Screenshot: YouTube

UZ BRANKA KOCKICU mnogi su odrasli, a heroj djetinjstva bio je i novinarki portala lolamagazin, no prilikom susreta s njim doživjela je veliko razočaranje koje je podijelila s čitateljima, a nakon toga o njemu su mnogi promijenili mišljenje.

Podsjetimo, prva epizoda kultne televizijske serije za djecu, "Kocka, kocka, kockica", emitirana je prvi put prije 40ak godina, a doživjela je više od 250 epizoda koje je vodio Branko Milićević poznat i kao Branko Kockica.

Čitava Jugoslavija voljela je njegovu emisiju i svima je ostala u dobrom sjećanju. No, nakon čitanja iskustva Žane Guak mnogi su to mišljenje promijenili. Njezino iskustvo prenosimo u cijelosti:

"Koliko nas je samo odrastalo uz Branka Kockicu, Acu Poštara, “Metlu bez drške”, “Muzički tobogan”… Prođe djetinjstvo, ali ostanu ta sjećanja na one koji su nas naučili mnogim lijepim stvarima. Mi, djeca osamdesetih, i danas živimo po tim “pravilima”.

Put me odveo u novinarstvo. Da ih sve upoznam. Nitko nije razočarao. Sve do jednog. Prije nekoliko dana.

Dječje kazalište RS bilo je domaćin XV Međunarodnog festivala kazališta za djecu. Među tim velikim trupama koje su pola Europe prošle kako bi se predstavile banjalučkoj publici bilo je i onih iz susjedstva. Dolazi čuveni Kockica s kazalištem “Puž”. I ne bi to bio prvi put da se sretnemo. Kao i uvijek, deset dana prije njegovog dolaska najavih se za intervju. Sve dogovoreno. Petak u 16:30.

Kolegica iz jedne banjalučke redakcije također je strpljivo čekala da stigne. Kasni. Ali to je za glumce. A i za nas novinare. Doveli su nas na scenu, a Kockica naveliko vježba tekst. Klavir se ne čuje na sceni. Ide sve ispočetka. Mi i dalje čekamo. Dogovoreni intervju!

"Da čujem pitanja", reče kolegici, a ona počne čitati jedno po jedno kao dijete u klupi ispred učitelja. Veliki Kockica se počinje nervozno češkati po glavi i govori: "OK, odgovorit ću kratko."

Ipak, stane na jednom.  "Branko, je li danas teže nasmijati djecu s obzirom na to da im je dostupno mnogo medija"? Čuveni Kockica zaurla "Kakva su to glupa pitanja? To je glupo. Kako ja mogu reći je li lakše ili teže. Vi umišljate da sam ja pedagog. Ja sam samo glumac. Ja nikoga nisam nasmijavao ni učio. Imao sam tekst pred sobom i to sam čitao. Nikoga nisam ispitivao. Što da ti na to odgovorim, u pič… materinu".

Kolegica krajnje profesionalno nastavlja o obrazovnom programu onda i sada. Kockica i dalje, preobražen u neki gadan lik, drsko odgovara: "Ne znam, neću odgovoriti. Morao bih napasti vlast, a ja sam Vladin službenik. Eto, neka ti odgovor bude da ne znam. Odgovori ti meni. Što bi mi odgovorila na tu glupost? Zaista nemam vremena. Mene je dolazak na ovaj festival unakazio."

Okreće se prema meni i kaže: "Pošalji pitanja na mail. Ne znam kad ću odgovoriti. Mene jedan "Nedeljnik" jebe. Znaš li to što je "Nedeljnik"? Oni me dvije godine čekaju za intervju. Ali, tebi ću odogovorit jer si iz Republike Srpske, a ja imam poseban osjećaj prema Srbima." I nestade. Negdje na sceni.

Branko… Kockica… Naš Branko… Onaj što nas je učio da se dijelimo samo na dobre i loše, kako da se ponašamo i da prema svima budemo pristojni. U nevjerici odlazim… Ne događa se to često, da se razumijemo. Ne u kazalištima .Čitav vikend razmišljam i ne mogu dokučiti što ljudi si ljudi umisle da su. Znam da su novinari omraženi i s tim se borimo godinama. Isto tako znam da ni vi ne biste imali što gledati ni čitati da nema nas. Da nema naših pitanja, kako biste o pojedincima saznali sve što znate? Da nije medija, bi li uopće bilo čuvenog Kockice? Pitanja za njega više nemam. Samo poruku da smo ga voljeli svi. Cijeli Balkan. Sva djeca osamdesetih. Potonuo je…

Mornar koji je plovio morima mašte, kralj koji je vladao beskrajnim kraljevstvom, učitelj i ispitivač… Potonuo je. Junak mog djetinjstva postao je tragični lik. I ne postoje, dragi Branko, glupa pitanja. Postoje samo glupi odgovori. To si, nažalost, i ti dokazao. Neka te čeka veliki "Nedeljnik". Ja, mala iz Banjaluke, ne želim."