Bližio se porod, a onda je njegovo malo srce stalo...
DANAS JE Dan svjesnosti o gubitka beba, dan sjećanja na sve male anđele kojih u Hrvatskoj nažalost ima jako, jako puno. Puno je tužnih priča koju s puno boli i suza čuvaju mnoga srca naših mama, tata, braća i sestrica, baka i djedova, pa zato - držite se mali anđeli! Čuvajte svoje mame i tate tamo gore s neba.
Svaka priča o gubitku djeteta, koliko god ono malo ili veliko bilo, jedinstvena je na svoj način, no osjećaj gubitka isti je svugdje, gdje god se nalazili.
Pronašli smo priču jedne mame iz Velike Britanije koja je nakon gubitka svoje bebe pokrenula hvale vrijednu akciju...
"Zovem se Fiona. Imala sam 31 godinu, kćer od dvije godine i svi smo se silno veselili malom braci. Za dan kasnije imali smo zakazano veselo darivanje djeteta, o čemu sam taman raspravljala sa sestrom koja mi je krenula raditi rutinski CTG. Još smo se zezale jer sam rekla da se nadam da će braco stići na vrijeme, a ne ranije jer nismo se još bili do kraja pripremili. Sestra je kao i uvijek do sada prislonila svoj aparatić na moj trbuh, a ja sam Sienni rekla da pozorno sluša zvuk "helikoptera" jer to se čuje njen mali braco. Zvuk se ovaj put nije čuo. "Ne brinite, sve je uredu", govorila je sestra dok me je dizala da odemo u drugu sobu na kompletan ultrazvuk gdje ćemo vidjeti i čuti bebu. Usta su mi se polako počela sušiti, a srce stalo jače lupati. Čim sam vidjela prvu sliku znala sam da nešto nije u redu jer moja mala beba nije šutala nogicama kao inače, a onda me je sestra nježno primila za ruku i rekla "Oprostite, to je njegovo srce, nema otkucaja ..."
Dizala sam se sa stola, brisala gel s trbuha, pogledavala Siennu na stolici koja nije ništa kužila, hvatala mobitel da nazovem muža. Sva u bunilu, svjesna i posve nesvjesna svega oko sebe. "Oli", rekla sam mužu. "Srce je stalo. Njegovo malo srce je stalo!" "Bit će sve u redu" rekao je. Ali kako? Moja beba više nije živa. Savladalo me milijun osjećaja. Počela sam paničariti i hvatati sestre za ruke. "Možemo li ga odmah izvaditi i spasiti ga. Molim vas". Ali nije bilo spasa. Isto je pitao i moj muž čim je doletio s posla."Možemo li ga spasiti? Možemo li provjeriti opet možda je došlo do zabune?"
Jedva sam dočekala da vidim Olija, ali istovremeno me bilo i jako jako strah njegove boli, njegovog razočaranja što sina kojeg je toliko želio neće moći imati. Morala sam biti jaka za sve nas, za muža i Siennu koja nije ništa shvaćala. Morala sam se nasmijati - radi nje!
Protekle minute ili sati, nesvjesna vremena bila sam u bunilu. Doktori su dolazi s raznim opcijama za dalje... Beba treba van. Oli nije želio da patim još i više. Molio je doktore ne mogu li me uspavati i napraviti carski rez, no ipak su nam savjetovali, radi budućih trudnoća, a i mene same, da radije probam prirodnim putem. Pristala sam, nisam imala drugog izbora.
Proteklih sam se mjeseci i psihički i fizički pripremala za prirodan porod bez ikakvih analgetika. Ovog puta sam znala kako trudovi izgledaju i bole pa sam vježbala jogu, disanje... i kada sam god pomislila na bol koja me čeka tješila me misao da ću nakon svega zagrliti svoje malo čudo i sve će odmah nestati.
No sada, fizička bol koju sam čekala nije bila ni do koljena ovoj boli koju sam osjećala u duši. Što je najgore, zamolili smo doktore da pričekamo da bi moji roditelji mogli biti sa Siennom, i u tom me vremenu razdirala bol i briga, tuga. Srce mi je bilo slomljeno, ne samo radi mene same, više radi Olija i Sienne... Grozila sam se trenutka kada ću joj morati objasniti da nikada neće moći zagrliti svog bracu kojeg je toliko čekala... U danima nakon svega ovog sustavno smo ponavljali tri male-velike rečenice "Naš mali braco više nije u buši. Otišao je da bude naš mali anđeo. Otišao je gore da nas pazi i čuva..."
Doktori su nam rekli da pričekamo da porod počne prirodno. Nisu inducirali ništa i mi smo se odlučili poći zajedno kući i čekati... Danima sam još živjela s bebom u trbuhu koja više nije bila živa. Imala sam noćne more, vrištala sam u sebi i plakala kao nikada do sada.
Sebastian Michael Richmond Smart rođen je tri dana kasnije, i iako njegovo malo srce nikada nije zakucalo, iako njegova ručica nikada nije stisnula moj prst, imalo smo deset dana da "uživamo" u njegovoj prisutnosti prije nego što smo ga konačno pustili da poleti.
Rođen je vrlo, vrlo lijep, s crvenkastim ustima i prćastim nosićem baš kakvog je imala i Sienna. Puno smo ga slikali, samog, s nama...
