Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

Povratak u sadašnjost

LISA JE stajala kao sleđena. Već je to vidjela, na slici, u knjizi, udžbeniku povijesti.

Plameni jezici dizali su se oko središnjeg stupa za kojega je bila svezana osoba u bijeloj haljini.
Ispred te buktinje stajao je čovjek u svećeničkoj halji i držao prema njoj uperen križ. Ljudi na trgu bili su posve tihi, jedino što se moglo čuti bio je huk plamena i izvikivanje nekih latinskih riječi drugog svećenika koje su odlazile prema nebu.

I sad je Lisi sve bilo jasno; sinulo joj je zašto je mislila da u onom njezinom udžbeniku iz povijesti Ivana Orleanska izgleda kao Juliette Margarine.
Zadrhtala je.

Upravo je shvatila da sve ovo može značiti samo jedno: ono što se događa sad pred njima, zapravo se već dogodilo u prošlosti. Zbog cijele te zabune, Juliette će danas, 30. svibnja 1431. godine, biti spaljena na lomači umjesto Ivane Orleanske. Sve što oni sad mogu napraviti više ne može imati utjecaja. Već je vidjela Julietteinu sliku u svojem udžbeniku. Zapisano je u kamenu. Ne može se promijeniti.

– Prekasno je... – prošaptala je Lisa. – Bilo je kasno svo ovo vrijeme.
To je prošaptala tako nježno da je nisu čuli ni Mrva, ni profesor, a ni Ivana. Ali, čula ju je Rašpa.

Nagnula se prema njoj i Lisa je na uhu osjetila njezin pustinjski glas.

– Možda, Lisa. Možda. Ali, postoji još nešto što je može spasiti.

– Smrt – prošaptala je Lisa. – Rekli ste da osoba koja je spremna umrijeti može promijeniti povijest.

– Točno.

– Doktor Proktor – rekla je Lisa polako. – Već je rekao da bi radije sam umro negoli je izgubio.

– Jest – odgovorila je Rašpa. – Ali to se mora dogoditi prije nego što Juliette i sama skonča.
Lisa je grizla donju usnu. Oganj je već zahvatio Juliettinu haljinu. Doktor Proktor je pao na koljena i zajecao.

– Jednostavno! – odjednom je viknula Lisa.

– Mrva, imaš li još prdonautskog praha?
Ali, Mrva ju nije čuo. Kao opčinjen, gledao je u lomaču. Lisa je ugurala obje ruke u džepove njegove uniforme i izvukla plastičnu vrećicu.

– Je li to vremenska kupka? – pitala je Rašpa.

– Ne – odgovorila je Lisa. – Ovo je još i veći izum.
Jedan od Proktorovih.

Onda je zabacila glavu, široko otvorila usta i napunila ih svijetloplavim prdoprahom. – Što to radiš? – pitala je Rašpa.

– Mijenjam povijest – rekla je Lisa.

– Osam! – recite Doktoru Proktoru da mora biti spreman zauzeti Juliettino mjesto. Sedam!

– Što?

– Šest! Pet!

Mrva, Ivana i profesor okrenuli su se prema Lisi i Rašpi.

– Mrva i Ivana – vikala je Lisa, saginjući se i ciljajući stražnjicom prema lomači.

– Čvrsto me drž’te! Četiri! Tri!

Mrva je odmah shvatio što kani njegova najbolja prijateljica. Dok je Rašpa nešto šaptala na uho Doktoru Proktoru, Mrva je jurnuo, uhvatio Lisu za ruku i vikao Ivani da je uhvati za drugu.

– Dva! Jedan! Nul...

Buka je bila toliko zaglušujuća da su se Mrvi savile uši u razdirućoj boli, Doktor Proktor je osjećao škripanje u lubanji, a Rašpi su odletjele trepavice. Sva koplja na trgu su se savila, ljudi se izvrnuli, a svećenici su poletjeli u zrak, praveći krugove u svojim haljama i nakitom koji im je lepršao oko vrata.

