POSAO striptizeta ima svojih prednosti, kao i mana, baš kao i svaki drugi posao. U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju iz 1982. sa striptizetom Lucijom.

Studeni 1982: Dvadesettrogodišnja Riječanka Lucija Tarini, striptizeta, rado je pričala za naš list o svom neobičnom zanimanju. Pri tome nije imala zahtjeve posebne vrste iako je svjesna da će poslije imati okapanja na poslu...

Lucija Tarini, striptizeta iz Rijeke, nije ni jednog trenutka oklijevala kad smo joj, za vrijeme pauze u barskom programu, predložili razgovor za novine.

"Imam samo jedan uvjet", rekla je. "Mora se sve citirati onako kako ću govoriti."

Zar vas vaši poslodavci neće gnjaviti?

Neće. U to sam sigurna, ime koje ćete vi navesti u tom svom napisu ne zna nitko od ljudi koji mi daju posao. Za njih sam netko drugi. Kad radim, koristim se svojim umjetničkim imenom. Ovo koje sam vam sada rekla je ustvari moje pravo ime i prezime.

Tko su ti vaši poslodavci?

Ljudi iz hotelskih poduzeća. Šefovi barova.

Zar ne radite preko agencija?

Radim. Ali, kad se dobiva posao, "turisti" su glavni.

Kada se, najčešće, zamjerate svojim "poslodavcima"?

Kad se pojavim u javnosti, u novinama. Da mi u ovom razgovoru citirate ime i prezime pod kojim nastupam, ja bih opet morala preko granice - za poslom! Ima još "grijehova" zbog kojih nas znaju "brisati".

Recite?

Čim odbiješ piće s gostima barova, odmah se diže galama. Šefovi barova te odmah obilaze i upozoravaju na "red".

Zar vam piše u ugovorima da morate piti s gostima poslije svojih nastupa? 

Mnogo toga ne piše u našim ugovorima, a mi to ipak radimo. Jednostavno nas prisiljavaju na to. Inače ti daju nogu. Svaka striptizeta koja se pokušala tome usprotiviti dobila je nogu. Ja sam, kao mlada i nadobudna, prije četiri godine pokušala nešto slično napraviti...

Koliko sada imate godina?

Dvadeset i tri!

Ne bi se reklo, izgledate mnogo zrelije!

To je zbog posla koji radim. Čovjek u ovom poslu ostari prije vremena. Znam neke svoje vršnjakinje koje su još starijeg izgleda.

Kako se novo društvo ponaša pri piću?

Ima tu svakojakih zgoda. Većina misli da te već te večeri može povaliti. Tako se i ponašaju. Ja se ne dam. Ljudima objašnjavam u čemu je štos.

Ni s jednim niste pošli tamo, u sobu, poslije završetka programa? 

Čujte, nemojte me praviti smiješnom. I ja sam ljudsko stvorenje. Zar se meni netko ne može svidjeti? U Beogradu sam upoznala čovjeka koji mi je prišao izuzetno taktično. Bio je veliki laf. I vrlo zabavan. Uživala sam s njim pričati. Častio je sve redom. Mislim da se radilo o nekakvom dobitku na sportskoj prognozi. Čisto mi je bilo žao kad je završavao program u baru.

Zar niste otišli s njim u svoju sobu?

Nikada, u ove četiri godine, nisam odvela čovjeka u svoju hotelsku sobu. Idem kod onog tko mi se svidi!

Zašto? Pa tamo bi vam bilo najjednostavnije?

To se kosi s nekim mojim shvaćanjima posla.

Dobro, o tome možemo kasnije. Kako je završilo to vaše druženje s našim kolegom?

Fino sam čovjeka otpratila do izlaza. Poslije je svih deset dana dolazio u bar. Sve dok nije potrošio i posljednji dinar. Jedanaestog ga dana nije više bilo.

 A vi ste ga čekali?

Kažem vam: bilo je to moje najugodnije druženje!

Nije vas čudilo to što taj čovjek nije inzistirao na odnosu s vama? 

A i to smo odmah riješili. Rekao mi je da je oženjen i da nikada nije prevario svoju ženu. Još mi je rekao da mu se sviđa moje tijelo i da bi rado sa mnom spavao.

Zašto to nije pokušao?

Bojao se zdravstvenih komplikacija.

Nije vam to bilo čudno?

Nije. I među nama, striptizetama, ima od svake fele. Ima onih koje se hvataju sa svakim. I normalno je da nisu pouzdane.

Zar ste vi tom čovjeku izgledali sumnjivo?

Nisam. Ja sam u njegovim očima bila tip-top. Mi smo nadugačko raspredali o toj njegovoj bojazni da se ne zarazi, da ne navuče na sebe neku boleštinu. Otvoreno sam mu rekla da u tome malo pretjeruje.

Nije se uvrijedio?

