POGLED s istaknute stijene na samom rubu provalije, iznad snijegom zametenih krošanja bukvi, pruža zapanjujući pogled. Kamena kralježnica izdignula se iznad bijelog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaura, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinu metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: gledano u dugom vremenskom razdoblju, vapnenačke (limestone) stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz koji se poput zida izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.

Snijeg i hladni vjetrovi davno su stresli većinu suhog lišća, a ono malo što se ostalo grčevito držati, sada je zarobljeno u ledu. Stabla su sada bijeli kosturi, skulpture od leda i inja. Dolinu i kukove ogrnuo je snijeg, jedino gole okomite litice još odolijevaju bijelom ogrtaču. Bjelina bode oči, no plavo nebo stvara bajkovit ugođaj, zrak je kristalno jasan pa se udaljeni kukovi savršeno vide, ali pogled puca i mnogo dalje. Snijeg škripi pod gojzericama i pravi je užitak hodati kroz njega u ovakvom okruženju.

Ovo je jedan od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine kojih se, čini se, ni za cijelog životnog vijeka ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine tek s kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem.

Neprestano se izmjenjuje šuma stamene bukve koja odolijeva velikoj strmini, s travnjacima. Stabla su svinuta pri dnu, od teškog bremena snijega koji je ovdje zimi vrlo obilan. Izbliza, monolitnost stijena ustupa tipičnoj krškoj razlomljenosti. Prema vrhovima, čas sije sunce na otvorenom, čas dolazi sjena uskih prolaza, kao u podnožju nebodera neke metropole, samo što su tu umjesto visokih zgrada stijene pa ni jedan umjetni zvuk ne remeti mir. Svako malo izbija se na strmoglavu provaliju, podno stijena koje izgledaju poput ogromnih tornjeva ili čak zgrada, ravne i glatke kao da ih je divovsko dlijeto rezbarilo.

Jedan od vršnih kukova je Kiza, a čovjek na vrhu izgleda kao mrav. Pogled je odavde veličanstven, ali pokazuje da nije ni jedini – tu je cijeli niz vrhova, kukova. Neke od njih obilaze planinarske staze dok  ostali ostaju u tišini Velebita. Bačića kuk je gledano od sjevera prvi u nizu i najviši, a s njega se po mnogima pruža najljepši pogled na cijeli niz: Kukaline, Butinovaća, Kiza, Grabar, Ljubičko brdo, da se nabroje samo najmarkantniji u nizu od gotovo skoro deset kilometara.