ČITAJUĆI oskudne informacije koje se trenutno mogu naći o dolazećem projektu Mela Gibsona o samom filmu, tj. njegovom pretpostavljenom sižeu, radnji, idejnim ili filozofskim usmjerenjima, jako malo možemo reći.

Nekoliko stvari je pojedincima odmah zasmetalo - što ta priča više može ispričati ako je Krist već stradao na križu, a potom i u kratkoj završnoj sceni originalnog filma iz 2004. uskrsnuo? Što se to između zemaljskog umiranja i uskrsnuća, a onda i po njemu događalo da je dovoljno sadržajno i pogodno da osigura čvrstu dramsku strukturu i da se na njega troši filmska traka?

S druge strane, pojedinci također negoduju zbog vijesti da će pedesetšestogodišnji Jim Cavizel reprizirati svoju ulogu. Smeta što je prestar za nju, ali, naravno, smeta i što je bijel, a u, još uvijek, wokeastom Hollywoodu to je veliki no-no. I na koncu, imamo samog maestra, odavno amnestiranog, pa opet nekako uvijek sumnjivog gospodina Gibsona.

Na stranu svi Melovi grijesi iz prošlosti (a ima ih), istinsko filmofilsko pitanje je - ima li stari majstor u rukavu još jedan sjajan film ili je već pregorio i ovaj passion project (namjerna dosjetka) jest doslovno posljednji čavao koji će ukucati u vlastiti križ (opet namjerno).

No, krenimo redom u kontemplaciji.

Dakle - što se ima dalje za vidjeti?

Pa, zapravo, ima svašta. Čak potencijalno i više no što je prvi film mogao reći.

Ako je tema prvog bilo Kristovo stradanje, svatko tko ga je gledao makar je filmskom magijom mogao biti svjedok ovog događaja. Drugi film pruža mogućnost ulaska u prostor koji u pasusima Svetog pisma zauzima vrlo malo mjesta, ali je idejno i filozofski izuzetno potentan i može vas luđački zaintrigirati ako o njemu dovoljno dugo razmišljate.

Što se doista događa u ta nepuna tri dana između Velikoga petka i Uskrsne nedjelje? Sam Gibson u jednom od svojih intervjua to nagovještava, rekavši da će film prikazati sve, od "pada anđela, pa do smrti posljednjeg apostola".

U pojedinim člancima mogu se pronaći detalji koji govore da će se radnja s jedne strane fokusirati na likove grešnika, poput Pilata, Kajfe i Jude, i na spletke u Herodovoj palači (moguće je da će je "glumiti" dubrovački Lovrijenac) koje su nakon toga nastale. S druge strane, imamo vidjeti i apostole, njegove učenike u periodu tuge, strepnje i iščekivanja čuda.

S obzirom na to da im iz vizure pisma, znamo pretpovijest kao i propovjedničku budućnost i mučeničke smrti, vrlo će zanimljivo biti otkriti na koji način se scenarij pozabavio njihovim psihama u ovih, za kršćanstvo sudbonosnih, 48 sati.

Na drugoj, onozemaljskoj strani, u tom periodu, dogodio se i tajanstveni silazak Kristov u Had, koji se u tumačenjima Evanđelja često navodi kao "silazak u zemlju mrtvih" ili "silazak u pakao", između čega nastaju polemike o tome je li u pitanju mjesto gdje žive mrtvi ili baš ono mjesto gdje se nalaze pali anđeli na čelu sa svojim gospodarom.

Prema Melovim riječima, djeluje kako je u pitanju ona druga, moguće teološki manje prihvatljiva, ali idejno i vizualno daleko potentnija varijanta.

Posljednji apostol pak, koga u drugom dijelu izjave Gibson spominje, jest apostol Ivan, a ako film zaista kani prikazati i njegovu smrt, onda narativni prsten oko centralna tri uskrsna dana može biti još širi i sveobuhvatniji. Apostol Ivan jedini je od dvanaestorice koji je umro od starosti. Isto tako, baš on, autor je posljednjeg poglavlja Biblije - čuvene Apokalipse, odnosno Otkrivenja, mističnog, eshatološkog teksta o kraju svijeta i drugom dolasku.

