Foto: 123rf

STREPNJA skoro svakog roditelja. Pitanja o seksu.

Još dok gledamo onaj mali, mirišljavi smotuljak u kolijevci, već se pitamo kako će to dijete shvaćati svijet oko nas. Kako će napredovati, rasti, koliko će biti sramežljivo, drsko, smjelo. Hoće li povrijediti, biti povrijeđeno. Teško je roditelju živjeti s činjenicom, da će proći sve ono što smo i mi. I sreću i tugu. I razočaranja i patnju. I bol i jal.

Nisam od onih majki koje se puno unaprijed brinu o nečemu. Čak ni oko onih stvari za koje sam sigurna da će doći. Nekako sam tip od onoga „kad dođe, dobro dođe“ ili “kad dođe, onda ćemo o tome”. Ne volim unaprijed zaključivati, a ni tratiti svoje vrijeme na nešto čega još nema.

Vikend. Šećem sa svojim sinovima oko Jaruna. Pored nas prođe par držeći se za ruke. Ona s velikim, okruglim trbuščićem ispred sebe.

“Mama, jel’ će ona teta roditi bebu?”, upita me moj četverogodišnjak.

“Hoće dušo. Uskoro.”, kažem mu.

“Mama, a kako dijete dođe u ženski trbuh?”, krene ono od čega svaki roditelj ponekad ima noćnu moru. Pogotovo ako se dogodi na javnom mjestu. Mozak mi krene mahnito razmišljati tada prvi put sama sebi zamjerim svoju nemogućnost razmatranja situacija bar malo unaprijed.

“Pa vidiš! Kad se dvoje ljudi jako vole, često se maze i ljube. Kad se često maze i ljube, u ženskom trbuhu krene rasti mala sjemenka i kroz devet mjeseci izraste u malenu bebu. Kada više nema mjesta, ženu počne boljeti trbuh, ode u bolnicu i tamo joj doktori izvade bebu. I to ti je to!”, zaključim samodopadno, diveći se brzoj i domišljatoj reakciji.

“Mama, a kuda beba izađe?”. Do vraga, slijedi i nastavak – pomislim.

“Neke žene rode bebu tako da im doktor napravi mali rez na trbuhu i brzo izvuče bebu van. Onda mamu sašije. Znaš, kao one operacije koje smo neki dan gledali u seriji kada su one dvije male bebe izašle iz trbuha one tete. A neke žene moraju jako tiskati i onda im beba izađe na onu rupicu gdje mi žene piškimo.”, pokušam zaključiti razgovor. No uzaludno.

>>>Mama - je li mene donio seks. Kako i kada odgovarati na ovakva pitanja <<<

“Ajoooj, to sigurno boli! A gdje onda nestane ta velika rupa? I nju doktor sašije?”, slijedi naredno mučenje sirote matere, koja je samo poželjela prošetati djecom oko jezera.

“Da!”, krenem sa kraćim i jednostavnijim odgovorima, sve manje se diveći svojoj domišljatosti.

“Hm! A kako si ti mene i bracu rodila. Kroz tu rupetinu ili su te morali porezati?”, upita on raširenim očima, gledajući u moje međunožje.

E sestro, u što si se uvalila. Kako sad reći da nisi kroz rupetinu, već kroz malu rupicu koja se rastegne u rupetinu i vrati nazad k’o jo-jo?!

“Ma to je mala rupica, ali se rastegne kad beba izlazi i onda se odmah brzo vrati u malu rupicu za piškenje. Hoćemo tamo kupiti sladoled?”, pokažem na slastičarnicu u daljini, samo da skrenem sa teme. U tom trenu bi svakom kupila i dvanaest kugli da su zatražili.

“Može!”, veselo se nasmiješi. “Znači tvoja rupica se rastezala?”, na moju preveliku žalost, on nastavi dalje. “A za koliko brzo se vrati? Jesi smjela sjesti na rub pješčanika?”

“Zašto ne bi smjela sjesti na rub pješčanika?”, upitam ga.

“Pa da ti pijesak kroz tu rupu ne uđe u želudac! Sjećaš se kad je Lovro pojeo pjesak, pa je tata vikao na njega da će mu se gliste izleći u trbuhu. Srećom da nije žensko. Izleglo bi mu se dijete!”, kaže on sa velikom ozbiljnošću u očima.

OK, sad me već počeo pucati smijeh, no pokušala sam ostati ozbiljna kod takve teme, da mali slučajno ne pomisli da sam se počela zabavljati ili ne daj Bože, izrugivati.

“Dušo, muškarcima se ništa ne može napraviti u trbuhu, jer oni nemaju kako roditi dijete. Njihov trbuh služi isključivo za jelo, vjeruj mi. A rupica se vrati nazad čim se beba rodi. Zato mama može brzo iz bolnice i sve uvijek bude u redu, zar ne?! Sjećaš se kako je Petrina mama rodila malu Anu i evo ih već šeću po parku i sve se čini u redu.”, opet pokušam završiti ovaj razgovor.

