PROŠLO je 20 godina od smrti Margite Magi Stefanović, klavijaturistice grupe EKV koju su mnogi zvali rock princezom Jugoslavije.

Margita je od velike zvijezde došla do života beskućnice koja je naposljetku umrla sama i siromašna, no za vrijeme svog života, u intervjuima je često naglašavala da se ne boji smrti.

Jedan takav intervju dala je 1988. godine, a mi ga povodom obljetnice njene smrti donosimo u nastavku u suradnji s Yugopapirom.

Travanj 1988.: Margita Stefanović članica je jedne od trenutno najkvalitetnijih i najpopularnijih rock and roll grupa u Jugoslaviji "Ekatarine velike". No ona nije zanimljiva samo kao rock glazbenik. Ona je jedna od rijetkih žena čija se uloga u grupi ne definira mamcem za publiku, nego kvalitetno ravnopravnim odnosom s muškim članovima grupe, i u autorskom, i u medijsko-strateškom smislu.

Prije negoli se počela baviti rockom smatrana je jednom od najboljih i najperspektivnijih mladih jugoslavenskih pijanistica, održala je desetak koncerata po Jugoslaviji i inozemstvu, a osobito se rado sjeća Šostakovičeva klavirskog koncerta koji je u proljeće 1979. svirala u beogradskom "Kolarcu" s Beogradskom filharmonijom i engleskim dirigentom Hopkinsom.

Kao mala, dobila je ponudu šestogodišnjeg studiranja i usavršavanja klavira u SSSR-u, kod tamošnjih vrhunskih stručnjaka. Od osmoro sićušnih klavirskih genijalaca ponudu je prihvatio jedino mali Ivo Pogorelić, odnosno njegovi roditelji. Margita nikad nije upisala Muzičku akademiju iako je njen talent bio više nego očit. Umjesto toga završila je arhitekturu, smjer projektiranja, i danas je student postdiplomskog studija arhitekture u Beogradu.

No glazba joj je ostala najbitnija u životu. Pisala je za nekoliko kazališnih predstava, a počela je svirati rock and roll. Upravo je s "Ekatarinom velikom" na velikoj jugoslavenskoj turneji. Njihov najnoviji LP "Ljubav", iako se ne prodaje u nakladama "Bijelog dugmeta" ili "Bajage", nedvosmisleno potvrđuje trenutnu iznimnu popularnost te grupe.

S Margitom sam razgovarao u maloj posterima oblijepljenoj sobici Žike Todorovića, bubnjara "Ekatarine velike" i posljednje Margitine velike ljubavi, u stanu na beogradskom Trgu Marksa i Engelsa u kojem Žika živi s majkom. Bio je praznik i dolje, ispred Doma sindikata, veliki redovi ljudi čekali su karte za kino. Najnoviji film Lepe Brene vidjelo je vjerojatno u Domu sindikata toga dana više ljudi nego što je u Beogradu prodano "Ekatarininih" ploča, ali mi smo hrabro, uz najnoviji Stingov album na gramofonu počeli razgovarati o rock and rollu i Margitinom životu.

- Rođena sam 1. travnja 1959. Jedinica sam i bila sam stalno s majkom koja je prestala da radi kad sam se rodila. Majci je dosađivalo da je stalno cimam "Čitaj mi ovo i ono", pa me naučila čitati i pisati čim je to mogla, kad sam imala tri godine. Postojala je u to vrijeme biblioteka malih sveskica "Žar ptica", s po jednom pričom, tako da sam to mnogo čitala. Voljela sam junake tih priča - kineske princeze, plemiće, zmajeve, patuljke.

Kakve ste igre voljeli?

- Sjećam se da smo zimi, kada smo više gledali te crno-bijele televizore, gledali, recimo, češku klizačicu Hanu Maškovu, koju Milka Babović opisuje u njenoj prelijepoj zelenoj haljini, a ti kao dijete vidiš sve ispred sebe sivo i crno. Tad smo naučili da po stupnju crnila razlikujemo različite boje... A igrali smo se tih klizačica. Ili kad je bila popularna serija "Kamiondžije", onda smo se igrali kamiondžija.  

Sjećate li se prve ljubavi?

