MEĐU živim piscima ne postoji nijedan čija su djela bila više puta adaptirana za veliko platno. Među mrtvima, postoji samo jedan – William Shakespeare.

Iz magnum opusa koji broji 65 romana i novela i više od 200 kratkih priča, izašlo je mnogo toga dobrog, ali i lošeg. Razmjeri njegova imaginarnog svijeta suviše su veliki da u njima čak i najokorjeliji mrzitelji ne mogu a da ne pronađu makar jedno remek-djelo. S druge strane, čak ni najodaniji poštovatelji ne mogu a da se ne slože da je dosta toga bilo daleko lošije kvalitete i da je došlo kao produkt Kingova skribomanskog demona koji ga nakon 77 godina života i dalje nije pustio.

Kingove ekranizacije i svako njihovo stavljanje u hijerarhijske poretke povlači sa sobom neminovne debate neistomišljenika, tako da će vjerojatno isto biti i s ovom našom, gdje smo vam pred Halloween podarili elitni izbor najboljih filmova tzv. Kralja horora.

Da mu ta titula paše, autor ovog teksta nije baš siguran (radije bi je dodijelio nekom od redatelja s liste), ali ono što tvrdi s nepodijeljenom uvjerenošću jest da izvan granica ovih deset doista postoji poveća pukotina kvalitete i da bi bilo koji film na mjestu broj jedanaest bio dosta slabiji od svega navedenog. Dakle, slagali se ili ne – ovo je zaista NAJBOLJE od Kinga.

10. Dead Zone (1983.) Režija: David Cronenberg

Odlična Kingova adaptacija i osrednji Cronenbergov film, za koji je možda i lako zaboraviti da ga je režirao drugi titulirani kralj horora (onog veneralnog). Epizodična, ekonomično izvedena priča o profesoru engleskog jezika (glumi ga Christopher Walken) koji nakon prometne nesreće počinje razvijati prekognitivne sposobnosti.

Sveta jednostavnost koja je danas, nakon povijesne prenatrpanosti pop kulture sličnim temama, teško ostvariva, ovdje je utjelovljena na najbolji mogući način te, kada god se osjetite ugušeni od trenutne ponude, topla preporuka za povratak na osnove kvalitetnog žanrovskog filma jasno utkane u ovom nepravedno zaboravljenom triler klasiku.

9. Doctor Sleep (2019.) Režija: Mike Flanagan

Rijedak je slučaj da naizgled nepotrebni nastavak opravda samog sebe tako uvjerljivo kao što je to učinio Doctor Sleep. Možda više kao roman no kao film, ali opet, film nije ni pretendirao da puca na visine na kojima se nalazio Overlook hotel iako je nominalno nastavljao njegovu priču.

Otvarajući svoju prvobitnu ideju o nadljudskim sposobnostima malog Dannyja koji je sada odrastao čovjek (Ewan McGregor), Doctor Sleep gradi svoju mitologiju o paralelnom društvu ljudi s parapsihološkim moćima koja se grana i raste u zapanjujuće mnogo pravaca.

Nismo ni slutili da nam treba vidjeti dalje od tog snijegom zavijenog predivnog pakla Overlooka, a onda smo se upoznali s Rose the Hat (Rebecca Ferguson), njenom bandom prokletnika, kao i malom Abraom Stone (Kyliegh Curran) i, bez obzira na spomenutu zasićenost sličnim motivima, poželjeli još.

8. Carrie (1976.) Režija: Brian De Palma

Nije bilo boljeg čovjeka od legendarnog De Palme da u svom punokrvnom (za razliku od suspregnutog Cronenberga), raskošnom vizualnom stilu objavi svijetu da je Kralj rođen. Bila je to ekranizacija prvoga Kingovog romana.

Sissy Spacek kao titularna tinejdžerica koju zlostavlja sredina, sotonski crvena Piper Laurie kao majka mučiteljica, obje nominirane za Oscara, scena eksplozije Carrienih potisnutih telekinetičkih moći u fiskulturnoj sali srednje škole, John Travolta i Nancy Allen kao par popularnih srednjoškolskih ljigavaca na početku svoje mazohističke odiseje sa, prema njima, sadistički nastrojenim De Palmom – ovo je klasik koji se i danas odlično drži.

