FREDERICK Wiseman, proslavljeni redatelj filma "Titicut Follies" i desetaka drugih dokumentaraca čiji su detaljni i neuljepšani prikazi stvorili jedinstvenu kroniku američkih institucija, preminuo je u ponedjeljak u 96. godini. Vijest o smrti objavili su njegova obitelj i produkcijska kuća Zipporah Films u zajedničkoj izjavi, bez navođenja dodatnih detalja.

"Jako će nedostajati svojoj obitelji, prijateljima i kolegama, kao i brojnim filmašima i publici širom svijeta čije je živote i poglede oblikovala njegova jedinstvena vizija", stoji u izjavi.

Wiseman, jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih svjetskih filmaša, 2016. je godine nagrađen počasnim Oscarom. U karijeri je snimio više od 35 dokumentaraca, od kojih su neki trajali i po nekoliko sati. S temama koje su sezale od srednje škole u predgrađu do hipodroma, njegovi su se radovi prikazivali na javnoj televiziji, na retrospektivama i festivalima te su dobivali pohvale kritičara i kolega redatelja.

Iako je svoj prvi dugometražni film snimio tek u srednjim tridesetima, ubrzo je svrstan uz bok, a ponekad i ispred, slavnih kolega poput D. A. Pennebakera i Roberta Drewa, kao jedan od autora koji su moderni dokumentarac utemeljili kao vitalnu umjetničku formu.

Beskompromisni stil

Počevši s filmovima "High School" i kontroverznim "Titicut Follies", Wiseman je stvorio beskompromisan i dirljiv stil. Radio je s toliko malom ekipom da je sam bio zadužen za snimanje zvuka. Rezultati su izazivali divljenje, zabavu, odmahivanje glavom, upiranje prstom, a u slučaju "Titicut Follies" i dugotrajne sudske bitke.

"Nije mi namjera biti provokativan, no mislim da se sadržaj filma ponekad kosi s onim što ljudi očekuju ili zamišljaju o nekoj temi", izjavio je Wiseman za Gawker 2013. godine.

Wisemanova je vizija bila snimiti "što više filmova o različitim aspektima američkog života", a svojim je dokumentarcima često davao jednostavne naslove: "Bolnica", "Javno stanovanje", "Osnovna obuka", "Boksačka dvorana".

No, u njima je prikazivao kako se ljudi snalaze u tim okruženjima: starijeg čovjeka koji moli za socijalnu pomoć, vojnog novaka koji se žali na zlostavljanje, liječnika koji pokušava izvući suvisle odgovore od omamljenog ovisnika o heroinu ili prodavače u luksuznoj robnoj kući Neiman Marcus koji vježbaju osmijehe.

"Institucija je samo izlika za promatranje ljudskog ponašanja u donekle zadanim uvjetima", rekao je Wiseman za Associated Press 2020. godine. "Moji filmovi govore o tome jednako koliko i o samim institucijama."

Prikazivanje filma bilo je zabranjeno

Za "Titicut Follies", premijerno prikazan 1967., Wiseman je snimao u državnoj bolnici Bridgewater u Massachusettsu za psihički oboljele kriminalce. Zabilježio je prizore golih muškaraca koje su maltretirali sadistički čuvari i jednog zatvorenika kojeg prisilno hrane kroz gumenu cijev gurnutu u nos. Snimke su bile toliko potresne da su državni dužnosnici uspjeli sudski ograničiti prikazivanje filma, što mu je donijelo kultni status.

U filmu "High School" iz 1968. zabilježio je svakodnevni život u jednoj srednjoj školi u predgrađu Philadelphije. Snimio je učenika kojeg ispituju ima li dopuštenje za telefonski poziv, profesoricu engleskog koja analizira stihove pjesme "The Dangling Conversation" Simona & Garfunkela te neugodan sat spolnog odgoja na kojem se dječacima govori da što su aktivniji, to moraju biti nesigurniji.

"Ono što vidimo u dokumentarcu Freda Wisemana... toliko je poznato i toliko izvanredno evokativno da nas preplavljuje osjećaj empatije prema učenicima", napisala je Pauline Kael u The New Yorkeru. "Wiseman proširuje naše razumijevanje zajedničkog života na način na koji su to nekoć činili romanopisci."

Wiseman je snimao filmove bez naracije, glazbe i informativnih kartica. Ipak, oštro se protivio tome da ga se svrstava u pokret "cinema verite" 1960-ih i 70-ih, nazivajući ga "pompoznim francuskim izrazom koji ne znači apsolutno ništa".

Oskarovac Errol Morris nazvao ga je "neupitnim kraljem mizantropskog filma", no Wiseman je ustrajao na tome da nije istraživački novinar koji želi ispravljati nepravde.

