BIK JE BIO veličine omanjeg traktora, ali imao je bitno veću maksimalnu brzinu. Mrva je odmah shvatio: čak i ako bude trčao brzo kao što njegove sitne noge nikad u životu nisu trčale, bik je i dalje brži. Tlo pod njim se treslo, i mogao je čuti strašno roktanje životinje koja mu se približava. Pčele i leptiri u panici su se sklonili biku s puta, dok je Mrva trčao kroz cvijećem prekrivenu livadu koja je do prije samo nekoliko sekundi djelovala tako mirno i idlično. 

 

– Upomoć – uzvikivao je Mrva, ali vrlo tiho, jer je znao da mu nitko ne može pomoći i da treba čuvati dah.

 

Trebat će mu, namjerava li stići do ograde prije nego što ga sustigne zvijer puna mišića i rogova. 

I zato je vrlo tiho viknuo ˝upomoć˝ i to još samo jednom. A onda je prihvatio činjenicu da, koliko 

god mu zraka ostalo, on jednostavno nije taj koji će prvi stići do ograde, već će uskoro visiti s onih rogova kao da je na nekom velikom ražnju. Zato se pripremio i skočio u zrak, podvio noge, skupio se u loptu i zavrištao (pritom ne štedeći baš dah): 

 

– Topovska kugla!

 

Uz taj povik, maleni je dječak nestao. Bik je stao i zagledao se u brežuljak prekriven visokom 

travom, divljim begonijama, đurđicama i svim onim drugim biljkama koje rastu po francuskim 

livadama i čija imena bik nije znao. Bik je rogovima pretraživao po toj salati na tlu, sve dok nije shvatio da je sad još više bijesan nego ranije. Tako mu bikovih rogova, gdje je nestalo ono malo iritantno stvorenje? Mrva je migoljio kroz travu i nije ustajao sve dok nije bio siguran da je uspio dopuzati do ograde i prijeći preko nje. Okrenuo se prema biku koji je i dalje stajao na livadi i rovario po tlu.

 

– Hej, ju-hu! Hej, gospodine Govedino srednje pečena!

 

Bik je podigao glavu i zagledao se u Mrvu koji je gurnuo palčeve u uši, pa mahao prstima i vikao 

– nja, njaaa nja njaaa nja. Isplazio mu je jezik i mahnuo u znak pozdrava. Bik je odgovorio tako što mu je kroz nozdrve jurnula vruća para, spustio je glavu i namjestio noge. Kakav nepodnošljivi, loše odgojeni bijednik, pomislio je. Onda je pojurio prema njemu. Ali, nije stigao do crvenokosog dječaka. Nekoliko sekundi kasnije ogromni rogovi su mu se zabili u onu kretensku kadu koja se iz nekog neobjašnjivog razloga pojavila na livadi. Podignuo ju je u zrak, vrtio je uokolo i zatim naopačke spustio na tlo, tako da su iz nje iscurili i voda i sapunica.

 

Mrva se trebao na to početi smijati, ali umjesto toga se ukočio. Kopao je očajnički po svojim mokrim džepovima, ali pronašao je samo sitnice koje su počinjale na slovo p: pikule, parkirnu karticu, plastičnu vrećicu prdonaustkog praha. Ali, to nije tražio. Naravno da nije, jer je kod Lise bila staklenka s vremenskom kupkom. Sve što je on imao bila je prazna kada za putovanje kroz vrijeme! Kako će se sad vratiti? Mrva je gurnuo kažiprst u uho, okretao ga i vadio van. Plop! Ali čak niti to nije pomoglo. Mozak mu više nije davao nikakve odgovore. Gotov je. I zato se nije smijao, o, ne, nimalo! Ali neki drugi ljudi jesu. Mrva se okrenuo da vidi odakle dolazi taj smijeh. 

 

I vidio niskog, mršavog muškarca koji je ležao na leđima u travi i držao vlat trave u kutu usana. 

Nosi je plavi biciklistički prsluk s brojem. – Super sprintanje – smijao se čovjek. – Morao bi se baviti biciklizmom, momak.

