Foto: Index

KADA smo navršili dvije godine… Uočavate kako sam i ja polako, neprimjetno, postala jedna od onih roditelja koji ‘su trudni’ zajedno, koji s djetetom ‘navršavaju rođendane’ zajedno i sl.? Ispričavam se najdublje, mislila sam da se to nikada neće dogoditi! Kao što sam mislila i da mi se nikada neće dogoditi da mi se dijete baca po podu šoping centra ili jede dok gleda crtiće. Ili duda dudu do treće godine, odbija jesti pola namirnica i … pa ono, ubacite primjer po svom izboru, znate dobro o čemu govorim. Da se vratim na početak - kada je moje dijete navršilo dvije godine, počela sam živjeti u strahu od ispada bijesa aka superpopularno znanih tantruma. Pročitala sam toliko literature da sam si napravila medvjeđu uslugu i samo čekala kada će se dogoditi taj strašni trenutak. Pročitala sam sve o uzrocima, o trajanju, o tome koliko je često, kako se nositi s tim, kakve reakcije se preporučuju, a koje su najgora moguća opcija. Naravno, vidi se da sam roditelj prvi puta jer sam čekala da nas sastavi ispad čim je dijete otpuhalo svjećice.

To se, neočekivano, nije dogodilo. Čak je prošlo dosta vremena do našeg prvog ispada bijesa - zbog toga što se moje dijete odlično nosi sa svojim emocijama ili zbog toga što je razmažena pa se nema oko čega živcirati, to ću ostaviti da drugi procjene. U svakom slučaju, ja sam bila zadovoljna. Moje divno milo dijete nema tantrume! Vidi je kako je velika i zrela i pametna! Ima već dvije i nema ih! Naravno, djeca ih redovno imaju do četvrte godine, ali ja sam se nekako tješila da ako moja nema odmah, neće imati nikada. Još jedna od onih stvari koje ‘nove mame’ govore mrtve ozbiljne, a višestruke mame na to grcaju od smijeha, kava im izlazi na nos i tako to. Slatko i naivno. I nema nikakve veze sa stvarnošću. 

Moje dijete odlučilo je da će s ispadima bijesa krenuti oko trećeg ročkasa. Tako joj je valjda najviše odgovaralo. Šalu na stranu - točno sam mogla predvidjeti da ulazimo u sezonu uragana i da je bolje da se na njih pripremimo. Došli smo u Njemačku i ostali smo sami. Nas dvoje i ona. I tek sada, prvi puta u životu, mogu reći da zapravo odgajam svoje dijete. Svaka čast onima koji su to uspjeli i u većim zajednicama, ali ja sada kristalno vidim koliko toga sam radila linijom manjeg otpora. Nije zločesta, umoran je, a puno je ljudi. Nije zločesta, ja nemam strpljenja pa će ju baka malo odvesti da se igra s mačkom. Nije zločesta, previše tražiš od nje, pusti ju, mala je. Pusti ju, rastu zubi, pusti ju, bolesna je, pusti ju, puno je ljudi, pusti ju, umorna je, pusti ju, promijenila je okolinu, pusti ju, sve joj se promijenilo… I sada je prošlo dovoljno vremena da joj više nije ‘novo i čudno’. Sama govori kako je ovo naš stan, više ne propitkuje gdje je svaki ‘izgubljeni’ član obitelj, imamo svoj ritam i svoj raspored. Isto tako, život je neće maziti i čeka ju još puno promjena - novi vrtić, nova okolina, novi jezik, pa će nekada doći i škola, možda novo preseljenje, možda dolazak novog člana obitelji - bio to brat ili pas. Život je pun promjena i ja ju više ne mogu ‘puštati’.

>>>Drew Barrymore ima savršen "lijek" protiv dječjih ispada bijesa u javnosti<<<

Točno sam znala kada udarim čvršće granice da će doći i tantrumi. I došli su, a ja sam ih spremna dočekala. Smireno, prolazimo kroz njih, jedan po jedan. Osim kada, recimo, imamo obiteljsku subotu i šetamo po trgovinama i sve je idilično i idemo još samo pokupiti ručak - i onda se moje dijete krene kreveljiti i bacati po podu. Bacati po podu na +2. Ne moram spominjati kako je praktično i lako izvedivo uopće dizati s poda dijete od 14 kila u skafanderu. Gdje god uhvatim, nije dijete, samo skafander! Ja ju postavljam na noge, a ne uzimam u obzir da ona sada ima žvake, a ne noge. I tako se ona baca i otima, i na trenutke je kruta da ju ne mogu smiriti, a onda na trenutke kao da je tekuća i ne mogu vladati njome. I pokušavam se smiriti - smiriti sebe, pa smiriti nju, govoriti prijateljskim tonom, pokušati se ne ljutiti, razgovarati  s njom… A ona se samo dere.

