"ZAMISLITE da planirate neku ekspediciju oko godinu dana i prijatelj vam otkaže sudjelovanje deset dana prije polaska. To mi se upravo dogodilo! Plan je bio da doputujem na Island, a potom s prijateljem Splićaninom, koji u Reykjaviku radi kao kuhar, krenem na turu od šezdesetak kilometara po Grenlandu, uz uspon na 2300 metara visoki Storebror", ispričao mi je Željko Bockovac, alpinist i bivši pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS).

"Deset dana prije polaska prijatelj je odustao zbog obiteljskih razloga. Ponudio mi je planinarenje po Islandu, no Grenland mi se već uvukao pod kožu. Odlučio sam krenuti sam i pronašao rutu na zapadnoj obali, gdje su, prema informacijama koje sam dobio, susreti s medvjedima ljeti rjeđi. Bez prijatelja otpala je mogućnost da jedan stražari dok drugi spava", dodaje.

Bockovac, čija je supruga Livia Puljak dugogodišnja medicinska kolumnistica Indexa, obišao je brojne izazovne svjetske vrhove i o svojim pustolovinama napisao čak četiri knjige. Iza njega je gotovo 45 godina planinarenja i tridesetak godina alpinizma. Intervju s njime napravili smo nekoliko dana nakon njegova povratka s puta.

Jesi li vidio nekog polarnog medvjeda?

"Nisam, no prije polaska doznao sam da je na toj ruti šest godina ranije jedan usmrtio planinara."

Kakav je bio prvi dojam o Grenlandu?

"Nakon dva dana šetnje po prekrasno uređenom, gotovo pozlaćenom Kopenhagenu, Nuuk mi je bio hladan tuš. Nije imao očekivanog šarma. Uz kuće su parkirane, pokrivene motorne saonice koje čekaju zimu, gotovo nigdje pasa ni psećih zaprega. Očekivao sam ljepši grad jer mnogi Danci ondje imaju vikendice. Čak je i glavna prometna ulica mjestimice bila bez nogostupa: asfalt bi završavao, a uz njega ostajala zemlja. Trgovačka ulica bila je toliko neupadljiva da sam tek po buticima i suvenirnicama shvatio da sam u glavnoj šetnici."

Gdje si spavao?

"Smještaja je malo i užasno je skup. Ima nekoliko manjih hotela, a ostalo su uglavnom stanovi koji se iznajmljuju preko Airbnbja i Bookinga. Uglavnom je sve bilo popunjeno. Čini mi se da je Trump prijetnjama o pripajanju Grenlanda popularizirao turizam ondje. Srećom, šator se može postaviti gotovo bilo gdje, čak i u središnjem parku, samo ne nekome pred vratima. Ni vrijeme nije surađivalo: umjesto prognoziranih deset sunčanih dana, dobio sam samo nekoliko."

Kako je počela avantura?

"Vožnja gliserom prema Kapisillitu bila je moj Grenland iz mašte. Fjordom su plutale sante, svaka poput jedinstvene skulpture: jedna šiljasta, druga nalik psu. Svaku sam poželio fotografirati. Bio sam jedini putnik, a gliser su vozile dvije mlade Inuitkinje.

Od Kapisillita sam pješice krenuo prema Nuuku. U šest dana prešao sam 110 kilometara, noseći šator, hranu i opremu. Prva dva dana prelazio sam po dvadesetak kilometara, poslije uglavnom po 15 do 17."

Jesi li imao kakav kontakt sa svijetom?

"Imao sam godišnje planinarsko osiguranje za spašavanje, ali u slučaju nezgode ne bih mogao pozvati pomoć. Htio sam iskusiti potpuno drugačiji način pohoda ovom rutom, u kojem nemam pravo na pogrešku. Svaki korak bio je egzistencijalni rizik. Majka i žena govorile su mi da ponesem satelitski telefon, ali meni onda to ne bi bila ista priča i doživljaj. Ipak, takav treking više ne bih ponovio. Jednom sam to želio napraviti, ali ponavljanjem se igraš sa životom.

Običan mobitel nosio sam zbog preuzetih karata koje su i bez signala pokazivale gdje sam i kuda trebam ići. Ženi i prijatelju iz HGSS-a rekao sam da pokrenu potragu ako se ne javim za osam dana."

Jesi li koga susreo putem?

"U šest dana samo troje ljudi: par Danaca koje sam sustigao nakon dva dana i Amerikanca Eliota iz Sjeverne Karoline, koji je išao u suprotnom smjeru. Popričali smo pet minuta. Pitao sam ga ima li satelitski telefon. Naravno da ga je imao. Nisam mu rekao da ga ja nemam. Samo sam se u sebi nasmijao."

Što ti je bilo najteže na putovanju?

"Morao sam paziti na svaki korak. Dvaput sam se poskliznuo i pao, srećom bez posljedica. Prvo bih provjerio mobitel, uz misao 'kost će zarasti, ali mobitel neće', jer na njemu mi je bila jedina veza s civilizacijom.