 

– Hvala – rekao je Mrva. I s obzirom na to da je rođen kao optimist koji voli društvo i dobar razgovor, njegov se pogled na cjelokupnu situaciju već lagano počeo popravljati.

 

– Znate li možda zašto je bik toliko ljutit? – pitao je Mrva.

 

– Jesam li nešto napravio toj vreći govedine?

 

Tip je rekao: – Crvena kosa – i pokazao na Mrvinu glavu. – Bikovi postanu ludi kad vide crveno. Mrva je nagnuo svoju crvenokosu glavu u stranu i pogledao čovjeka. – Hm, kako to da vi govorite norveški?

 

Čovjek se ponovo nasmijao. – Govorim francuski, moj prijatelju. Baš kao i ti.

 

– Govorim?

 

– Ti si sigurno jako smiješan klaun. Kako ti je ime?

 

 

– Mrva. I nisam klaun.

 

– Nisi? – pitao je čovjek. – Doista se ispričavam, Mrva. Mislio sam da je to klaunov nos.

 

Mrva je krenuo rukom prema svom nosu i opipao ga. Skroz je zaboravio na kvačicu za nos. Odjednom je polako počeo shvaćati. Skinuo je kvačicu za nos i pokušao:

 

– A kako se vi zovete, čovječe u plavoj biciklističkoj majici?

 

Čovjek ga je tupo pogledao. – Keske tu ah di?

 

– A-ha! – viknuo je Mrva slavodobitno. Ne samo da mu se u glavi razdanilo, nego je u njoj sve bilo jasno kao da je najsjajniji dan. Sve je shvatio. Zapravo, skoro pa sve. U svakom slučaju, shvatio je zašto je razumio ono što su pričale plesačice, i što je mislila Juliette kad je rekla da će im puno toga biti jasnije ako drže kvačice na nosevima. To je bilo zato jer su to stvarno bile francuske kvačice za nos. Onaj tko ih je nosio razumio je francuski i mogao je govoriti francuski. Ništa drugo nego još jedan genijalan izum Doktora Proktora! Mrva je bio toliko uzbuđen zbog toga da je, kao i obično, zaboravio na svoje ostale probleme. Stavio je kvačicu natrag na nos i pitao čovjeka kako se zove i zašto zaboga leži tu u travi dok svi drugi biciklisti pedaliraju tako brzo kao da im život o tome ovisi.

 

– Moje je ime Eddy. I mom se biciklu po treći put ispuhala guma. Pokazao je prema cesti gdje je ležao prevrnuti trkaći bicikl. – Ne mogu više. A cilj je gore, na vrhu one tamo planine.

 

Eddy je upro prstom i Mrva je morao izviti glavu ne bi li vidio vrh snijegom prekrivene planine ispred njih. 

 

– A što je s tobom, Mrva?

 

– Ja dolazim iz budućnosti – rekao je Mrva. – Mislim da sam došao u pravo vrijeme, ali na krivo 

mjesto. Koja je ovo godina i kako se ovo mjesto zove?

 

Eddy se nasmijao još glasnije. – Hvala ti, Mrva! Barem me ti možeš razveseliti!

 

– Ne zezam se.

 

– Pa… – rekao je Eddy. – Godina je 1969. i mi smo u Inndarnitu. A gdje bi ti trebao biti?

 

– Inndarnit? – promrmljao je Mrva češući se po lijevom zalisku. – Trebao bih biti negdje, u nekom 

mjestu čije ime počinje s ‘Inn’, ali sam zaboravio ostatak. Lisa bi sada morala biti tamo.

 

– Lisa?

 

– Da, mi smo trebali naći Doktora Proktora. Možda ga je ona već pronašla, a sad samo čekaju da se pojavim i ja. Zapravo je potpuno presudno da ih nađem. Bez njih ću zaglaviti ovdje, u 1969.

 

– To ne zvuči dobro – rekao je Eddy. Popio je malo tekućine iz boce i dodao je Mrvi. – 1969. je stvarno sranje. 

 

– Oh? – pitao je Mrva.