I svi gledaju u nas, svi se obaziru, svi se prave kao da se ništa ne događa, ali ustvari gledaju u našem smjeru. I ne smijem se derati (jer se ovdje NITKO ne dere, osim mene kad pričam, jelte), a imam osjećaj da će mi netko uskoro zvati policiju ako se ona ne smiri jer će misliti da otimam dijete. Kako smo se nosili s tantrumom, pitate? Odlično! Na kraju sam je digla i nosila do auta, a ona je zapomagala. Strpala sam je i u sjedalicu (nemam pojma kako) i sjela u auto i otišla kući. Cijelo vrijeme sam šutjela. Ona se derala. Ja sam se derala kod kuće. Ali ne previše, jer kada je prošlo, onda je prošlo u potpunosti. A nekako se onda nemam srca derati. Ona se otišla u sobu igrati, muž i ja smo sjedili na kauču, iscrpljeni i čupavi, kao da smo došli s ratišta. Još uvijek nemamo pojma što je izazvalo mentalni slom. 

Od tada smo se susreli s još par epizoda, ali sada više ne bježim od njih - čekam ih strpljivo jer smatram da su one ujedno i pokazatelji toga da radim nešto dobro. Koliko god roditelj želi maknuti sve prepreke iz djetetovog života i pobrinuti se da bude sretno i zadovoljno uvijek i zauvijek, to jednostavno nije moguće! Što znači da mi možemo ići putem ‘samo neka je sretna’ i odgojiti osobu koju će život pregaziti do 21. rođendana. Ili odgojiti malog monstruma koji nema razumijevanja za nikoga i smatra da je sve podređeno njemu. Svaki njen tantrum znači da sam učinila nešto dobro za nju i nisam odstupila čisto zato da ona ne bude tužna. Ok, osim onih tantruma koji znače da nije mogla namjestiti Lego kockicu, naravno. Ali to je između nje i legića, u to ne ulazim. 

Naravno, najgori segment ispda dječjeg bijesa u javnosti je taj što imate osjećaj da se to nikada nikome ne događa osim vama. I sram vas je, i stid, i želite pobjeći glavom bez obzira. Imate osjećaj da od tog trenutka imate naljepnicu ‘najgora mama’ na čelu. To je posebno teško izbjeći ovdje, gdje su svi nekako tiši od ‘nas’, od Balkanaca. Njihova djeca nikada ne buče poput moga, nikada nisu tako glasna poput moga, uvijek nekako slušaju i - tihi su! Što god da rade, rade to puno tiše od nas! (Potvrdile druge ‘naše’ mame - koju god upoznam, to je prva stvar koja se spomene - ‘brate, ovi moji k’o divljaci, gdje god dođemo najglasniji’). I ne znam radi li se to o genetskom naslijeđu jer ja svoje dijete nisam mogla naučiti da plače tiše i gotovo! Bila je najglasnija već u rađaoni! Ali sam zato počela opreznije sagledavati situaciju jer se ne želim osjećati kao gubitnik. I uspjela sam! Jučer je u Tchibou mala (puno tiša od moje) skoro srušila policu punu stvari - na sebe. Stigla ju je uhvatiti mama jer je trgovkinja vrisnula. Dan ranije je mama čitala vijesti na mobitelu dok su se blizanci hrvali na vrtuljku, a onda i u blatu. Mali je imao šizu u Lidlu i tata ga nije tep’o ni pola posto. Tako da, tu su. Tantrumi, šize i ispadi su svuda oko nas! Samo, naše dijete nama najglasnije plače pa nam to odvrati pažnju od svih drugih koji ne slušaju svoje mame koje pet puta kažu ne pa odustanu. To što su tihi, ne znači da su dobri. Zapamtite to!