HEJ!

Danas ću napisati par riječi o tome kako je prošao porod. Nažalost ne onako kako sam planirala. I zaista sam bila pozitivna i cijelo vrijeme trudnoće sam, iako uz mali strah, planirala da ću dobiti trudove, čekati doma, doći u bolnicu kad ću već biti otvorena 8cm i roditi u roku od 15 minuta. Blago tebi ako si među takvim rijetkim sretnicama. Btw, neki dan sam u bolnici upoznala curu koja je trudna 3.put i zaista je dva prva poroda riješila u 15 minuta! Kod mene je bilo ovako nekako...

Pet dana prije termina su mi počeli trudovi. Zapravo stezanje u donjem dijelu trbuha i onda su ti „trnci“ prešli na leđa. I to je trajalo cijelu nedjelju. Brojala sam vrijeme između s jednom aplikacijom koju sam si skinula na mobitel i bilo je 5 minuta cijelu nedjelju. U ponedjeljak također. Prva trudnoća, niš' ne znaš, za niš' nisi sigurna, glupo ti je ići u bolnicu pa da te šalju doma i nemaš koga pitati – eto tako nekako sam se ja osjećala. Ali sam nazvala svoju ginekologicu koja mi je rekla da odem u kadu punu mlake vode i ako mi se tamo nastavi, da su onda pravi trudovi, ali da se ne uzrujavam i ako su mi izdrživi da imam vremena za obaviti što još trebam obaviti, otuširati se, obrijati se i tek onda ići u bolnicu. Da, vremena! Još sam išla po Areni pokupovati stvari koje su mi falile :) pa rekli su kad su trudovi da ne se možeš pomaknuti, a mene osim što me štrecnulo svakih 5 minuta i nije bilo baš loše. Još sam i opalila par fotki trbuha, za svaki slučaj! No kako je polagano padala noć, razmišljala sam da mi se baš i ne da usred noći ići u bolnicu pa da odem predvečer za svaki slučaj. I otišla sam. CTG, ultrazvuk, mjerenje i veli doktorica „Otvoreni ste 4 cm, nema smisla da idete doma jer ćete do jutra roditi tako da ćemo Vas pripremiti i staviti na stol“. Klistir (užaaaaaaas, ali moraš kroz to), bušenje vodenjaka (ne osjetiš baš puno) i stavljanje epiduralne. E sad, što se epiduralne tiče – svaka čast curama koje se odlučuju na prirodni porod, ali to je čisti rizik da li ćeš roditi kroz 30-ak minuta ili kroz 9h kao što je bio slučaj sa mnom...

Kreće noć, sve super, dragi je uz mene, trudovi idu, ja se otvaram polagano da polaganije ne ide. Nakon 4h epiduralna popušta i molim za još. Kažu mi da ne jer onda neću moći surađivati i tiskati. Ja mislim, ok, valjda znaju. I tako sam bila 3h bez epiduralne. Straaaašno! Moj dragi je rekao da sljedeću put nema šanse da niti on niti ja prolazimo kroz tu bol. Opet se ograđujem od komentara cura kod kojih bolovi možda nisu bili tako jaki, no to je i individualna percepcija boli – a moja je jako visoka! Uglavnom, ja sam u proteklih 7h na stolu došla do 7cm i dalje nikako. Ujutro oko 5h je došla anasteziologica i pitala kako sam, na što sam rekla da me zaista jako boli. Ona je rekla da zašto ne uzmem još epiduralne. Rekla sam da mi daju. Ona je rekla da sam trebala i prije inzistirati i da će mi sada ubrizgati. I nakon toga je sve bilo lakše... No ništa od otvaranja. Bubi se nije spuštao, doktorica je rekla da tiskam, ja jesam i rekla sam da ne ide, ali su me uvjeravali da to malo dulje traje kod prvorotkinja i da ću roditi do podneva. I fakat je grozan osjećaj na tom stolu. Em si nemoćna, em se osjećaš glupom ako nešto kažeš, em te strah, em ništa ne znaš... Uopće ne želim znati kako je curama koje provedu i po 20h na stolu. Ujutro kada je došla smjena, CTG je pokazao da su Bubiju naglo pali otkucaji srca. Naravno da meni to kao laiku ništa ne znači, a i moram priznati da je osoblje super izreagiralo. Nisu mi ništa rekli, samo su me pitali da li se slažem da se porod završi na carski rez. „Naravno!!!“- konačno nešto pozitivno. Pa govorim vam već satima da ne ide... Hitno su mi donijeli papire koje sam potpisala (ne znam što sam potpisala, ali opet je to jedan od trenutaka kada ne razmišljaš, samo gledaš kako da sve bude gotovo), odveli u salu i rekli da će me uspavati. Pitala sam zašto kada imaju cijevčicu od epiduralne za spinalnu, ali mi je super doktorica rekla da nemamo vremena, ali da se ne brinem. I brojala sam do 2. Sljedeće čega se sjećam je buđenje na intenzivnoj i bol do neba :( tražila sam nešto protiv bolova i opet zaspala.

Negdje rano popodne sam se probudila te su mi donijeli su Bubija. Imao je 4,5kg i 53cm. I veliku izbočinu na glavi od guranja tijekom poroda. Onog istog guranja za koje sam im rekla da ne ide... A nije išlo jer je bila kriva procjena bebe i moje zdjelice. Naime, on, fizički, nikako nije mogao proći kroz moju zdjelicu. No sada je bio uz mene, pravi mali sumo borac i svi problemi su bili iza nas. Barem sam tako mislila...