 

– Jednako loša kao što je 1815. bila za Napoleona.

 

– 1815.? Napoleon?

 

– Zar se ne sjećaš?

 

Mrva je razmišljao. – Mislim da tad još nisam bio rođen.

 

– Iz povijesti, blento! 18. srpanj 1815. Kad je Napoleon poveo svoje postrojbe… 

 

– … preko Alpa? – pokušao je Mrva.

 

– Neeee – rekao je Eddy, tjerajući rukama bumbara. – To je bilo kad je izgubio kod Waterlooa. 

I znam to vrlo dobro jer je Waterloo samo nekoliko minuta Eddyjevskog biciklizma od trgovine biciklima moga tate u Belgiji. Potpuna ravnica. Znaš što? Sad kad sam odustao od biciklizma, mislim da ću otići kući i vidjeti mogu li pronaći posao.

 

– Mudro zboriš – rekao je Mrva i otpio vodu iz boce. – Jer, stvarno, koji je cilj bicikliranja gore i 

dolje preko planina? One su prevelike.

 

– Cilj? – Eddy je buljio u Mrvu kao da ga je ovaj podsjetio na nešto što je posve zaboravio.

 

– Da – rekao je Mrva, pa navalio na još vode. Od svega ovoga putovanja kroz vrijeme neobično je ožednio. 

 

– Ovo je Tour de France – rekao je Eddy. – Tko pobijedi na dionici ove planine dobija novac, u obraz ga ljube prezgodne djevojke, dat će intervju na televiziji i svi će ga u Francuskoj gledati. Mrva je razmišljao o tome i počeo shvaćati da možda u svemu tome ima smisla. Naročito u dijelu da te prezgodne djevojke ljube u obraz. A to da te na televiziji gleda cijela Francuska, pa niti to nije loše.

 

– Hej – viknuo je Mrva. – Jesi ti to upravo rekao da te gleda cijela Francuska?

 

– Apsolutno svi – rekao je Eddy. – Svi su televizori upaljeni kad je na programu Tour de France. To se ne propušta.

 

– Čak i ako nemate TV kod kuće?

 

– U svakom kafiću, restoranu ili trgovini su postavljeni televizori. Sranje! Moraš me zaustaviti, da ne govorim više o tim stvarima, Mrva! Sad se želim baciti na bicikl i prokleto pobijediti u ovoj 

utrci!

 

– I točno to ćeš i napraviti! – viknuo je Mrva. 

 

Zatim je otrčao do Eddyija i dao mu ruku da se podigne na noge. 

 

– Što? – pitao je Eddy. 

 

– Prvo ću ti pomoći popraviti gumu, a onda ćemo te isprditi na vrh ove planine kako bismo bili intervjuirani na televiziji.

 

– Mi? – pitao je Eddy dok ga je Mrva požurivao.

 

– Aha. Zato jer ću i ja biti na tom intervjuu. I onda ću reći da me Lisa i Doktor Proktor moraju pokupiti tako da se svi možemo vratiti u naše vrijeme.

 

– Stvarno pričaš ludorije – mrmljao je Eddy i izvadio alat za popravljanje gume. – Ali makar si mi 

vratio želju za pobjedom. 

 

Dvije minute kasnije, dvije ovce koje su žvakale travu podigle su glave. Pored njih, cestom ispred 

ograde, projurio je bicikl.

 

– Jesi vidjela? – pitala je jedna ovca drugu, žvačući travu. – Dvije osobe na jednom biciklu. Nije li to varanje?

 

Druga ovca sneno je trepnula očima. – Beeee, zašto? To čini bicikl još i težim kad ide uzbrdo. Osim toga, oni su definitivno zadnji u utrci.

 

– Nije uopće stvar u tome – rekla je prva ovca. – Je li to dozvoljeno?

 

Druga je žvakala i razmišljala nekoliko trenutaka.

 

– Nemam pojma – rekla je na kraju. – Ja sam ovca, znaš? Mi ne znamo te stvari.

