ODRASTANJE u obitelji u kojoj dominira roditelj narcis ostavlja duboke posljedice na emocionalni i psihološki razvoj djeteta. Iako svaka obitelj ima svoje specifičnosti, brojni primjeri pokazuju da se u takvom okruženju ponavljaju slični obrasci ponašanja. Obiteljska terapeutkinja Karyl McBride je za Psychology Today izdvojila četiri osnovna "pravila" koja nerijetko obilježavaju svakodnevicu djece u narcističnim obiteljima.

Osjećaji se moraju skrivati

Djeca u narcističnim obiteljima vrlo rano nauče da njihovi osjećaji nisu poželjni. Ako su tužni ili ljuti, smatraju se teretom. Ako su veseli ili uzbuđeni, njihova sreća doživljava se kao prijetnja narcističnom roditelju. "Zbog toga razvijaju naviku potiskivanja emocija, a s vremenom gube kontakt s vlastitim unutarnjim doživljajem", ističe terapeutkinja.

Važno je kako izgledamo pred drugima, ne kako se osjećamo

Kako pojašnjava McBride: "U narcističnoj obitelji dojam koji ostavljaju na druge važniji je od stvarnog stanja odnosa. Djeca uče da moraju glumiti savršenstvo i skrivati sve što bi moglo narušiti sliku idealne obitelji". Jedan njezin pacijent prisjetio se da mu je otac zabranjivao da s ikim priča o obiteljskim sukobima. Bio je prisiljen živjeti u poricanju i šutnji, čime se narušavalo njegovo pravo na istinu.

Potrebe roditelja uvijek su na prvom mjestu

Za razliku od zdravih obiteljskih odnosa, gdje su roditelji tu da brinu o djeci, u narcističnoj obitelji sve se vrti oko potreba roditelja. Djeca postaju sredstvo za ispunjavanje njihovih želja i očekivanja, čak i kada su prisiljena svoje snove staviti na čekanje, prenosi Psychology Today.

Jedan muškarac ispričao je kako je zbog očevog poslovnog putovanja morao propustiti važno natjecanje iz plivanja, unatoč godinama priprema. Otac je bio jasan: njegova prezentacija važnija je od sinove ambicije. Takvi primjeri pokazuju kako djeca uče da njihove potrebe i snovi nisu važni.

Granice i privatnost za djecu ne postoje

Djeca imaju pravo na fizičke, emocionalne i mentalne granice, no u narcističnoj obitelji to pravo se često ne priznaje. Ulazi se bez kucanja u njihove sobe, čitaju se dnevnici, ignorira se potreba za privatnošću, a ponekad se krše i puno ozbiljnije granice, uključujući i zlostavljanje.

Roditelji često ne poštuju ni djetetova uvjerenja, bilo da se radi o vjeri, stavovima ili interesima. Djeca osjećaju da čak ni njihove misli nisu u potpunosti njihove i boje se otvoreno izraziti stav.

Posljedice su prisutne i u odrasloj dobi

Mnogi odrasli koji su odrastali u takvom okruženju kasnije u životu nose duboko ukorijenjen osjećaj da nisu dovoljno vrijedni, da njihovi osjećaji ne vrijede ili da moraju stalno ugađati drugima. Prepoznavanje ovih obrazaca prvi je korak prema iscjeljenju.