Dapače. Smijao se. Poslije je priznao da sam u pravu, ali da je to kod njega vjerojatno nekakva psihoza i da se toga nikako ne može riješiti. Općenito, svašta sam ja doznala od tog neobičnog čovjeka.

Jeste li još uvijek u kontaktu s njim?

Javim mu se uvijek kad sam u Beogradu. Čak i onda kad sam u prolazu. Sjednemo, popričamo. On je moj najveći učitelj. Mlada sam se uključila u život i mnogo toga mi nedostaje. A on mnogo toga zna.

Zašto ste rano krenuli u život?

Takva je situacija bila u mojoj kući. Na maturi sam prošla loše. Moj otac, magistar znanosti, nije mogao prijeći preko toga. Maltretirao me je tri dana.

Što se dogodilo četvrtog?

Skupila sam najpotrebnije stvari i otišla iz kuće.

Što je bilo poslije?

Ganjali su me moji po čitavom Jadranu. Bila sam već mlađi punoljetnik. Nisu me mogli na silu vratiti kući.

Jeste li se od tada ikada vratili natrag?

Jesam, nakon dvije godine. Otac je doživio prometnu nesreću. Bio je u takvom stanju da mu se radilo o životu. Čim mi je mama javila, dojurila sam kući.

Znači li to da ste stalno bili u vezi sa svojima?

S majkom. Sestra me također nije htjela vidjeti. Za nju sam bila crna ovca u obitelji.

Što je ona završila?

Povijest umjetnosti.

I što je bilo s ocem? 

Sve mi je oprostio. Sve je bilo u redu dok nije došao na tapetu moj posao. Gotovo se onesvijestio kad sam mu rekla od čega živim! Poslije toga sam opet otišla.

Zar ste se mislili primiriti, ostati kod kuće?

Da je otac bio pomirljiviji, vjerojatno bih ostala. Međutim, čim je on, i pored lošeg stanja u kojem se nalazio, počeo zvocati, ja sam rekla da idem dalje, imala sam već posao koji mi je donosio pristojnu zaradu. Nisam bila ovisna o njegovoj volji.

Jeste li kasnije, kad ste prvi put otišli od kuće, "sredili" onu maturu?

I nju i Višu ekonomsku!

Dokle mislite ovako?

Dok budem dobro izgledala. Ovaj posao mogu raditi samo djevojke koje dobro izgledaju.

To je najbitnije?

Skoro. Bitno je i to kako se postavljaš na pozornici i izvan nje. Mnogi misle: lako je to!

A nije?

Nije, bogme.

U čemu je najveći problem?

Već sam vam govorila o "turistima", direktorima hotela, šefovima barova. Nas imaju pravo zezati i konobari. Čim osjete da im slabo ide prodaja pića, ljute se na nas.

Koliko ulažete u taj artistički posao?

Osim volje i strpljenja, tu su i velika ulaganja. Kostim za jedan kompletan nastup zna koštati i preko dva milijuna. Znam kolegice koje su platile i pet milijuna. To je stvarno bajka. Ja se ograničavam na skromnije kostime. Tajno sam povezana s jednom rođakinjom u Rijeci. Ona je krojačica. Ja pronađem nacrte u stranim časopisima. To joj pošaljem. Ona marljivo i pedantno sve napravi. I vrati mi poštom. Malo se viđamo da je moji ne bi masirali. Tako vam ja prođem dosta jeftinije. A uvijek sam gala. Kolegice misle da redovito vanka nabavljam kostim.

Gdje vam idu ostali novci?

Na štednu knjižicu!

Koliko ste do sada prikupili?

Dvadeset i devet milijuna!

Dosta za četiri godine rada!

Nije sve to zarađeno u Jugi. Zapravo, mali sam dio svoje uštede ostvarila ovdje. Vani se naše točke bolje plaćaju.

Kad idete van?

Tek kad ne nalazim ovdje posla. Doma je ipak nekako lakše. Među svojim si ljudima. Nije sve ni u parama.

Što namjeravate s tim novcima?

Kad se za koju godinu prestanem svlačiti, s rođakinjom ću otvoriti modni salon!

Onom istom koja vam sada šije?

Ona ima smisla. Nedostaje joj sposobnost da dobro proda ono što napravi. E to ću ja raditi.

Dotle morate silaziti u barove! Koliko je vaš posao cijenjen?

Mogli ste zaključiti iz reagiranja mog oca. Slično se ponašaju gotovo svi naši muškarci. Za njih su striptizete - prostitutke. Tako se prema njima mahom i odnose. Zbog toga mi je ponekad jako, jako teško. Neki, tek što stignu u bar, pitaju: koliko koštaš? I odmah ona hvatanja za ruke, oko struka. Čujte, to ne može biti ugodno. Ja se ne sramim svog posla. Mene u agenciji, onoj estradnoj, vode kao revijalnu plesačicu. Ja se predstavljam kao striptizeta. Tako to većina ljudi kaže - čemu izmotavanja. Istina, bilo je prilika kad sam se zastidjela tog posla koji inače smatram jednakim svim drugim, takozvanim običnim poslovima. Pojedine se kolegice zaista ponašaju kao prostitutke. Zbog toga je vjerojatno i došao ovaj naš posao na zao glas. Poslije me i to prođe. U svakom pozivu ima negativaca. Ne zanosim se ja iluzijama. Najvažnije je život primiti realno. To mi je majka stalno govorila u djetinjstvu. To mi je mnogo pomoglo kroz ove četiri godine.