 

Eddy je stao na pedale i gurao što je jače mogao. Ne samo zato jer je stojeći na pedalama išao brže, nego zato jer je na njegovom sjedalu sjedio mali crvenokosi dječak s kvačicom na nosu koji mu je vrištao u uho: – Idemo Eddy! Brže, Eddy! Ti si najbolji, Eddy!

 

A kada je pokušao malo usporiti: – Daj se zbroji, Eddy! Želiš li biti najgori? Želiš li da ovo bude tvoj Waterloo? Želiš li biti netko tko će puno radno vrijeme krpati ispuhane gume, Eddy? Možeš ti i bolje! Dobro je biti umoran! I, istina, to mu je pomagalo. Uskoro su počeli prestizati bicikliste koji su otvorenih usta gledali ovaj čudnovati tim u kojemu je mali dječak vikao: 

 

– Guraj, Eddy! Drugi su još umorniji od tebe! Misli na djevojke koje te čekaju na vrhu brda, Eddy! Brže, brže inače ću ti dati čvrgu! I to ne neku laganu, šaljivu; pričamo o ogromnoj, jakoj, strašnoj čvrgi! Eddy, koji više nije bio ni siguran što je to čvrga, nije to posebno niti želio saznati pa je gurao. Jezik mu je visio iz usta, a dah mu je bio istrzan, promukao. Ali i dalje su prelazili jednog biciklista za drugim i krenuli dalje uzbrdo prema planini, i već su bili na području gdje su uokolo bile razbacane hrpice snijega. Iako se Mrvina odjeća osušila na suncu, sad mu je bilo toliko hladno da su mu zubi počeli cvokotati. Svejedno je izvikivao red parola hrabrenja, red prijetnji. Sve dok ga Eddy cvileći u jednom trenutku nije prekinuo. 

 

– Ne mogu…

 

– Molim? – vikao je Mrva kroz zube koji su cvokotali. – Hoćeš li č-č-čvrgu ti jedan be-e-be-elgijski vaflu!

 

– Ciljna linija nam je preblizu… – civilio je Eddy. 

 

– Nećemo uspjeti prestići sve.

 

– Gluposti – rekao je Mrva. – Rekao sam da ćemo se isprdnuti na planinu, a kad Mrva kaže da ćemo se isprdnuti na planinu, onda bi bilo bolje…

 

– Prdi koliko god hoćeš – stenjao je Eddy. Jezik mu je visio skroz do upravljača, a bicikl se počeo 

zlosutno ljuljati. – Pogledaj koliko je to strmo.

 

Mrva je pogledao. Zaista. Cesta je bila tako strma da je izgledala poput zida. I gore, gore, skroz 

naprijed, visoko, visoko iznad njih vidio je žuti dres biciklista koji je bio ispred njih.

 

– Hm – rekao je Mrva.

 

– Hm što? – pitao je Eddy.

 

– Ja ću prdnuti. – Mrva je gurnuo ruku u džep i izvukao plastičnu vrećicu koju je odlučno otvorio, a zatim sadržaj stavio u usta.

 

– Što je to bilo? – pitao je Eddy. 

 

– To je nešto što se nosi sa sobom na put, a započinje sa ‘P’– rekao je Mrva i podrignuo.

 

– Drži se čvrsto. Šest-pet-četiri-tri-dva…

 

– Drži se?

 

Eddy nije imao priliku reći bilo što drugo. Čuo se tako jak pucanj da mu se činilo kako mu se vosak iz ušiju zabio u mozak, a oči ispale iz glave. Potom se čula rika kao iz jurećeg raketnog motora. Razlog zašto je pomislio na raketni motor bio je taj što su upravo uz planinu jurili – kao raketa!

 

– Huraaaaa! – vikao mu je Mrva u uho.

 

– Huraaaaa! – vikao je Eddy dok su prolazili bicikliste. Ispred njih, ostao je još samo jedan jedini 

u žutoj majici kojega je trebalo prestići. I tamo je bila i oznaka cilja! Tip u žutoj majici imao je pred 

sobom još svega nekoliko metara. 

