Tito: Vremeplov Antuna Vrdoljaka
Foto: Titoville.com, Index
KADA čujete rečenicu "Antun Vrdoljak snima igrano-dokumentarni film o Josipu Brozu Titu i to je najambiciozniji i najskuplji ovogodišnji projekt HRT-a" može vam se učiniti da je s njom sve u redu i da je to još samo jedna vijest u moru sličnih. Kada bi tako razmišljali moglo bi vam promaći da je upravo u toj rečenici objedinjeno sve ono što s tretmanom domaćeg filma ne valja.
Za početak, tu je sam Antun Vrdoljak kojeg valja respektirati kao jednog od najvećih domaćih redatelja od šezdesetih do devedesetih. Ključni dio rečenice je "do devedesetih" jer nakon toga film i Antun Vrdoljak ne nalaze se često u istoj rečenici, kako zbog njegova angažmana na svemu drugom osim filmu, tako i zbog činjenice da se nakon povratka upustio u samo jedan projekt, ali upravo je taj bio "projekt svih projekata". Megalomanski pothvat nazvan "Duga mračna noć" koji je pokazao da postoji velik problem ako se novac baca na izgradnju filmskog vremeplova čija je jedina funkcija bila pokazati nam kako su se filmovi snimali prije trideset godina. Pompozno najavljivani televizijski projekt domaćeg Michaela Cimina na kraju se pokazao kao malo kvalitetnija verzija podjednako "velike" sapunice "Ponos Ratkajevih". Sto glumaca u sedmosatnom paklu koji djeluje kao da traje sto gladnih godina i koji se u formi trosatnog filma jednostavno raspadao po šavovima.
Nadalje, tu je taj kleti igrano-dokumentarni pristup ili "dokudrama" koja je vani napuštena kasnih sedamdesetih i u pravilu je potpuno pogrešan pristup bilo kojoj temi, a posljednjih je godina bilo omiljeno oružje igrača kao što su Robert Valdec koji je na taj način izazivao sablazan bakica u svojoj "Istrazi". Riječ je o prežvakanoj formi u kojoj se dokumentarni materijal povremeno nadopunjuje igranim scenama, a ako sve to kombiniramo sa već ionako arhaičnim Vrdoljakovim stilom, možemo se okladiti da će sve evocirati vrijeme kada je film bio mlad. Dovoljno se prisjetiti "Preduge mračne noći" i uzvišenih scenarističkih akrobacija kao što su "svete ruke moje majke" ili " prokleta ti tambura što mi dušu dira" koje su samo frcale iz usta protagonista čiju je patetiku mogla nadjačati samo grozna podjela na apsolutno dobre ili apsolutno loše.
Idemo dalje. Tema projekta je, ni više ni manje nego Josip Broz Tito, a poznato je da je Tito ta svježa tema o kojoj se dovoljno ne govori. U društvu u kojem još uvijek prevladava ratna klima i osjećaj da je drug Tito preminuo tek krajem 2009. Svi smo na nekoliko minuta stali i pustili suzu za omiljenim vođom nakon čega je krenuo i novogodišnji program Nove TV koji nas je podsjetio da je bratstvo i jedinstvo pod egidom turbo-folka ideja koju valja njegovati. Bolesno ozračje i uporno odbijanje gledanja unaprijed neko se vrijeme moglo osjetiti u domaćem filmu, ali zahvaljujući mladim redateljima koji su se okrenuli nekim svježim temama koje se tiču vremena u kojem živimo, uspjeli smo na trenutak zaboraviti da živimo u državi u kojoj politički zombiji još uvijek osjećaju poriv baviti se temama iz drugog svjetskog rata. A ove godine imamo još jedan "veliki" dokumentarac, a riječ je o Sedlarovom "Paveliću bez maske". Dakle, Pavelić i Tito, ustaše i partizani ono su čime se mi bavimo u 2010. Savršen izbor za narod povjesničara i veterana drugog svjetskog rata.
No, za ljude koji žive u prošlosti ne samo kada je riječ o temama već i stilu, ne postoje svježije teme od drugog svjetskog rata.
I zaista nije problem u tome što se snima dokumentarac o Titu, daleko od toga. Ako ništa drugo, bit će zanimljivo vidjeti što je Vrdoljak ovaj puta smandrljao s, ne biste vjerovali, "četrdeset glumaca", što je u glavama čelnika HRT-a očito znak kvalitete i prestiža. 40 glumaca, više za vaš novac, platiš jedan, dobiješ četrdeset. Problem je u tome što je "najveći i najskuplji ovogodišnji projekt" ujedno i film zastarjele forme koji je došao dvadeset godina prekasno i našao se u rukama redatelja koji odbija prihvatiti da se svijet filma promijenio od 1990.
Dakako da nas to ne treba iznenađivati jer riječ je o HRT-u, dinosauru koji u svojoj srži još uvijek funkcionira kao i u vrijeme Jugoslavije, ali ovakve teme prolaze ispod radara sve dok se ne pojave na malim ekranima i natjeraju nas da se zapitamo u kojoj smo točno godini. Odobrenih sedam milijuna kuna i "bezvremena tema" ono su što garantira gledanost. I budite bez brige, šestodijelni dokumentarac bit će gledan iz istog onog razloga zbog kojeg je novogodišnja folk parada Nove TV bila najpopularnija - odbijamo se pomaknuti.
Hoće li Tito biti prikazan kao zločinac pitanje je koje se ovih dana provlači u tisku. Ako ćemo baš iskreno, problem "Tito: Heroj ili zločinac?" u tobože kontroverznom projektu Antuna Vrdoljaka može biti zanimljiv i kontroverzan samo onima koji još uvijek nisu svjesni da je trideset godina više nego dovoljno vremena da prežvakane teme zauvijek napustimo i pozabavimo se nečim drugim.