Četiri dana noge su mi bile potpuno mokre. Izlijevao sam vodu iz cipela, cijedio čarape i ponovno ih navlačio, a nakon stotinjak metara sve bi opet bilo jednako mokro. Kiša je natapala tlo, voda se slijevala s ledenjaka koji se tope prema moru, a ja sam hodao kroz močvarni teren, mahovinu i mokro grmlje. Prešao sam stotine potoka. Čudio sam se što nisam dobio žuljeve."

Kako si provodio vrijeme u šatoru?

"Hodao sam od sedam ili osam ujutro do četiri popodne, kad bih već bio toliko umoran da više nisam htio forsirati. Šator sam zbog vode i higijene postavljao uz potok ili jezero. Oko šest sati bih se zavukao u vreću za spavanje i pokušavao zaspati i vrtio se sve do ponoći, kada bi konačno pao mrak.

Knjige nisam nosio zbog težine i vlage, a bateriju mobitela čuvao sam za navigaciju. Na kraju sam čitao deklaracije s vrećica hrane: koliko juha ima soli, nitrata te gdje su proizvedeni sir i pršut koje sam jeo. Čak sam smišljao kako bi se mogao organizirati rad trgovina nedjeljom u Hrvatskoj. Svašta čovjeku padne na pamet."

A što si jeo?

"Za doručak tortilju s pancetom i tvrdim sirom, uz kavu ili čaj. Preko dana nisam jeo, a nakon hodanja pripremao sam tjesteninu iz vrećice. U pola litre vode ubacio bih sadržaj i za pet minuta imao obrok. Mijenjao sam okuse: gljive, carbonara, bolonjez. Konzerve nisam nosio jer su teške i kao smeće, a vrećicu samo zgužvaš i spremiš. Šest dana gotovo isto jelo, no nije mi dosadilo."

Kako je bilo pred kraj putovanja, kada si već bio nadomak cilju?

"Zadnji dan sam naišao na kućicu s najljepšim pogledom na fjord. Raširio sam šator, odjeću i čarape da se osuše i pomislio: gotovo je, do Nuuka imam još samo nekoliko kilometara. Malo sam razgledao kućicu. Stajala je četiri ili pet metara od ruba litice, pričvršćena za stijenu i osigurana dvjema sajlama.

Pomislio sam da bi cijelu konstrukciju, da se nalazi na mom Biokovu, prva bura odnijela sve do Brača. Pred samu noć stigla je oluja. Sklonište se toliko treslo da sam razmišljao trebam li možda nastaviti prema Nuuku. No nisam znao mogu li hodati po takvom vjetru. Šator nisam mogao postaviti, a pod nekom stijenom smrzavao bih se do jutra.

Spakirao sam ruksak, ostao u vreći i pripremio razvezane cipele za bijeg. Ako pukne sajla ili popusti sidrište, izletjet ću van. Da je kućica bila na livadi, prevrtanje možda ne bi bilo kobno. Ali ispod je bio ponor od dvjesto metara, a vjetar je udarao kućici u leđa, prema litici. Puhao je na udare, kao bura. Nekoliko minuta zatišja, pomisliš da je gotovo, pa se opet sve zatreslo. Nisam oka sklopio. Nešto prije šest ujutro krenuo sam, samo da izađem iz kućice. Umjesto slavodobitnog povratka, u Nuuk sam ušao mokar, s teškim ruksakom, pa ponovno po vjetru postavljao šator na poluotoku ispod crkve, u samom središtu grada."

Koje bi još svoje uspone izdvojio kao najopasnije?

"Na Himalaji sam s jednim Australcem krenuo prema Baruntseu, vrhu u Nepalu višem od 7000 metara. Dvoje Amerikanaca odustalo je zbog lavinozne doline kroz koju smo trebali prolaziti dva dana. Nisam se dovoljno prilagodio visini pa sam se spustio u niži kamp, prespavao i vratio. To nas je kašnjenje spasilo. Naime, nakon povratka zatresao nas je razoran potres. Prvo sam pomislio da je to lavina. Prema planu tada smo trebali biti u onoj dolini. Da smo bili, uvjeren sam da bismo poginuli.

Na Eigeru u Švicarskoj penjao sam se s Teom Čalogović. Uspon od dva dana zbog nevremena pretvorio se u četiri dana i tri noći. Sijevalo je i grmjelo, a moja žena Livia čekala je pod planinom i gledala vrh u crnim oblacima. Navečer smo kratko javili da smo dobro, ali i da ostajemo još jednu noć. Nakon dva takva javljanja Livia je odlučila da joj je lakše čekati kod kuće nego gledati oluju i ne znati što je s nama."

Jesi li na svojim usponima vidio utjecaje klimatskih promjena?

"Pa, konkretno i nisam. Treba dolaziti dugi niz godina na isto mjesto da bi se to primijetilo. Najbolji primjer je moje Biokovo, gdje je 80-ih godina snježni pokrivač bio od studenog do svibnja, a danas je rijetkost da se planina zabijeli na nekoliko dana tijekom cijele zime."