 

– Daj sve što imaš, Mrva! – vikao je Eddy, kormilareći biciklom najbolje što je mogao kako ne bi sletjeli s planinske staze. – Punom prdoparom naprijed! Inače je tebi vrijeme za čvrgu! 

 

– Pokušavam – stenjao je Mrva, sad već prilično crven i u licu.

 

 

– Brže, Mrva, nećemo uspjeti! Razmisli o tim meeeekanim usnama!

 

I Mrva je razmislio. Mislio je na to da, ako ne uspiju, vjerojatno više nikad neće vidjeti ni Lisu niti Doktora Proktora. Zbog toga su njegova crijeva napravila još jedan posljednji pokušaj, i on je isprdio još malo više plina tako da su još brže krenuli uzbrdo. Gledatelji koji su to vidjeli govorit će o tome još godinama kasnije – da su bili svjedoci toga kako je legendarni Eddy na utrci 1969. 

godine zajedno sa svojim neobičnim crvenokosim putnikom čijeg se imena nitko nije mogao sjetiti, poletio prema ciljnoj ravnini kao da u biciklu ima mlazni motor. Neki su čak tvrdili 

da je bicikl lebdio. Neki su čak umislili da je iz hlača malog dječaka koji je sjedio na sicu izlazio 

neki neobični bijeli dim. Čak se i sve to činilo beznadnim, sve dok konačno nisu u posljednjim 

metrima uspjeli još više ubrzati i, konačno, s nanometrom milimetra prešli tipa u žutoj majici. 

Bila je to prva pobjeda za Eddyija koji će postati poznat kao svjetski poznati Eddy koji će kasnije u svojim sjećanjima tvrditi kako bi se moglo reći da ga je pobjeda u Provansi potaknula da vjeruje u sebe i da se drži biciklizma.

 

Ali, sve je to bilo u budućnosti (ili u prošlosti), ovisno o tome kako gledate na stvari. Upravo sada 

(ili tada) Eddy i Mrva su uživali u pobjedi. Obojicu su ih dignuli s bicikla i nosili preko razdragane  gomile do pobjedničkog postolja, gdje su dobili medalje i po plišanog medvjedića, i poljubile su 

ih one mekane usne. I onda im je netko dobacio mikrofon u lice, i Mrva se odmah progurao prema naprijed.

 

– Dobar dan – rekao je. – Je li ovo televizija?

 

– Da – rekla je žena s druge strane mikrofona. – Možete li francuskom narodu reći tko ste vi 

zapravo?

 

– Naravno – rekao je Mrva. – Gdje je kamera?

 

– Tamo – rekla je žena i pokazala prema golemoj kameri koja je bila postavljena iza nje, u stražnjem dijelu kamiona. 

 

Mrva je pogledao ravno u kameru i uspravio se.

 

– Bok, ljudi iz Francuske – rekao je. – Ja sam Mrva, i mislim da biste trebali zapamtiti to ime. Pogotovo ako je netko među vama tko se zove Lisa ili Doktor Proktor, jer oni bi naročito sada trebali obratiti pozornost. Ja, to jest, Mrva, javljam vam se uživo sa planine po imenu…

 

– Mi znamo ime planine – rekla je nestrpljivo žena s mikrofonom. – Vi ste ušli u svijet biciklizma kao kometa Monsieur Mrva, ali hoćete li i ostati?

 

– Ne – rekao je Mrva. – Zapravo, želio bih otići odavde što prije moguće, tako da… Ako bi Lisa i Doktor Proktor mogli doći po mene, ja ću ih čekati na vrhu… Koja je ovo planina, zapravo?

 

– Moe Bla – šapnuo mu je Eddy u uho.

 

– Moe Bla – uzvikivao je Mrva. – Da budem precizniji, ja ću biti…

 

– U hotelu Moe Bla – prošaptao je Eddy.

 

– Hotel Moe Bla – viknuo je Mrva. 

 

– Moj prijatelj i ja ćemo boraviti u apartmanu u tornju – rekao je Eddy u kameru. – Pobjednikuvijek spava u apartmanu u tornju. Požurite, Lisa i Doktore Proktore!