Osoblje bolnice bilo je silno pažljivo sa svima nama. Obzirom na brojna slična iskustva savjetovali su nam da što više uživamo u njemu. Obukli smo ga u preslatko Winnie the Pooh odjelce koje je nekada pripadalo Sienni, u čemu smo ga i poveli na put k anđelima. U mali kovčeg smo spremili puno njegovih igračaka i fotografija cijele naše obitelji - da zna tko smo, da nas zna prepoznati s neba, a velikog plavog medu kojeg je trebao stiskati svojim rukicama dobila je Sienna. Zove ga Bastian i svaku noć spava s njim u čvrstom zagrljaju. To nju njen Bastian čuva.
Ni danas zapravo ne znam što me je tih dana više boljelo. Trudovi, porod koji je trajao satima, pogled na Olija shrvanog suzama, Siennu koja ništa ne kuži, a opet kuži sve, razgovor s velečasnim o ceremoniji koju želimo, s ljudima iz pogrebnog poduzeća koji su nam dali da biramo lijes koji hoćemo... Sve je to boljelo jednako, no najgora je bila ona pomisao koja se stalno vraćala: Da sam ga rodila koji dan ranije sada bismo bili najsretnija obitelj na svijetu! Ta me misao proganjala jer nakon svih testova i pretraga nakon poroda rekli su da je sa mnom sve u redu i da je Sebastian bio posve zdrav, no dogodilo se ono što se jednostavno zna ponekada dogoditi. Jednostavno mu nije bilo suđeno.
Povratak u realnost
Danima nakon pokopa nisam htjela nikoga vidjeti ni čuti. Grozila sam se susreta s ljudima s kojima sam još prije dva tjedna veselo pričala o onim tamo nekim strahovima. Ali, morala sam izići van. Morala sam se suočiti sa svim silnim pitanjima kako bih mogla krenuti dalje. I vjerujte mi, nakon prvog puta nekako mi je bilo žao žene koja me pitala kako sam... Jer kada sam počela svoju priču koja je jednostavno sama izlazila iz mene, ona je toliko gorko plakala i toliko me snažno stiskala u zagrljaju da sam osjetila nevjerojatno olakšanje. Žalost i tugu. U tom mi je trenutku više žao bilo nje nego same sebe, a kada se ista situacija ponovila i s drugim meni dragim ljudima, postalo je lakše. Vjerujte puno lakše. A s vremenom su pitanja postala rjeđa i život se nastavio svojim mirnim tokom.
Naravno, u početku su nas jako žalostili prizori beba i male djece, male braće i sestrica koje smo viđali posvuda oko nas. Na cesti, u parku... Oli me znao samo nježno pogledati i točno smo oboje znali na što mislimo i kako se osjećamo... A takve prizore nismo mogli izbjeći jer smo sa Siennom jednostavno morali biti svaki dan vani.
S vremenom se bol malo smanjila, no nešto me je uvijek ponovo izbacivalo iz ravnoteže. Ljudi koji su znali za našu priču trudili su se ne forsirati pitanja o drugom djetetu, no toliko smo se često našli u situaciji da nas potpuni stranci izbezume jednim sasvim običnim pitanjem. Imate samo nju? Koliko imate djece? Hoćete li ih imati još? Jao baš je slatka, šteta što nema bracu ili seku...
To je tema s kojom se još uvijek borim jer ne znamo kome bi bilo teže, meni ili tom neznancu kada bi ispričala svoju tužnu priču. Zato se radije uljudno povučem iz priče. Ne želim nikome ništa objašnjavati i isto tako ne želim da ljudi zabadaju nos u moju bol.
Još dok sam bila trudna bila sam svjesna da svaka trudnoća može poći po zlu. Znala sam što su spontani pobačaji, znala sam i mame koje su ih doživjele u nekom ranije stadiju, no ja sam bila u 9. mjesecu savršene trudnoće i priznajem - stvarno nisam pomišljala da bi se nešto takvo moglo dogoditi i nama.
U razvijenom zapadnom svijetu sedam od 1.000 obitelji pogodi ovakva tragedija, i ta se statistika nije promijenila posljednjih 20 godina. Kako smo nažalost i mi jedan od tih sedam obitelji počeli smo istraživati zašto se to uopće događa, i shvatili smo da je to područje znanosti još uvijek jako slabo istraživano. Danas nam još uvijek nitko ne može reći zašto je mojoj zdravoj i već posve razvijenoj bebi samo tako stalo srce pa smo stvarno htjeli potaknuti i javnost i stručnjake da se još više pozabave ovom temom i istraživanju. Naravno, za svako istraživanje uglavnom nedostaju financijska sredstva pa se Oli dosjetio da osnujemo "Sebastianove heroje". S obzirom da je Sebastian težio 9,9 funti (9 pounds i 9 ounces - što nešto više od 4 kilograma) odlučili smo se u naš mali projekt uključiti točno 99 ljudi koji bi donirali 99 funti nacionalnoj Zakladi za mrtvorođenčad i neonatalnu smrt kako bi time obilježili sjećanje na našeg Sebastiana. Osim toga, dali smo si u zadatak da projekt traje 99 dana (počevši od godišnjice vjenčanja Fione i Olia u lipnju 2014. godine) te da po isteku 99 dana svaka osoba uključena u projekt pusti u nebo po jedan balon u sjećanje na našu voljenu bebu.
Ono što se dogodilo nismo očekivali - skupili smo mnogo novca i to ne samo od individalnih donatora. Za tu su se svrhu organizirala brojna humanitarna sportska događanja, maratoni, penjačka natjecanja čime je naš mali anđeo i bez otkucaja srca uspio okupiti brojna srca i povezali ih u jedno. I to ćemo nastaviti raditi svake godine kako bi barem na taj način obilježili život našeg anđela te omogućili istraživanja koje će možda nekim drugim obitelji pomoći da zagrle svoju sretno rođenu dječicu."
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Facebook
Google