- Naravno. Bila sam u trećem razredu osnovne, još veoma debela i beskrajno zaljubljena u čovjeka koji se zove Saša, koji nije bio debeo, i koji je nosio naočale. Išli smo u isti razred i stanovao je blizu mene. Bježali smo zajedno s fizičkog, ja zbog debljine, a on zato što bez naočala nije mogao da vidi, a tamo je morao da ih skida. Na moju nesreću u četvrtom se razredu preselio u omraženu školu "Drinka Pavlović", koju nismo voljeli, zato jer su tamo uglavnom išla djeca snobova.

U to ste vrijeme počeli i svirati?

Jest, s osam godina sam krenula u muzičku školu. Ja sam, u stvari, strašno željela biti balerina zato što mi je to bilo veoma lijepo, kao i sve žene koje su plesale balet. Osim toga to je bilo vezano uz mnogo lijepe muzike. Što ćeš više, mislila sam, nego da cijeli život plešeš i slušaš lijepu muziku. Međutim, fizička konstitucija, tzv. obla i kratka, nije mi dopuštala čak ni da sanjam o tome. Uvijek je bilo: "Ma ne možeš da ideš na balet, na što ličiš..." I onda smo odlučili da upišem muzičku školu, klavir. Tata se raspitao, i ispalo je da postoji strašan profesor, Miroslava Petrović Lilika i da je najbolje da odem kod nje, u školu "Josip Slavenski".

Počeli smo se približavati vremenu odrastanja...

Da. Kad prvi put u životu želiš biti sam, jer vrlo dobro znaš kako bi ispunio svoje vrijeme, to su onda trenuci kada počinješ odrastati. To je bilo vrijeme kada je počinjao s radom "Studio B", sam početak sedamdesetih. Imala sam jedanaest, dvanaest godina, počele su mi se dešavati takve stvari. Prvi koncert na koji sam išla nije bio rock koncert već koncert u Domu sindikata na kojem su svirali, mislim Josipa Lisac i grupa "Septembar".

Imala sam valjda devet godina, kada nisam mogla proći Knez Mihajlovom, jer su ispred američke čitaonice bile demonstracije. S jedne strane, tamo gdje je danas Francuski kulturni centar, bila je milicija, a s druge strane studenti. Ja sam tuda išla s mamom, i isto tako me je pogađalo što nemam dovoljno godina da sudjelujem u tome što se dešavalo, a što je očigledno bilo jako bitno i važno. Beskrajno sam se divila Veljku Vlahoviću, koji je bio heroj, jer je navodno bio tučen zato što je branio studente.

I naravno, masovno obožavanje Tita, koji je za sve nas bio heroj. A svima su nam trebali heroji. Takve smo filmove, na primjer tada gledali, recimo, s Johnom Wayneom... Takvi su filmovi valjda pravljeni cijelo to vrijeme i to nam je mnogo značilo. I mislim da su se naši udžbenici razlikovali od današnjih. A cijeli taj fazon politiziranosti situacije, svijesti o tome da si čovjek koji ima pravo glasa, u mnogome je dolazio iz Amerike i Engleske, kroz sav taj rock and roll, kroz cijelu tu muziku. Mi nismo učili engleski na satovima, nego s ploča. To se završilo tako da smo znali ogromne količine stihova napamet.

A koliko se vaš privatni život promijenio odlaskom u gimnaziju?

Do tada sam bila stalno s majkom. To je, izgleda, bio neki njezin plan... Da me uvijek prati i da bude sa mnom, da ne izlazim, do neke četrnaeste godine. A onda poslije, od gimnazije, briga za dešavanja oko mene je postala moj posao. Imala sam puno sreće da sam negdje između šestog i sedmog osnovne naglo porasla, izgubila tada sve svoje suvišne kilograme, i od tada izgledam kao danas. Inače mislim da nikad u životu ne bih uspjela da oslabim, jer volim jesti. Posebno volim slatko, najviše na svijetu, tako da bi mi stvarno bila muka u životu da sam ostala u onakvom tijelu.

Jeste li bili zadovoljni studijem arhitekture?

Ma kakvi. Bilo je odvratno. Samo sam jela... Uvijek kad promijenim sredinu potpuno sam očajna. Osim toga imali smo velikih problema s profesorima jer su to sve umjetnici koji nisu umjetnici. Malo tko je imao želju da nas nauči nešto, a ti si praktično klinac koji je došao iz gimnazije, i koji gotovo ništa ne zna. Zbog toga smo se međusobno skupljali u grupice, i ostajali zajedno do kraja studija. Morala sam naučiti lagati, da radim onakve vježbe za koje sam sigurna da ću dobiti čistu desetku, dok u glavi za nešto sasvim deseto znam da je u stvari dobro i pravo.

