PRAVI primjerak lovačkog tipa kojeg svi zovu kumom jer znaju da će mu posuditi novac samo da ne bude osramoćen - to je slika i prilika Dannyja Aiella. Počeo se baviti glumom s četrdeset godina, a iako je nastupao u dvjema mitskim gangsterskim sagama Kum II i Bilo jednom u Americi, prava slava stigla mu je nešto kasnije.

U Coppolinom svemiru bio je jedan od braće Rosato, krvnih neprijatelja Frenkieja Pentangelija ("Michael Corleone kaže 'pozdrav'"), dok je kod Leonea glumio korumpiranog šefa policije kojeg glavna ekipa uništi i raznese u čuvenoj sceni u kojoj mu podvale tuđu bebu u rodilištu, i to žensku. Glumio je i kod Woodyja Allena osamdesetih godina (Purpurna ruža Kaira, Dani radija), svima je postao poznat vrhunskim ulogama u Moonstruck i Do The Right Thing, a za potonju je bio nominiran i za Oscara.

Nakon toga nebrojeno puta je utjelovio pravog talijanskog momka na najpozitivniji način, između ostalog, u sjajnim filmovima 29th street, Leon: profesionalac, Jacobova ljestvica košmara, Ruby, Dva dana u dolini, Sretni broj Slevin te mini-seriji Posljednji don i drugima.

Dinner Rush

U Posljednjem donu bio je glavni lik, a taj projekt je donekle poznat, no zanimljiv je i jedan film u kojem je također bio protagonist. Već na plakatu za Dinner Rush (2000.) možemo vidjeti Dannyja kako nazdravlja, kao što je toliko puta radio, a sam naslov je prošao prilično nezapaženo kada je izašao i nije dobro prihvaćen unatoč svojoj kvaliteti.

U tom filmu je uspostavljena jaka veza između talijanske mafije i talijanske hrane. Ne morate biti fan mafijaških priča da biste znali koliko su te dvije stvari povezane i koliko je prehrana važan dio sage o Corleoneima, Sopranosima i drugima koji djeluju ispod površine.

Dinner Rush (prevodi se i kao Vruća večera) traje oko sat i pol, radnja se brzo odvija, većina se zbiva tijekom jedne noći, ima puno likova, a Aiello na ekranu nema toliko vremena koliko biste očekivali od glavnog lika i vlasnika restorana koji je centar priče.

Međutim, kao i u svakoj drugoj ulozi, za njega je dovoljno pola minute da uspostavi svoje mjesto i već nam se čini ne samo da znamo sve o njegovom junaku nego da ga i osobno poznajemo. To je dio Aiellove posebnosti - on izgleda kao da je svaku moguću situaciju iz filma već davno prošao u životu i njegovo iskustvo utkano u gestikulacije i rečenice djeluje kao poklon koji je spreman podijeliti sa svima koji ga prate.

Bilo da u prugastoj odjeći ispija kavu i jede lazanje s kriminalcima, bilo da sjedi u potkošulji i sluša radijski prijenos bejzbola dok mu žena sprema ručak u susjednoj prostoriji, svaki Talijan iz New Yorka je dio Aiella i mogao je predstavljati svakoga iz prve ruke.

Glumac iz naroda

Nema spora da je bio veliki glumac, igrao je u nekim odličnim djelima, međutim, stvarno je imao nebrušeni talent kakav ni daleko veća, pa čak ni najveća imena ne mogu zamisliti, i teško je oteti se dojmu da mu filmografija i količina zastupljenosti, čak i u toj samoj filmografiji, ne prate sposobnosti.

Potpuno prirodan, instinktivan, bez edukacije, glumačkih trikova, čista ljubav između njega i kamere, pa čak i između njega i gledatelja. Jednostavna poezija u glasu i, kao što smo rekli, svaki put kad priča, imamo osjećaj kao da smo sa starim prijateljem, a to je nešto na čemu mu i školovani kolege mogu samo pozavidjeti.

I da, stvar koja ga je najviše nervirala na snimanjima i općenito u svijetu jest kad glumci trljaju jedni drugima leđa i masiraju se u pauzama ili kad to radi netko drugi. Uvijek je govorio kako ga to dovodi do ludila, a s tim se ne mogu više složiti, a tim mučenicima - ako je taj posao toliko težak i stresan, mogu pogledati oglase za posao u brzoj hrani ili u Rudniku mrkog ugljena Zenica.

Definitivno nedostaju takvi u moru šminkera, pozera i džibera... A od prosinca 2019. nedostaje još jedan. Tada je u 87. godini preminuo Danny, iako su mnogi imali dojam da je bio znatno mlađi u tom trenutku, vjerojatno zbog toga što se kasno priključio poslu na platnu. Dovoljno je trajao za legendu. Glumac iz naroda - Danny Aiello.