7. Green Mile (1999.) Režija: Frank Darabont

Hrpu motiva koji su danas sabijeni u Avengersima, Justice Leagueu, X-Menima ili The Boysima, King je uzimao jedan po jedan i metodično secirao u ambijentu klasične Amerikane, stvarajući češće moćne drame nego moćne horore.

Zelena milja, oskarovski, tom hanksovski film za cijelu obitelj, bavi se u prvom planu moćima iscjeljenja Johna Coffeyja (Kofi kao napitak, samo se piše drugačije), osuđenika na smrt, hvatajući u svojoj široj potentnoj metafori, zapravo čitav čovjekov životni put, od rođenja, pa sve do "Stare Iskre" aka električne stolice, ili bilo koje druge konačnice na kojoj završavamo.

Darabont je te '99. više nego bilo tko drugi upoznao Kinga s nehoror publikom, izvevši ga definitivno iz asocijativnosti na ubilačke klaunove, apokaliptične pošasti i Mračne kule na fantazijske mainstream priče koje prije gledamo oko Božića no Noći vještica.

6. The Mist (2007.) Režija: Frank Darabont

E sad, ako je sebe dokazao kao ultimativnog adaptera Kingove vedrije strane, fokusirajući se na njegov najmanje hororičan dio, Darabont se 2007. s Kingom bez zadrške bacio direktno u samo srce lavkraftovskog užasa. Grupa ljudi (još jedna gradivna ćelija Amerike) izolirana je u jednom marketu u Mainu, kako maglom tako i onime neizrecivim, abominalnim, grozomornim što iz njene gustine divovskim pipcima lovi.

Više od dva sata vrhunskog horora, uparenog s majstorskim razvojem likova, usmjereno ka šokantnom kraju o kojem se čitave studije mogu napisati. Tko je propustio i ne zna, neka odmah pogleda. Tko zna, neka se uzdrži od spoilanja. Ja ću reći samo da je King fino replicirao svom velikom horor uzoru, činjenicom da je možda čovjek malo slabo i beznadno biće u tom velikom negostoljubivom univerzumu kojim vlada slijepi bog Azathoth, ali da je Amerika veća i jača čak i od njega, Cthulhua ili bilo kojeg drugog božanstva.

5. Dolores Claiborne (1995.) Režija: Taylor Hackford

Zaboravljen, skrajnut, previđen jest ovaj mali sjajni crni biser od filma. Pored Sissy i Piper u Carrie, može se reći da je u njemu drugi najbolji ženski glumački par Kingovih filmova - u vidu majke Dolores (Kathy Bates) i kćeri Selene (Jennifer Jason Leigh).

Fantazijskih motiva nema, a nema ni horora, osim možda onog što proizlazi iz crnila svakodnevnog banalnog zla koje pritajeno živi u mnogim disfunkcionalnim obiteljima, a od čijih rana se traume često vuku do kraja života. Majstorski ispričana, režirana, odglumljena, teška i dirljiva priča koju mirne duše stavljamo u sred tabele i potičemo da je obavezno ovjerite ako već do sada niste.

4. Shawshank Redemption (1994.) Režija: Frank Darabont

Suvereni vladar IMDb-jeve liste najbolje ocijenjenih filmova svih vremena. Drago sjećanje svih onih koji su odrastali devedesetih na to što je prava hitčina od filma koja te prosto raznese kada je prvi put pogledaš na TV-u.

Moguće je da se kod mnogih onda ta ljubav ohladila vremenom jer je Shawshank postao nekako općevoljen, prehvaljen i precijenjen, pretvarajući se u kinematografsko slovo A za sve novajlije koji tek kreću istraživati filmsku povijest pa logično počinju od vrha najdostupnije liste.