 

Nakon što je razgovor bio završen, otišli su u apartman u tornju na masažu i prekrasnu toplu  kupku. U sobu im je došao krojač i uzeo Mrvine mjere pa na odlasku plakao od smijeha i odmahivao glavom. Kad se vratio, nekoliko sati kasnije, donio je odijelo i košulju te cipele koje je Mrva trebao odijenuti za pobjedničku večeru.

 

– Kul! – viknuo je Mrva dok se gledao u zrcalu. 

 

– Hoće li tamo biti i kan-kan plesačica?

 

Eddy se nasmijao i odmahuo glavom upravo na isti način kako je to radio i krojač. – Iduća etapa 

počinje sutra ujutro, točno u osam. Ja ću pojesti četiri komada pomfrita i onda idem spavati.

 

– Partibrejkeru – požalio se Mrva, udarajući petama svojih novih kožnatih cipela tako da su odzvanjale po mramornom podu. – Ajde, idemo partijati!

 

Pobjednička večera održana je u restoranu hotela Moe Bla. Bilo je tamo puno ljudi u svečanoj odjeći za zabave koji su željeli stisnuti Mrvi ruku, ali nije bilo nikakvog kan-kana, barem ne koliko je mogao procijeniti. Neki drugi biciklisti došli su do Mrve i pitali ga šaptom o prahu za kojega su vidjeli da je uzeo, pitajući ga mogu li ga kupiti od njega. Kad je Mrva odmahnuo glavom, frktali su da je varalica. Zapravo je cijela ta stvar bila prilično dosadna. Mrvi je za vrijeme predjela glava već lagano padala od umora kad je odlutao mislima. Zatim se neprimjetno spustio sa stolice i nestao iz vida ispod ruba stola. Eddy ga je otkrio kako spava. Nakon tri pokušaja buđenja, prebacio je Mrvu preko ramena i odnio ga stubama do apartmana u tornju. Tamo ga je stavio na veći od dva kreveta, a sam legao u onaj manji. Zatim je dvaput zijevnuo i ugasio svjetlo. Mrva se probudio i otvorio oči. Traka sunčeve svjetlosti ulazila je u apartman kroz rupu među zavjesama i osvjetljavala ravno njegovo pjegavo lice. Protegnuo se i shvatio da mu je netko na noćni ormarić stavio vrlo maleni žuti dres. Na njemu je pisalo – Tour de France 1969 – i pored njega bila je 

poruka koja je glasila:

 

 

Mrva se protegnuo osjećajući se svježe, kao da je stvarno u dobroj formi, ali, istini za volju, kao i da bi mogao još malo odspavati. Mislio je malo o tome, zijevnuo i ponovo zatvorio oči. A onda je pomislio na doručak. U sekundi kad je pomislio na to, čuo je kako se lagano otvaraju vrata i namirisao poznati miris hrane. Nasmiješio se i sanjario o tome koje će mu vrste ukusnih jela sad biti poslužene. Nije ni trebao otvoriti oči kako bi znao da na kolicima stiže hrana. Mogao je čuti kotačiće kako cvile. Kotačići cvile… Mrva je odjednom naglo otvorio oči i zagledao se u strop. Udisao je miris hrane. Ali… Nije to bila slanina s jajima. Bilo je to… Trulo meso i smrdljive čarape.

Dok su se zatvarala vrata i okretao, ključ, Mrva je gledao uvis. Točno ispred njega, stajala je visoka osoba u dugom crnom baloneru, s drvenom nogom koja je virila.

 

Imala je crveni ruž na usnama raširenima u neuobičajeno veliki osmijeh koji je otkrivao oštre 

zube, bijele poput krede. U ruci je držala pištolj s dugačkom cijevi koji je izgledao kao da je ukraden iz muzeja. Glas te osobe bio je kao promukli pustinjski vjetar:

 

– Dobro jutro, Mrva. Gdje je on? Gdje je Doktor Proktor?

 

– R-r-r… – rekao je Mrva. – Ra-ra-ra…

 

Nema sumnje. Njegovo mucanje se vratilo.