DOLAZI nam U2! Neki će reći "napokon", "bilo je i vrijeme" ili "bolje ikad nego nikad", a oni koji nisu preveliki fanovi irskog benda mogli bi jednostavno ustvrditi kako je riječ o još jednom znaku našeg napretka i približavanja ostatku normalnog svijeta.

I zaista, dolazak ovih rock legendi odličan je znak čak i ako niste jedan od onih koji bi s prevelikim oduševljenjem pratili ovakve spektakle ili za njih izdvajali teško stečeni novac. Pogledamo li samo nekoliko mjeseci unatrag vidjet ćemo da se domaći koncertni program znatno popravio i prošle smo godine zaista imali odličan program i gro prilika pogledati niz nastupa bendova i izvođača koji nisu van svih svjetskih trendova. To jest, nismo gledali samo dinosaure koji su bili relevantni u vrijeme kada je vatra bila novotarija među mladima. Drugim riječima, trebali bi biti nepopravljivi drkadžija da u samom dolasku prepoznate bilo što drugo osim prilike za odličnu zabavu.

No, radi li se samo o običnom koncertu ili je ovo nešto značajnije?

Dakle, nije nepoznato da mnogi U2 smatraju "najvećim bendom u povijesti" i da ponekad gube doticaj sa stvarnošću zaboravljajući kako se ipak radi "samo o bendu".

Ipak, čak i ako zanemarimo sve "ukrase" i događaj svedemo na koncert jednog popularnog benda, bit će to svakako veliki glazbeni događaj i svojevrsna kontra sustavnoj ruralizaciji metropole koncertima koji su običavali završavati povicima prepunim mržnje prema... Pa, pogledamo li realno - bilo kome tko se našao na "suprotnoj" nacionalnoj ili ideološkoj strani. Dakle, ako se na nekom koncertu složno povikuje "ubij Srbina!", nećete se posebno iznenaditi kada vam kažu da se ne nalazite na "Love Paradeu".

Koliko god Bonova samopromocija, angažman i dobročinstvo nervirali, nemoguće je ne osjetiti pozitivnu "vibru"

I koliko god Bonova samopromocija, angažman i dobročinstvo nervirali, nemoguće je ne osjetiti pozitivnu "vibru" koja djeluje tako osvježavajuće jer napravimo li odmak i podignemo glavu iznad smrdljivog dima na koji smo naviknuli, vidjet ćemo da smo već svi umorni od ekipe koja ili veliča Thompsona ili pokušava demonizirati svaki njegov potez. Bez obzira na kojoj strani stajali, stvoren je monstrum koji nam glave puni nizom negativnih emocija i stvara se osjećaj kao da smo svi zaraženi virusom seljaštva i kao da svaki veliki koncert u sebi ima zrnce nečeg političkog.

I nema tu povlačenja paralela između Thompsona i U2-a već između velikih koncerata domaćih i stranih bendova. Na kraju krajeva, raznim su skandalima obilježeni čak i manji koncerti velikih domaćih bendova kao što je Let 3. Realno gledajući, dizanje prašine njihov je modus operandi, ali u normalnoj zemlji grupa likova koji ispaljuju čepove iz šupaka bila bi svedena na nebitnu vijest, a ne temu o kojoj priča cijela država. Vlast se na neki način uplete u svaki koncert i pogledamo li realno čak se i bendovi dijele na lijeve i desne. Većini ljudi koji o glazbi čitaju u dnevnom tisku, domaća se scena ionako svela na hrpetinu članaka o nacionalizmu, mržnji, skandalima ili koja se "posvuduša" odlučila baviti glazbom.

Ako volite U2, došli ste na svoje. Ako volite spektakle, došli ste na svoje. Ako ne volite U2, znate da je ovo dobar znak i da će se u skorije vrijeme možda pojaviti i neki strani bend koji vam se sviđa. Ako ste normalni i neopterećeni domaćom poviješću, U2 je možda prava stvar za vas. Ako niste, u nazivu benda postoji veliko "U".

I svi će doći na svoje. Iako je vjerojatno riječ o još samo jednom koncertu.

Foto: JLP