PREGOVORI oko održavanja koncerta Aleksandre Prijović u Zadru ipak su dobili nastavak. Denis Karlović, direktor ŠC-a Višnjik u kojem bi se koncert trebao održati, rekao je da se trenutno pregovara oko financijskih uvjeta.

Ovaj preobrat uslijedio je nakon što je Branko Dukić, gradonačelnik Zadra, navodno izričito odbio da se koncert organizira - pod izlikom da u dvorani nema slobodnih termina. Dukić je kasnije demantirao te tvrdnje. 

Stvari se samo trebaju pogledati zdravorazumski: nije normalno da se gradonačelnik miješa u program sportske dvorane ni da se igra glazbenog urednika u gradu od 75 tisuća stanovnika. U normalnoj državi ljudi bi odmahnuli i nasmijali se na takvu ideju. Kakve veze gradska uprava ima s tim? Nažalost, ta konstrukcija se ne može samo tako odbaciti jer znamo da Hrvatska nije normalna država.

Zabrane i Hrvatska

Pravo pitanje zato nije miješa li se Dukić u održavanje koncerta, nego zašto je takva situacija uopće zamisliva. A kod nas nije samo zamisliva nego i česta - u Hrvatskoj se svakih nekoliko mjeseci zabrani koncert nekog srpskog izvođača.

Tako su prošle godine u Puli trebali nastupati Duško Kuliš, Dragan Kojić Keba, Ana Bekuta i Zorana Mićanović dok se prvi čovjek Pule nije pobunio protiv "turbofolk glazbe u javnim prostorima".  Bolje nije prošla ni Jelena Karleuša, kojoj je otkazan koncert na otoku Barbarincu jer bi njegovo održavanje povrijedilo nježne osjećaje braniteljskih udruga. A zna se da to nije pametno raditi.

Ovakve zabrane se gotovo uvijek opravdavaju tobožnjom brigom za kulturu i prezirom prema bezvrijednoj turbofolk glazbi - ali već i vrapci na grani znaju da iza svega stoji prozirni nacionalizam. Radi Šerbedžiji je 2021. otkazan koncert u Vinkovcima, što je gradonačelnik Ivan Bosančić opravdavao "tjednom odavanja počasti žrtvama Vukovara". Tri godine ranije u Karlovcu je spriječeno nastupanje Bajagi. Nijedan od ta dva izvođača nije osobito poznat po turbofolk glazbi.

Sve u svemu, mjerodavnima izvođači smetaju jer predstavljaju nepoželjnu i nazadnu kulturu (turbofolk) ili zato što su iz nepoželjne i nazadne države (Srbije). Najčešće oboje.

Branitelji i državne uprave ovdje upadaju u nemili paradoks - kao uzor i civilizacijski krug kojem Hrvatska pripada uzima se Zapad, a u Sloveniji će se za manje od mjesec dana održati Cecin koncert - bez obzira na to što je netko u Zagrebu poderao promo plakat za njega.

Kako stvari stoje s druge strane Dunava?

Druga motivacija iza zabrana je međudržavno neprijateljstvo jer je poznato da rat između Hrvatske i Srbije zapravo nikad nije završio. Što se tiče dobrosusjedskih odnosa, Ceca uistinu nije pozitivka i opravdano je pitati treba li uopće dozvoliti promociju njenih koncerata u Hrvatskoj. 

Ipak, budući da su u ime domovine nastradali i glazbenici koji nikad nisu srbovali, očito je za zabranu dovoljno samo ime na osobnom dokumentu. Zbog toga je zanimljivo vidjeti kako stvari stoje s druge strane Dunava.

Među prvima se na koncerte u Beogradu i Novom Sadu odvažila Tereza Kesovija. Prije 13 godina takav potez bio je puno nepopularniji nego što bi bio danas - u Hrvatskoj je zbog toga ekspresno proglašena državnom izdajnicom uz ostale pripadajuće epitete. S druge strane, u Srbiji su oba koncerta bila popunjena bez ikakvih problema, a na njih je došla i Slavica Đukić Dejanović, tadašnja predsjednica Skupštine Srbije. Dakle, ni politički nije postojao nikakav animozitet.

U posljednjih desetak godina hrvatski glazbenici u Srbiji postali su najnormalnija stvar. Tako su preko Dunava nastupali Gibonni, Tonči Huljić, Jelena Rozga, Nina Badrić, Petar Grašo, Tony Cetinski, Severina, Massimo, Hladno pivo, Psihomodo pop… I to ako gledamo samo najveći mainstream. Nastupa urbanih izvođača po klubovima i festivalima još je i više, pa tako nije ništa neobično da tamo nastupe Vojko V, Brkovi ili Krankšvester. I nitko se oko toga pretjerano ne uzbuđuje.

Broj otkazanih koncerata hrvatskih izvođača u Srbiji je nula (brojkom: 0). Naprotiv, događale su se suprotne situacije u kojima su pjevači kao Oliver Dragojević i Mišo Kovač bili pozivani da dođu, ali nisu željeli - što je bila njihova osobna i legitimna odluka. Ipak, to pokazuje opće raspoloženje jedne i druge države. U Hrvatskoj koncerti izvođača koji su redovno prvi u trendingu prolaze uz zgražanje u boljem slučaju ili zabrane u gorem, dok u Srbiji glazbenici iz susjedstva uopće nisu tema.

Nažalost, nakon 12 godina SNS-ove vlasti ni Srbija nije što je nekad bila pa je prije nekoliko mjeseci u Beogradu otkazan koncert poljskog metal benda Batuška nakon pritiska iz crkvenih krugova i izjava da grupa "promovira sotonizam i vrijeđa javni moral".

Na otpor je naišao i Dino Merlin - nakon najave njegovih koncerata u Štark areni krajem prošle godine, na internetu je 60 tisuća ljudi potpisalo peticiju "za zabranu ulaska bivšem mudžahedinskom vojniku paravojne formacije ‘Patriotska Liga’ i dokazanom srbomrscu u Srbiju Edinu Dervišhalidoviću – Dini Merlinu". 

Dino Merlin je tijekom rata u BiH imao svojih nacionalističkih momenata, ali teško ga se može okarakterizirati kao ratnog huškača. Zbog toga je i inicijativa o zabrani naišla na opću osudu javnosti, a Dino Merlin mirno je održao koncerte.

Sve u svemu, hrvatski glazbeni dušobrižnici nalaze se u gadnoj kontradikciji. Ako se žele približiti naprednom Zapadu, to se ne postiže zabranama - jer ih na Zapadu jednostavno nema. Ako žele pobjeći od nazadnog Istoka, svojim djelovanjem opet postižu suprotno: upravo zbog otvorenosti i nedostatka zabrana Istok ispada napredniji od nas. Nesuđeni članovi komisije za šund tako završavaju kao i obično - loveći vlastiti rep i režeći na prolaznike jer ga ne mogu uloviti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.