Negdje u to doba upoznali ste ljude iz tek osnovane rock grupe "Katarina II"...

Mislim da sam prvi put srela Gagija i Milana u bašti "Kod Pevca", kod Knez Mihajlove, gdje su se tada ljudi skupljali. Krenulo je druženje sa Gagijem, koji je s Milanom osnovao "Katarinu II", i s Ljubom, tada članom "Električnog orgazma". Ljuba me jednog dana odveo u Rupu, u SKC-u, gdje su tada bendovi vježbali. Sjećam se da je Milan svirao nečiji bas. Ljuba je sjeo za orgulje, a i ja sam počela nešto po njima svirati.

Spomenuli ste u ranijem razgovoru sentiment prema smrti. Možete li objasniti što podrazumijevate pod time?

Smrt prvo doživljavaš tako da je se bojiš. Veoma ti je strano to neko raspadanje, koje mora na neki način dogoditi se. A onda se naučiš na to da koncert traje, recimo, sat i pol, a kad se završi, sjediš u potpuno praznoj sali, bez igdje ikoga, više nema muzike, nema publike, gledaš radnike kako užasno brzo rasturaju onu scenu i cijelo ono dešavanje koje je trajalo taj sat i pol, dok si bio tamo i onda shvatiš da je cijeli taj koncert jedno malo rađanje i umiranje nečega, jedan kružić.

Onda imaš svoja zaljubljivanja i puno svojih razočarenja u životu ne samo u muškarce, nego u ljude s kojima si. Onda shvatiš da su se i ta prijateljstva, koja su ti u životu značila najviše na svijetu, isto završila, umrla na nekom mjestu i da je sve neko drugo vrijeme, nakon što je to prijateljstvo prestalo postojati u stvari raspadanje, uvjetno rečeno, neka vrsta smrti. Gubiš zube kad stariš, nokti ti postaju sve deblji, ja sam kratkovidna i s godinama vidim sve slabije, sve su to mala sitna umiranja na koja se moraš naučiti i koja moraš naučiti voljeti i živjeti s njima.

Svi ti rastanci, sve te priče su jako bitne, i jedino što možeš da se trudiš da radiš jest da u životu praviš trenutke, u pozorišnom smislu jako lijepe životne trenutke, koji će ispunjavati vrijeme tebi i ljudima koji su sudjelovali u njima, do sljedećih takvih trenutaka. Ili ćeš, što je druga mogućnost, naći životnu profesiju, kao što je na primjer sviranje, koja će ti ispuniti život do smrti, tako da jednog trenutka nije više važno hoćeš li umrijeti sada ili za petnaest godina, u smislu straha i ljubavi prema smrti, koja će doći kao neko konačno razrješenje.

U takvu promatranju smrti, starenje kao da ne igra nikakvu ulogu...

Mi imamo mnogo godina za posao kojim se bavimo. Zato mislim da treba još nešto da nam se desi i da je gotovo. Evidentno je da starimo, ali mislim da je to dobro, zato što smo stabilniji u tome što radimo. Sve smo više vezani za tu muziku i istovremeno slobodniji u odnosu prema njoj. Nismo više sputani svojim strahovima, nepoznavanjima situacija, neiskustvom. Ali jako smo iskreni. U čisto ljudskom smislu ne osjećam starenje kao vrijeme, obavezu da učinim nešto, da se sredim. Starenje ne osjećam kao razrješenje jednog životnog perioda.

Za smrt ste rekli da je konačno razrješenje, ali starenje ne doživljavate kao razrješenje određenih životnih razdoblja?

Da, zato što se moj život, očigledno, kao i životi mojih kolega iz grupe, ma koliko se mi trudili da živimo živote drugih ljudi, razlikuje od njihovih života.

Kao i o mnogim pop-rock glazbenicima prije vas, o "Ekatarini Velikoj" se mnogo priča kao o glazbenicima koji imaju ili su imali iskustva s drogama. Biste li mi mogli reći nešto o tome?

Drogiramo se s radom, muzikom i sviranjem na nastupima. U tom smislu smo narkomani... Mislim da ja nisam kompetentna da pričam o tome. U svakom slučaju, narkomanija nije naš, niti izbor naše generacije.

Razgovarao: Tomislav Jagec (odlomci iz intervjua za Start, 1988.)