“Da, imaš pravo. Sad mi je sve puno jasnije. Ja ću čokoladu i kokos!”, vikne on veselo.

“Ja ću čokoladu i vaniliju!”, drekne ovaj drugi.

Sva sretna zagrlim ih i kažem: “A ja ću jagodu i čokoladu!”

Tri minute kasnije, sjedimo na klupi i ližemo sladoled. Nekoliko kajaka prođe vodom, u daljini jato ptica krene s livade letjeti prema nebu, uz glasan zvuk lepeta krila. Starija gospođa prođe pored nas i lagano se sa dva koraka vrati.

“Oprostite! Smijem li samo minutu sjesti pored vas. Moram šetati radi zdravlja, a malo me već noge bole.”, upita ona.

“Naravno! Dečki, stisnite se molim vas malo da teta sjedne i odmori.”, zamolim ih.

Starica se nasmješi i sjedne.

“Kako ste momci? Sigurno ste bili dobri kad vas mama časti sladoledom!”, zaključi ona.

“Mi smo skoro uvijek dobri!”, zaključi mlađi. “Da je mama mislila da nećemo biti dobri, ne bi nas rodila, ne bi trpila rastezanje svoje rupice i trbuha.”, krene on u filozofsku debatu. Ja krenem crvenjeti od brade, prema čelu. Starica podigne obrve i osmijeh i sa odobravanjem kimne glavom.

“Baš smo razgovarali o tome kako djeca dolaze na svijet”, kaže drugi mimikom naglašavajući važnost tog razgovora.

“Drago mi je da vam je mama sve tako lijepo objasnila. Nije lako nositi dijete devet mjeseci u trbuhu, a nije nam ni lako kad izađete. Stalno brinemo o vama, zar ne? Da imate sve, da ste čisti, da niste gladni i žedni.”, krene i ona važno u debatu, pritom mi namignuvši.

“Da, naša mama je zakon. Nekad se naljuti i viče, ali to nije često. Puno češće mi vičemo.”, kaže on važno i ja osjetim lagani ponos.

“I meni je drago da imate tako lijepu i dobru mamu. Morate je čuvati i nemojte je puno ljutiti. Vidite kako zna lijepo s vama razgovarati. Sad vam je sigurno jasno sve o bebama i trbusima, a ja odo’ dalje.”, kaže ona, ustane i pogladi oba po glavi.

“Nije!”, kaže on glasnije. “Nije mi baš još sve kristalno jasno! Mama, a kako je ta sjemenka došla u tvoj trbuh? Progutala si je?”

>>>Lekcija koju svaka mala mora odraditi sa svojom kćerkom<<<

Opet vrućina u licu, opet crvenilo od brade do korijena kose. Starica se krene glasno smijati i kaže: “Ja često kupujem raženi sa sjemenkama, imam sedmero djece i čak šesnaest unučadi, pa i dva praunuka. Da mi je bar netko rekao da ga moram izbjegavati!”

Mlađi se okrene i oduševljeno mi kaže: “Mama, pa ja i braco smo bili onda dve jedine sjemenke u onih četvrt kruha za koje je tata rekao da ti ih je kupio kad si bila na dijeti!!!”

Eto kako jedan ozbiljan razgovor krene u krivom smjeru. Na kraju dana sam djeci objasnila kako sjemenka dođe u mamin trbuh i zaključili smo razgovor o tome. Shvatila sam da je od sveg ovog okolišanja, najprihvatljivije objašnjenje bilo da znaju da tata ima pišu, a mama rupicu. Da tatin pišo izbaci sjemenku u maminu rupicu i da ta sjemenka u mami naraste u dijete. Raširenih očiju su probali sažvakati situaciju i sažvakali su je bez puno dodatnih pitanja. Vjerujem da su kasnije puno lakše prihvaćali i svaki dodatni razgovor oko spolnosti. Bilo sa nama roditeljima ili svojim vršnjacima. Savjetujem i vama da na takav način svojoj djeci objasnite njihov dolazak na svijet. Vjerojatno ćete izbjeći salvu nepotrebnih pitanja i objašnjenja. Puno brže prihvaćaju stvari i pojave nego što bismo mi htjeli. No ne brinite! Nećete im ubiti svijet mašte. I dalje će imati tisuću pitanja i zaključaka. I dalje će pitati da li je istina da djeca rastu u kupusu i da ih nose rode. To s vremenom ne prestaje. Samo se malo prorijedi. I kad odrastu to će vam nedostajati, pa ćete o tome ili pričati ili pisati. Kao što to radim i ja.

Izvor: Sretna mama