Sebe je doživljavao kao subjektivnog, ali poštenog promatrača koji tek kroz rad otkriva što osjeća prema temi, pretražujući stotine sati materijala kako bi pronašao priču - ponekad očajnu, ponekad punu nade. Za "High School II", posjetio je školu u Istočnom Harlemu 1990-ih i ostao impresioniran predanošću nastavnika i uprave.

"Smatram da je jednako važno zabilježiti dobrotu, pristojnost i velikodušnost duha kao i prikazati okrutnost, banalnost i ravnodušnost", rekao je Wiseman primajući počasnog Oscara.

Bio je jednako pustolovan u osamdesetima i devedesetima kao i u tridesetima. Snimio je "Crazy Horse" o pariškom erotskom plesnom klubu, četverosatni "At Berkeley" o kalifornijskom sveučilištu i dvoipolsatni "Monrovia, Indiana" o staroj ruralnoj zajednici.

Imao je i dugu kazališnu karijeru, postavljajući djela Samuela Becketta i Williama Luceja, a svoj film "Welfare" adaptirao je u operu. Prošle, 2025. godine, imao je kratke glumačke uloge u dva hvaljena filma - kao pjesnik u "Jane Austen Wrecked My Life" i kao glas radijskog spikera u "Eephusu".

Većinu svojih radova producirao je kroz svoju tvrtku Zipporah, nazvanu po supruzi koja je preminula 2021. godine. Imali su dvoje djece.

Od prava do filma

Wiseman je rođen u Bostonu. Otac mu je bio istaknuti odvjetnik, a majka, koja će kasnije postati glumica, radila je kao administratorica na dječjem psihijatrijskom odjelu i zabavljala sina pričama i imitacijama. Obrazovao se na elitnim institucijama unatoč tadašnjim kvotama za Židove - pohađao je Williams College i Pravni fakultet Yale. Njegova životna iskustva pokazala su se neprocjenjivima za filmove koje će kasnije snimiti.

Tijekom 1950-ih i ranih 60-ih radio je u uredu državnog odvjetnika Massachusettsa, bio je sudski izvjestitelj u Georgiji i Philadelphiji, istraživač na Sveučilištu Brandeis i predavač na Pravnom fakultetu u Bostonu. U vojsku je unovačen 1955. i stacioniran u Parizu, gdje je stjecao filmsko znanje snimajući ulične scene kamerom Super 8.

"Došao sam do te čarobne tridesete i shvatio da je bolje da se bavim nečim što volim", rekao je Wiseman za AP 2016. godine. "Bilo je to samo nekoliko godina nakon tehnološkog napretka koji je omogućio snimanje sinkroniziranog zvuka... pa se otvorio čitav svijet za snimanje filmova. A bilo je toliko dobrih tema koje nitko nije obradio, kao što ih ima i danas."

Njegova nova karijera započela je igranim filmom. Pročitao je "The Cool World" Williama Millera, roman o mladim crncima na ulicama Harlema, nazvao autora i otkupio prava. Wiseman je producirao niskobudžetnu adaptaciju iz 1964. u režiji Shirley Clarke i postao uvjeren da i sam može snimati filmove.

Dok je predavao na Pravnom fakultetu u Bostonu, organizirao je posjete studenata obližnjoj ustanovi Bridgewater. Godine 1965. obratio se tamošnjim dužnosnicima s prijedlogom za film - budući "Titicut Follies" - koji bi "publici pružio činjenični materijal o državnom zatvoru, ali i dao mu maštovitu i poetsku kvalitetu koja bi ga izdvojila od klišejiziranih dokumentaraca o zločinu i bolesti".

Otprilike u vrijeme prikazivanja filma na Filmskom festivalu u New Yorku, država Massachusetts zatražila je sudsku zabranu, tvrdeći da je Wiseman narušio privatnost zatvorenika. Više od 20 godina Wiseman je smio prikazivati "Titicut Follies" samo u strogo određenim uvjetima, poput knjižnica i fakulteta.

Zabrana je ublažena tek kada je sudac Višeg suda Andrew Meyer u Bostonu prvo presudio da se film može prikazivati široj publici ako se lica zamagle, a zatim je 1991. ukinuo sva ograničenja.

"Pogledao sam film i slažem se da predstavlja značajno i bitno narušavanje privatnosti prikazanih zatvorenika", napisao je Meyer u svom početnom mišljenju 1989. godine. "Međutim, ‘Titicut Follies’ smatram i izvanrednim filmom, umjetnički i promišljeno montiranim, s velikom društvenom i povijesnom vrijednošću. Još jedna opaska o filmu: Istinit je."