Kad su konačno povratili sva svoja osjetila, kašljali su i treptali suznim očima koje su ih pekle, ali i dalje nisu mogli ništa vidjeti. I lomača i sve baklje ostale su ugašene, a nad trgom u noćnoj tmini nadvijao se samo debeli oblak dima.

– Mrva! – vikala je Lisa u mraku, kašljući.

– Ivana! – vikao je Mrva u mraku, kašljući.

– Doktore Proktore! – vikala je Ivana u mraku, kašljući.

Ali, od Doktora Proktora nije bilo odgovora.

Umjesto toga, čuli su glasove na trgu kako viču:

– Zapalite lomaču opet!

Mrvina je ruka pronašla drugu. – Jesi li to ti, Lisa? – vikao je. – Reci mi nešto, Lisa.

Glas vrlo blizu njegova uha šapnuo mu je:

– Kako ono? Djevojčice ne mogu prdnuti, ha?

Duguješ mi tonu karamela.

– Lisa!

– Hajde, idemo naći Ivanu.

Petljali su i pipkali uokolo po toj tami i dimu, sve dok Mrvine ruke nisu napipale glavu koja se odmah hitro odmaknula od njega. – Kvariš mi frizuru! – požalio se glas.

– Ivana! – rekla je Lisa. – Ajmo se uhvatiti za ruke da se ne pogubimo.

Međutim, pokazalo se da to baš i nije nužno jer se dim već razilazio, i već su mogli vidjeti kako se ponovo pale baklje. I čuli su glasove: – Tu su bili neki čudni ljudi i jedan od njih je ispalio topovsku kuglu iz stražnjice. Vidjeli smo ih!

– Vještice i čarobnjaci! Uhvatimo ih!

– Stavite i njih na lomaču zajedno s onom vješticom!

– Mislim da je vrijeme za odlazak – zaključio je Mrva.– Ali... Što je s Juliette? – pitala je Ivana. – I Rašpom – dodala je Lisa. – Rašpa?

– Pogledaj – pozvao ju je Mrva. – Netko dolazi.

I doista, prema njima su se kretale dvije siluete obavijene dimom. Jedna je podupirala drugu i nisu izgledale ni kao svećenici, ni biskupi niti zatvorski čuvari.

– Bježmo, djeco, bježmo!!!

Bio je to Juliette. – Iza nas su. Vratimo se u ćeliju!

I tako su trčali. I dok su trčali, iza sebe su mogli čuti onaj neugodni, a sada vrlo poznat zvuk.
Pucketanje žeravice, huk plamena koji proždire drvo, zvižduk vjetra koji buktinju kovitla prema vještici na lomači.

– Ne okrećite se, djeco! – vikala je Juliette.

Učinili su kako je rekla. Nisu gledali iza sebe, samo su trčali. Trčali i pokušavali ne razmišljati što se dogodilo Doktoru Proktoru, i tko je na lomači iza njih. Kroz otvorena vrata utrčali su u dvorište, pa ih zalupili za sobom i zaključali, a onda se spiralnim stubištem spustili nazad u hodnike kroz koje su prošli i ranije. Konačno, vratili su se natrag u tamnu ćeliju. Lisa je držala vrata otvorenima sve dok nisu svi bili unutra i onda ih ponovo zatvorila.

– Grozno... – šapnula je Ivana.

– Moram pogledati! – rekao je Mrva, penjući se na visoku, mršavu, i od čađe pocrnjelu figuru koja je ušla u ćeliju zajedno s Juliette. Ta je osoba stala uza zid i Mrva joj se popeo na ramena. Nije je bilo teško uočiti jer su joj plameni jezici izvana dobrano obasjavali lice... Čekajte! Njoj? Ali... Ali, to nije bila...

Mrva se zbunjeno zagledao u ženu na lomači, a zatim dolje, prema osobi na čijim je ramenima stajao.

– Doktor Proktor? – dahtao je Mrva.

– Da, jesam – uzdahnuo je profesor. – Ali... Ali...

– Rašpa mi je taman pomagala u tom kaosu i dimu osloboditi Juliette – počeo je profesor. – I baš sam se krenuo vezati za lomaču kad se sve zacrnilo. Nakon toga nisam više siguran što se dogodilo.

– Ali, ja znam – rekla je Juliette. – Rašpa je svojom drvenom nogom srušila Viktora. Nemam pojma zašto. Nagnula sam se nad njega i jedva ga uspjela prizvati svijesti. Kad sam ponovo pogledala gore, Rašpa je nestajala u dimu. Osovila sam Viktora na noge i shvatila da ću ga morati vući natrag do ćelije gdje je moja kada. A onda sam ugledala i vas, draga moja djeco... Nemate pojma kakvo olakšanje sad osjećam!

– I mi – rekla je Lisa. – Što vidiš vani, Mrva?

Mrva je gledao kroz rešetke. Oganj joj je sad zahvatio baloner i drvenu nogu, a lice joj je sjalo crvenom i zlatnom bojom. Mrva nije bio siguran, ali činilo mu se da se ona, dok stoji na toj lomači, gotovo smije, pokazujući one svoje oštre zube.

I nešto je vikala. Bilo je to teško jasno čuti, ali zvučalo je kao: – Da čujem Ž!

Kroz te rešetke, Mrva je viknuo što je glasnije mogao: – Ž!

Kao jeka, došlo je iz daljine: – Da čujem I!

– I!

Ali zatim su plamenovi ugušili ostatak i Rašpa je bila opkoljena vatrom koja je frcala iskrama poput zvijezda padalica na crnom, baršunastom, neobično lijepom noćnom nebu.
Mrva je čekao još malo. A onda se spustio niz profesorova ramena.

– Ne moramo čekati Rašpu – Zvučao je neobično potišten.

– Što? – upitale su Ivana i Juliette.

Ali Doktor Proktor i Lisa nisu ništa rekli. Profesor je dugo gledao u Mrvu. Zatim je polako kimnuo prema kadi. – Idemo. Moramo otići odavde dok još imamo sapunice. – Pogledajte – rekla je Lisa, pokazujući na prljavi pod.
Bila je to Rašpina staklenka a vremenskom kupkom.

– Hm – rekao je Doktor Proktor držeći staklenku. – To znači da imamo dovoljno vremena za malo odmora. Mislim da smo zaslužili. Što mislite o nekoliko dana na sunčanom karipskom otoku, puno prije negoli ga je otkrila turistička industrija?

Kad su dvojica zatvorskih čuvara upala u ćeliju, mogli su vidjeti samo tri kade.

– Što sve ovo znači? – pitao je viši od njih. Pod šljemom je imao neviđeno glupu frizuru na kahlicu, a preko gornje usne široke, uvijene brkove.

– Da, što sve ovo znači? – pitao je drugi. I on je pod šljemom imao neviđeno glupu frizuru na kahlicu, ali iznad gornje usne nije imao ništa, nikakve brkove.

– Hm – rekao je Uvijeni. – Kad smo došli po Ivanu Orleansku, tu je bila samo jedna kada, a ne tri.

– U pravu si – rekao je ovaj bez brkova. – Pa – rekao je Uvijeni – čini se da nikad nećemo naći onoga tko je ispalio taj topovski pucanj. Ajmo.

– Hm – rekao je Lik Bez Brkova koji je buljio u zid.
Nešto mu je očito privuklo pažnju. – Što je to? – pitao je Uvijeni, približavajući se. – Ovaj crtež tu – rekao je Lik Bez Brkova. – To su stvarno super brkovi.
Nikad nisam vidio takve brkove, da vise prema dolje. Mislim da ću pustiti takve.

– Ajmo – rekao je Uvijeni pa Lika Bez Brkova izvukao iz ćelije.

Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 21 sat u rubrici Mame.