OSOBA koja se utapa pokušava privući pažnju vikanjem, pljeskanjem po vodi i mahanjem? Ne baš, kažu stručnjaci.

Utapanje nije dramatično kao što misli većina ljudi. Laici smatraju da utapanje izgleda kao u filmovima, no istina je potpuno drugačija: djeca se često utope u tišini, kaže pedijatar Ulf Buehlingen iz sveučilišne bolnice u Leipzigu. 

Ona potonu brzo i šutke jer paralizirana od šoka ne stignu dozvati u pomoć, objašnjava. 

Kad se dijete utapa, ono čini sve što može da bi došlo do zraka. S mukom pokušava održati nos i usta iznad površine vode, a ruke su ispružene najčešće u vodi i nisu u zraku jer tako se tijelo pokušava održati iznad površine vode.  

Ističe da najveća opasnost nije dubina vode nego njezina dostupnost.

Smrtonosne mogu biti, uz klasične opasnosti poput mora, jezera i bazena, i bare, zdenci te spremnici za vodu, čak i kade, dodaje Buehlingen.

I premda se to roditeljima, bakama i djedovima neće svidjeti, ugledni pedijatar iz profesionalnog iskustva kaže da se djeca najčešće utope u njihovoj prisutnosti "zbog manjka ili potpunog nedostatka pozornosti".

Uzroci nesreća leže u tome što djeca često precijene svoje sposobnosti ili su nepromišljena i nesvjesna potencijalnih opasnosti. Dijete se može utopiti u manje od jedne minute. 

Pedijatri kažu da je utapanje vodeći uzrok smrti djece između prve i četvrte godine života te drugi najčešći uzrok smrti djece između prve i četrnaeste godine (odmah nakon prometnih nesreća). 

Ne treba zaboraviti ni da za 69 posto djece roditelji ne očekuju da plivaju, a ipak ih zateknu u vodi.

Dr. Buehlingen podsjeća da su djeca koja se igraju u vodi glasna te roditeljima, bakama, djedovima ili dadiljama savjetuje da, čim utihnu, provjere što se događa.