Ovo nam, moguće, ukazuje da ćemo vidjeti potencijalno uvodne ili završne scene koje bi eventualno pratile njegove dane duboke starosti, uz reminiscenciju na period neposredno prije ili poslije uskrsnuća, ali i djeliće njegovih vizija od kojih je Apokalipsa satkana.

Spominjanje pada anđela u drugom dijelu izjave to itekako nagovještava.

Jedan od najuvjerljivijih filmskih prikaza Isusa

Što se Cavizela tiče, rasprave su zaista bespredmetne. Ne trebamo trošiti riječi da nabrajamo sve one glumce koji su bili premladi ili prestari za svoje uloge. Nekada to može biti komično, ali kada se radi o ovoj priči, jasno je da fizička pojavnost i duh jesu dvije sasvim odvojene stvari te u tom kontekstu apsolutno ne bi bilo bitno čak i da ima sedamdeset godina.

Cavizel je stvorio jednog od najuvjerljivijih filmskih prikaza Krista i nema razloga da mu se danas, sa ili bez umjetne tehnike pomlađivanja, ne vrati.

Povrh toga, pitanje rase još je gluplje za postaviti. Krist jest živio u Palestini i vjerojatno je imao nešto tamniju boju kože, odnosno crte lica značajno različite od irsko-slovačko-švicarske Cavizelove mješavine. No opet, ako se budemo bavili manje bitnim stvarima koje odvlače od suštine, nikamo nećemo stići, a suština je, kao što rekosmo, u duhu, a ne fizičkoj pojavnosti.

Kao što suština serije Adolescence, primjerice, nije da odvuče pažnju od realnih zločina onih koji imaju drugačiju boju kože i molitvene prakse od njenog glavnog junaka, bijelog maloljetnog nominalnog kršćanina, tako ni rasa glumca u ovom slučaju ne bi smjela biti ni tema, a kamoli problem. Ako na svako pitanje reagiramo postavljanjem drugog nevezanog, gubimo vezu s realnošću i istinom.

Na koncu, ostaje pitanje o samom redatelju.

To je čovjek koji nam je podario Braveheart i Apocalypto. To je čovjek za koga South Park onomad reče – da o njemu možemo svašta prigovoriti, ali ne i da ne poznaje strukturu filma. To je netko čiji je "projekt pasija" doista pasija, i to u pravom smislu riječi - dakle strast i stradanje, što je nebrojeno puta dokazao.

Pa neka mu i posljednji film i nije nešto, Gibson djeluje kao da je rođen da se dublje upusti u pričanje nebeske priče, koja je u 2004. bila samo nagoviještena - sjetimo se samo onog fantastično prikazanog lika Lucifera. "To je trip na acidu… nalazimo se na drukčijem mjestu u drukčijem svijetu", kaže zagonetno Mel, nagovještavajući ono što ćemo gledati.

I kada samo nekoliko ovih kriptičkih fragmenata spojimo s njegovim imenom, svime što o njemu znamo i svime što je do sada uradio, mi ne možemo ne povjerovati. Postoje doista mjesta na koja se film kao medij odavno ne usuđuje ići, a da to nije klasična holivudska profanizacija.

Mi sami ne moramo biti vjernici da bi nas ovo zanimalo, ili da bismo u njemu uživali. Ali kršćanstvo jest dio nas i jest i dalje suština svega što jesmo.

Ako na svijetu, pa makar i u gradu palih anđela, još uvijek postoji netko tko u sve to vjeruje i želi mu s vjerom i strašću prići, dužni smo mu poželjeti svu moguću sreću (i dobrodošlicu), ako ne zbog vjere, a ono makar zbog strasti. Cjelokupni streaming i kino repertoari, a ponekada i naši životi s njima, prosto vrište o tome koliko nam je danas nedostaje.