Zanimljivo je da je ovoliki uspjeh, okidanje žice kod najšire publike, Frank Darabont uspio ekranizirajući jednu manje poznatu Kingovu novelu (Rita Hayworth and Shawshank Redemption), priču po stilu i žanru, kao što već rekosmo u slučaju Milje, atipičnu za pisca takvih horor klasika kao što su The Stand i IT, koji su, igrom sudbine, ostali bez ekranizacija vrijednih spomena.

3. Misery (1990.) Režija: Rob Reiner

Teško da postoji išta strašnije od Kathy Bates kao Annie Wilkes, koja se uz bljesak munje nadvija nad nesretnim Jamesom Caanom i šprica ga u ruku. Teško da ima čega mizernijeg od ostrašćenih ili (popularno je danas reći) toksičnih fanova koji fundamentalistički brane tekstove svojih omiljenih djela, ponekad i od samih njihovih tvoraca, kao da se radi o svetim spisima, a ne djelima fikcije.

Toliko je zaista pop-kultura postala bitna, a lik Annie Wilkes ostao zabilježen kao jedan od onih koji se redovno pojavljuju na listama, ako ne u top 10, a onda sigurno u top 20 najvećih filmskih negativaca svih vremena. Ono što je krajem XX. stoljeća bila sredovječna ljubiteljica treš ljubića u hiperboličnoj fantaziji, za 100 godina, početkom XXII. stoljeća, moguće je, bit će sasvim realni vođa kulta tolkienovaca ili marvelovaca s bakljom u ruci i bijesnom gomilom iza sebe.

2. Stand by Me (1986.) Režija: Rob Reiner

Dakle, Reiner je bio Kingov čovjek osamdesetih, nešto kao Darabont prije Darabonta, premda su Misery i Stand by Me, iako (u filmskim verzijama) lišeni fantastike, ipak malko bliži klasičnom Kingovom stilu, a i, za naš groš, bolji filmovi od Milje i Shawshanka.

Stand by Me je u tom čežnjivom, nostalgijskom smislu uhvatio emociju koju je King imao i u romanu IT, tematizirajući djetinjstvo kao formativni fundamentalni prostor u kojem se rađa čovjek, sa svim svojim budućim uvjerenjima i strahovima.

Da je televizija bila tada ono što je postala nakon 2000., da je Reiner bio, nakon Stand by Me, zainteresiran za projekt ekraniziranja IT-ja, uz zadržavanje Tima Curryja u ulozi Pennywisea, razumije se, možda bismo još tada dobili osmosatni američki horor ep snage True Detectivea.

1. The Shining (1980.) Režija: Stanley Kubrick

Rekosmo na početku, između ovih deset i ostalih deset puta deset stoji objektivna pukotina kvalitete koju bismo potencijalno mogli nadomjestiti ostavljanjem nekoliko praznih mjesta nakon kojih bismo eventualno mogli navesti sljedeći film.

Uzevši to u obzir, komotno bismo mogli reći da i ovdje, iza prvog mjesta, valja ostaviti nešto praznog prostora, jer je Kubrickovo remek-djelo podesno ne samo za prvo mjesto na ovoj već moguće i na top-listi najboljih horora ikada snimljenih, ali i na listi najboljih filmova uopće.

King je poznat po svojoj detaljno elaboriranoj negativnosti prema ovoj adaptaciji, ali da, treba napomenuti, ako je tako promatramo, ona to i nije. Ovo je kompletno autorsko djelo u kojem je Kubrick žargonski rečeno "opravio" Kinga, izbacivši mnoge njegove digresije, ekspozicije i banalnosti, ostavljajući jedino čisti destilirani užas do kojeg, ironično, King svojim perom nikada nije uspio dosegnuti.

Uistinu, nije lako živjeti kao tvorac stotina priča, znajući da je najbolju koju si ikada zamislio netko drugi ispričao bolje od tebe, ali neposustajanje Kingova skribomanskog demona i sve godine koje mora nadomjestiti ukazuju nam da će sigurno još mnogo puta pokušati promijeniti ovu činjenicu, a samim time i sadržaj i redoslijed ove liste.