko vrećicama. Brzo se preparkirao. Ja sam nekidan točila gorivo i nazvala muža da budem sigurna da ne fulam (nisam ‘glupo žensko’, imaju drugačije oznake, molim lijepo). Nije mi se javio. I bolje, jer je ženska iz auta iza mog počela arlaukati. Ja se brecnem jer nemam pojma što se događa i na koga se dere i skužim - na mene! Žena se dere na mene! I dalje ne znajući što se događa, pokušavam razaznati iz njenog brojanja (koje traje i traje i traje) što radim krivo. Pričam na mobitel! Na pumpi nije dozvoljeno pričati na mobitel. Nema znaka. Nisam imala pojma. 

Ispričala sam se i rekla da sam stranac i da nisam znala. I tu se odmah natrag pali njemačka gostoljubivost. Ja sam se ispričala, ona je nabacila osmjeh i rekla da je u redu, ali od sada znam. I od sada stvarno znam! Na putu za plaćanje mi je i vrata otvorila i pozdravila se sa mnom. Jer sve je u redu ako se držiš pravila. Koja su ista za sve. Pogodite hoću li još pričati na mobitel na pumpi? Ni u ludilu!