S POČETKOM nove školske godine ponovno se otvorilo pitanje školske lektire, a književnica Sanja Polak ističe ključnu informaciju koje mnogi roditelji i nastavnici i dalje nisu svjesni - službeni popis obavezne lektire u osnovnim školama ne postoji već više od sedam godina. Ta je promjena uvedena novim Kurikulumom za nastavni predmet Hrvatski jezik, a cilj joj je bio uvesti slobodu izbora u čitanje.

Sloboda izbora umjesto prisile

Ukidanje zadanog popisa naslova znači da svaki učitelj može samostalno, u dogovoru s učenicima ili roditeljima, kreirati popis knjiga za čitanje. Prema riječima autorice, nijedno dijete ne mora čitati djelo koje mu ne odgovara.

"To znači da svaki učitelj sam ili u dogovoru s učenicima ili čak i u dogovoru s roditeljima na početku nastavne godine bira što će djeca čitati te godine. Ne postoji OBAVEZNA LEKTIRA i ne MORA se ništa čitati što djetetu nije drago. Svatko tko vam kaže drugačije, griješi i guši radost čitanja.

Popisi za obavezno čitanje književnih djela prestali su važiti upravo zbog ukazane potrebe SLOBODNOG IZBORA knjiga za djecu koja će djeca čitati jer se pokazalo da djela koja su na popisu još iz 2006. nisu za današnju djecu baš sva primjerena i da su nekoj djecu s obzirom na njihov vlastiti jezični razvoj teška, nerazumljiva za čitanje.

Svaka učiteljica sama odabire što će njena djeca čitati. I to - da više nema službenog popisa koji točno određuje kojih je dvadesetak knjiga za djecu se smiju čitati u školi, a sve ostale se samo smiju čitati kod kuće - je prošlost", objašnjava Polak.

Popisi koji i dalje zbunjuju

No, unatoč potpunoj slobodi izbora, u praksi se često događa da djeca dobivaju zadatak pročitati određenu knjigu jer se ona navodno nalazi na "službenom popisu". Polak ističe da takav popis ne postoji i dodaje kako je kroz razgovor s roditeljima i učiteljima shvatila da većina nije upoznata s tom promjenom.

Prijedlozi lektirnih naslova koji se nalaze u udžbenicima za hrvatski jezik samo su preporuke autorica udžbenika, a ne obaveza. Ti popisi, objašnjava, često sadrže starije naslove i ne moraju odgovarati svakom djetetu, pogotovo jer se generacije učenika i njihove navike brzo mijenjaju.

Što propisuje kurikulum?

Nacionalni kurikulum za Hrvatski jezik, u čijoj je izradi sudjelovala i Polak, vrlo je jasan. U dokumentu nije propisano da učitelj djeci zadaje lektiru koja se "mora čitati". Od ukupno 50 djela koja dijete treba pročitati od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, obavezno je samo šest klasika.

To su bajke i priče braće Grimm i Hansa Christiana Andersena, romani "Vlak u snijegu" i "Družba Pere Kvržice" Mate Lovraka, "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" Ivane Brlić-Mažuranić te poezija Zvonimira Baloga i Grigora Viteza. Sve ostale knjige i slikovnice učitelji i učenici biraju slobodno.

Tisuće novih naslova čekaju svoje čitatelje

Polak upozorava da je od 2006. godine do danas objavljeno više od 2000 novih slikovnica i knjiga za djecu koje su izvrsne, ali im vrata škola uglavnom ostaju zatvorena. Navika zadavanja lektire s prošlih popisa sprječava da ti novi naslovi dođu do djece.

Autorica smatra da je dovoljno da učitelji prije početka nastave posjete knjižnicu i upoznaju se s novom produkcijom kako bi odabrali djela koja će djeca čitati sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Inzistiranje na starim praksama i nepoznavanje službenih dokumenata koji su na snazi već godinama, zaključuje, uskraćuje današnjoj djeci pristup modernoj i zanimljivoj literaturi.

"IMA TOLIKO DIVNIH NOVIH KNJIGA ZA DJECU nastalih u posljednjih pet ili deset godina i nikako da te zbilja divne slikovnice i knjige uđu sretne u naše škole među današnju djecu. Najlakše je lupati po starom i govoriti da je to tako - jer se tako mora. Ne mora se - i tako piše u sluzbenom dokumentu za hrvatski jezik - samo se domumenti i nakon pet godina nakon što su na snazi ne čitaju", zaključila je.