Foto: Pinterest

PRIMIJENITE ovaj test na omiljene filmove ili crtiće vašeg djeteta i zajedno prokomentirajte ženske likove u njima, ako ih uopće ima

U ovom videu Anita Sarkeesian, kanadsko-američka kritičarka medija i osnivačica web stranice Feminist Freqency, poznata po analizi prikaza žena u popularnoj kulturi, objašnjava što je to “Bechdel test”.

Pomoću njega se procjenjuje kako film ili neko drugo dijelo prikazuje žene, a da bi prošao test, mora zadovoljiti tri kriterija:

1. U filmu moraju biti barem dvije žene
2. koje razgovaraju jedna s drugom
3. o bilo čemu osim o muškarcima.

Ta tri pravila prvi su se put pojavila 1985. u stripu autorice Alison Bechdel, gdje ih je jedna od glavnih junakinja navela kao svoje kriterije pri odlučivanju hoće li pogledati neki film u kinu. Alison Bechdel zasluge za tu ideju pripisala je svojoj prijateljici Liz Wallace, pa se ponekad koristi i naziv Bechdel – Wallace test. Ovaj test, prvotno zamišljen kao šala, posljednjih je godina postao standard prema kojem feministički kritičari ocjenjuju televiziju, filmove, knjige i druge medije, a koriste ga već i neke organizacije, poput Europskog fonda za film Eurimages.

Iznenađujuće je koliko popularnih filmova, od kojih su neki nabrojani i u videu Anite Sarkeesian, ne prolazi taj jednostavan test. Procjenjuje se da ga samo oko polovice filmova može proći, a književnik Charles Stross zabilježio je kako i filmovi koji prolaze Bechdel test, u oko 50 posto slučajeva to uspijevaju jer žene razgovaraju o braku ili djeci. Takvo stanje objašnjava se dominacijom muškaraca u zabavnoj industriji, što potvrđuju i podaci iz 2012., prema kojima je među redateljima, scenaristima i producentima 100 najuspješnijih filmova u Americi tek svaka šesta osoba bila žena.

Kao kritika Bechdel testu navodi se da samo pokazuje u kojoj su mjeri žene prisutne u nekom djelu, dok primjerice ne uzima u obzir prisutnost drugih seksističkih sadržaja, kvalitetu samog djela te značaj i razrađenost ženskih likova.

Izvor: Medijska pismenost.hr