Kažete da u baru zna biti dosta naporno? Koliko i kada radite?

Dok god traje gužva u baru, računa se da sam na radnom mjestu. A to znači od deset navečer do tri ili četiri ujutro. Ovisi o baru. Ili hotelu. Kroz to vrijeme bar dva puta izlazim na pozornicu.

Kako je bilo prvi put skidati se pred nepoznatim ljudima?

Lako. Jednostavno sam se čudila tome.

A poslije?

Poslije je išlo teže. U prvoj godini sam dosta toga "progutala". Da nema onog "druženja" s gostima, onog ispijanja pića, sve bi bilo kudikamo lakše. Ja se relativno dobro snalazim. Mnoge moje kolegice postale su s vremenom notorne pijanice zbog tih čestih ispijanja pića s gostima. Žalosno je da ih je poslije toga svaki odbacio. Tu je naše društvo kiksalo!

Kiksa se već na početku kad se inzistira na tim vašim druženjima s gostima, čega nema u vašim ugovorima?

Imate pravo. Međutim, protiv toga se ne da boriti. Većina muškaraca dolazi u bar zbog avanture. Jednostavno su nesretni ako nešto ne "vrcne". Ako nema slobodnih žena, onda smo mi striptizete na njihovoj meti. A tko bi svima ugodio. I kad bismo htjele, to ne bismo mogle. Tu samovolju šefova barova moralo bi se eliminirati.

Ima i ugodnih gostiju. Onaj kolega, na primjer?

Takvi su rijetki. Štoviše, postaju iznimke.

Dolazi li se do tog posla preko kreveta? O tome se naveliko priča. Mora se, kažu, zadovoljiti glavni čovjek u hotelu?

To je možda bilo prije deset-petnaest godina. Danas radimo preko agencija. One nas upućuju na pojedine barove. Nemamo posla s direktorima. Šefovi barova nam zadaju jedine muke. I konobari.

Trzaju li i oni na vas?

Ponekad. Vrlo rijetko. Oni su više zaokupljeni prometom. Pojedini konobari nas takoreći ni ne vide. Sva njihova pažnja usmjerena je na napojnicu.

Kontroliraju li agencije vaš program, njihov nivo?

Ima i toga. Neki su blagonakloni. Neki inzistiraju na ozbiljnosti.

A oni u baru?

Osoblje inzistira na uzbuđenju. Oni su najzadovoljniji kad se gosti "uspale".

Koga slušate?

Nastojim što ozbiljnije obaviti taj ples na pozornici. Ja sam dosta dala na poduku. Bila sam kod nekih poznatih balerina. Čak sam "odslušala" satove i kod jedne egipatske trbušne plesačice!

Kako završavaju striptizete?

Povlače se prije tridesete. Najčešće završavaju među konobaricama. Malo koja istovremeno uči i polaže ispite. Koliko znam, samo tri su to učinile. Neke se i udaju. Ima muškaraca koji ne gledaju tako crno na ovaj posao.

Imaju li striptizete problema oko novog zapošljavanja?

Događa se i to. Postoje predrasude. Mnogi misle: ova će nam izluditi muškarce.

 A do toga ne dolazi?

Znam neke koje su napustile posao. Sada su više nego dobre majke. Toliko su toga vidjele i prošle da im nije stalo do avantura.

Postoje li striptizete koje su u braku?

Ima i takvih. Rijetke su. Teško je uskladiti sva ta putovanja i brigu o obitelji. Pogotovo kad se rode djeca. Tada mahom prestaju s ovim poslom.

Ako vas vaša djeca jednog dana budu pitala čime ste se bavili dok ste bili mladi, kako ćete reagirati?

Ništa im neću kriti. Čak će biti izvjesnog ponosa u tome. Nije lako otići od kuće u devetnaestoj i sve te godine putovati okolo. A ostati ispravna. Treba tu svega. I volje i samopregovora i samodiscipline. Striptiz nije "nečist" posao ako se čovjek drži svojih pravila. I ima ponosa. Dakle, sve ovisi o čovjeku. Ima u ovom poslu i lijepih trenutaka. Ono prijateljevanje s vašim kolegom ne bih mijenjala za mnogošto. To je moje veliko bogatstvo. Sigurna sam da bi mi taj čovjek, da treba, dao i krvi, da bi uskočio u svakom trenutku.

Razgovarao: V. B. (Super ITD, 1982.)