ZAPOVJEDNIK zagrebačkih vatrogasaca Siniša Jembrih prisjetio se događaja tijekom jedne intervencije koji mu se posebno urezao u pamćenje.

"Samo kroz ruke zagrebačkih vatrogasaca godišnje prođe 150 preminulih osoba (stradalih u požarima i ostalim, tzv. tehničkim intervencijama) pa to možda najviše govori što doživljavamo. Ako baš moram nešto izdvojiti, onda je to bilo nekoliko prometnih nesreća u kojima su mladi poginuli nakon noćnih izlazaka. Od svega nisu mi najgori ni krv ni unakaženi dijelovi tijela ni svakojaki mirisi nego - mobitel. Sjećam se jednog maglovitog jutra nakon pogibije u prometu, kad smo čekali suca istrage, a onda je zazvonio mobitel poginulog mladića: uporno je zvonio, a na njemu je pisalo Mama. Nakon takvog iskustva, kad dođete doma, izgrlite cijelu obitelj i zaboravite na velike probleme koje imate…", prisjetio se u razgovoru za Reviju HAK-a.

"Teško je odgovoriti koja nam je vrsta intervencija najteža jer baš svaka nosi neke opasnosti. Možda se ljudima čini da su najzahtjevnije one koje su najviše medijski popraćene (no to je samo oko 5% svih naših intervencija), ali svakodnevni požari stanova, kuća ili automobila također su vrlo naporni i traže veliku koncentraciju. Osim što gasimo požare, izvlačimo unesrećene u prometnim nesrećama, spašavamo iz liftova, bunara, vode, s visina i u elementarnim nepogodama. Možda su ipak najopasniji požari podruma i sličnih prostora, gdje dim i vrućina slabo izlaze van, ali i potkrovlja, koja je posebno teško gasiti", rekao je Jembrih.

"Naš posao nije glamurozan holivudski film u kojem ulijećete u zapaljene zgrade i spašavate dame u nevolji. To je težak fizički posao, koji ima svoja pravila i u kojem nema mjesta za individualno isticanje", naglasio je.