POSTOJI nešto predivno u našem neumornom malograđanskom nastojanju da se prikažemo boljima nego što zaista jesmo, i to na temelju događaja koji u konačnici samo nepotrebno dokazuju baš suprotno od onoga što smo željeli dokazati - da nismo bolji.

Cajke su vjerojatno najčešće "go to" mjesto u našoj, sada već gotovo 30-godišnjoj misiji da krivce za nekulturu u vlastitom društvu pronalazimo u susjednom dvorištu iz kojeg je, bez naše želje i utjecaja, procurila ta glazbena kanalizacija i slila se u naš vrt, zagadivši pritom nasade kulture koje smo uzgajali od stoljeća sedmog. 

"Mali" koncert, "velika" pobjeda

"Koncert Maye Berović u Splitu ipak nije rasprodan", naglašavaju mediji opisujući koncert koji je okupio preko 3000 posjetitelja, što bi u svakom drugom slučaju bio više nego pristojan odaziv. Istina, ako ćemo biti apsolutno realni, to je samo trećina kapaciteta splitskog Spaladiuma i polovina navodno prodanih karata. No rijetki bi to nazvali katastrofom.

Bilo kako bilo, u komentarima čitatelja mogli ste prepoznati zrake optimizma jer doživjeli su ovo kao malu pobjedu, dokaz da neke stvari ipak ne prolaze u Hrvatskoj, tom regionalnom bastionu kulture i "nadukusa". 

Ovo je "mali" koncert za Mayu Berović, ali "velika" pobjeda za hrvatske online borce za kulturu. Ako nas je ovaj tridesetogodišnji rat protiv narodnjaka bilo čemu naučio, onda je to da su zgražanje, generaliziranje, neupućena kritika, elitizam, ismijavanje i deseci tisuća lajkova na vijestima u kojima se fanovi turbo folka uvijeno, manje uvijeno i otvoreno nazivaju "seljacima" i "idiotima", najefikasnije oružje protiv te pošasti. 

Gotovo da smo istrijebili cajke. Jedva ih čujete.

Poluprazna (ili polupuna) čaša na mom stolu, iz te čaše ti si pila...

Slijedimo na trenutak logiku ovog naslađivanja. Dakle, Maya Berović nije prodala očekivan broj karata što bi značilo... Što? Da narodnjaci ne prolaze u Hrvatskoj? Da je Split pobijedio narodnjake? Da nema dovoljno domaćih fanova? Da nemamo za kartu? Što točno? Neki će reći da je poražavajuće i to što ih se skupilo tri tisuće. Neki će primijetiti da se ova vijest pojavila rame uz rame s vijesti o koncertu Zokija Šumadinca, o čemu izvještava dio domaćih medija. Svašta bi se iz ove priče dalo izvući. 

Ovisno o vašem pogledu na svijet, ovu čašu možete promatrati kao polupunu ili polupraznu, ali budite sigurni, do kraja večeri ta će se čaša vrlo vjerojatno razbiti uz neki cajkaroški hit.

Nitko vam ne želi sjebati slavlje, ali ovaj "podbačaj" ne znači ono što mislite. Možda je problem u datumu. Možda u organizaciji. Možda u promociji. Možda u načinu na koji fanovi ove glazbe konzumiraju ovakav sadržaj. A možda ga uopće nema (mali hint: nema ga). Koji god razlog vašeg slavlja bio, ovo je u najboljem slučaju dokaz da budućnost cajki, barem u ovom trenutku, nije baš uvijek u najvećim koncertnim halama.

Samo ponekad. 

Uglavnom je u manjim i većim klubovima. 

Točnije, gomili narodnjačkih klubova koji su ujedno i najposjećeniji. 

U svim manjim i većim gradovima. 

I u kafićima. 

I na većini tuluma.

I u storyjima na Instagram profilu svakog drugog tinejdžera u Hrvatskoj.

I u automobilima. 

I na radiju. 

I na mobitelima klinaca u tramvaju. 

I na proslavama nogometaša.

I ostalih sportaša. 

I na naslovnicama.

Svih domaćih medija.

Ali Spaladium, Spaladium je siguran.

Recimo. 

Zasad. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala