U DANIMA moje mladosti svi su moji frendovi svirali gitaru i imali bend. Nije to bilo samo u mom kraju, ja sam gitarsku buku iz garaža i stanova slušao doslovno od Dubrovnika do Osijeka, od Beograda do Sarajeva. Svi smo slušali rock (osim, naravno, onih koji su slušali cajke) i činilo se da će tako biti zauvijek.

Nema više pravih velikana

Slušali smo i klasike, "dinosaure" - Zeppeline, Floyde ili još ranije Stonese i The Who, ali i onovremene velikane (Clash, Motorheada).

Znate nekog današnjeg klinca koji sluša rock? Kad ga pitate što voli, otprilike će vam nabrojati ono isto što smo i mi slušali 1980-ih, plus Nirvanu, Pearl Jam ili Gunse. Danas jednostavno nemate nove rock velikane, čak su i meni jako dragi Muse, koji bez problema napune stadion, stari već gotovo 30 godina.

Ako stvari mjerite klikovima na YouTubeu, znate li koji je noviji rock bend danas najpopularniji? 

Måneskin.

Bilo bi pretjerano reći da su loši. Dobro su skužili kako da naprave ime - David Damiano je seks-simbol milijunima curica, basistica Victoria De Angelis izgleda cool, znaju kako malo i isprovocirati (kao seksi-scene u ovom videu), uglavnom, umiju se prodati kao što su to umjeli i negdašnji velikani, s mješavinom šoka, seksepila i glamura. 

Ali stavite sad to u rang s onim negdašnjim velikanima i doći će vam da se napijete od muke. A da ne pričam kako su po pitanju popularnosti Måneskin u usporedbi s pop-sastavom kao što je Week'nd tek lokalna atrakcija.

Rock slušaju samo matorci

Odavno je rock izgubio primat u popularnoj glazbi. Zadnje stvarno velike zvijezde bile su Nirvana, Gunsi i Pearl Jam. U to su se doba jako dobro prodavali i Red Hot Chili Peppers, kao i Rage Against The Machine. Ali govorimo o 1990-ima, to je valjda bio zadnji put da su klinci masovno slušali rock.

Početkom 2000-ih totalni primat preuzimaju rap i hip-hop. Već sam tada bio čuo podatak da je u SAD-u broj radiostanica koje puštaju te stilove nadmašio broj onih s rockom na repertoaru.

Najpopularniji izvođač tog vremena bio je Eminem. Po prodaji nosača zvuka odmah iza njega bili su ... Beatlesi. Izdali su dvije kompilacije - 1 (s najvećim hitovima) i onaj sjajni remiks Love te poharali top-liste trideset godina nakon raspada.

Noviji rock bendovi tog vremena, poput Kaiser Chiefsa, Arctic Monkeysa, Franza Ferdinanda, Strokesa i meni osobito dragih White Stripesa i SOAD-a nisu bili ni izbliza toliko komercijalni. Rock je postao glazba koju slušaju prije svega starije generacije. Beatlesi s reizdanjima starih albuma, kao i Paul McCartney s novim opusom i danas bez problema dođu na vrh rock top-lista.

Nema više revolucija

Mogla bi se napisati knjiga o tome zašto je rock nestao. Jedan od razloga je što je valjda dao sve što je imao dati. 

Već je jednom davno umro rock'n'roll, pradavne 1959. godine, kad su sa svojim karijerama zapeli (iz različitih razloga) Elvis, Jerry Lee Lewis, Little Richard i razni drugi, a Buddy Holly poginuo. Klinci su se prešaltali na pop i r'n'b, razne ženske sastave i tako to.

Onda su se odjedanput niotkuda pojavili Britanci, onda su Beatlesi otkrili da se r'n'r pjesme mogu praviti i s više od tri akorda, onda su i Ameri (Beach Boys, Byrds) shvatili kako rock može biti umjetnost, onda su došli Hendrix i Doorsi, onda se gotovo svake godine počelo događati nešto revolucionarno. 

Uz jednu od tih revolucija, new wave i speed metal, rasla je i moja generacija. 

Kad su zadnji put rokeri napravili nešto revolucionarno novo? Nakon grungea imate još post-rock (ali i to je zapravo izmišljeno 1988. na sjajnom Spirit of Eden od Talk Talka). Došao je i val indie rocka (pod koji se svašta trpa), danas je sve to margina. Mene, inače, nije briga ako slušam nešto što drugi ne slušaju, uživam u onome što smatram dobrim.

Nestali gitarski heroji

I jedan fenomen koji samo dodatno potvrđuje ovo što govorim jest nestanak gitarskih heroja. Ne kažem da danas nema sjajnih gitarista (ima ih mali milijun), samo da nema više onih zbog kojih se dolazi na koncerte i kupuju električne gitare, kojima se pišu grafiti poput onog legendarnog "Clapton is God".

Kad pitate nekog rokera koji su mu najveći gitaristički heroji, kladim se da će najmlađi biti 58-godišnji Tom Morello. Meni je on fenomenalan, sve što je napravio je suho zlato, ali 30+ godina stariji od Hendrixa u danima slave.

Nedavno čitam članak u kojemu Steve Vai, paradigma gitarskog heroja moje mladosti, nabraja pet njemu najboljih novih gitarista. Svi su oni stvarno fenomenalni (posebno Matteo Mancuso), ali oni nisu rokeri. Možda jedino Tim Henson - samo što je i on daleko od onih svjetla reflektora koja su osvjetljavala Pagea, Blackmorea i (meni ne baš dragog) Slasha. Uzgred, danas se prodaje dvaput manje električnih gitara nego prije samo 20 godina. 

Dosadili Bogu i narodu

Problem s današnjim rockom jest što stvarno ne nudi nešto novo i interesantno bilo kome izvan jako uskih krugova fanova. Uglavnom su zapeli u nekim shemama iz 1970-ih, ono, rif, pa neko pjevanje visokim, grubim glasom, pa neki kao refren s pratećim vokalom, pa onda neki solo s klasičnim štosovima i eto vam pjesme.

Bi li, iskreno, od vas tko skužio da je ovo stvar iz 2021. a ne iz 1977? Radi se o bendu koji se na nekoj online anketi smatra najboljim novim rock bendom. Meni je ovo jednostavno dosadno. Pročitajte komentare ispod videa i sami se uvjerite tko je njihova publika. Matorci koji misle da su ZZ Top i AC/DC bili vrhunac glazbe.

Priznajem da me takva vrsta rocka prestala privlačiti još u ranoj mladosti. Naš Dino Jelusić stvarno je sjajan glazbenik, posebno vokal, ali sam se takve glazbe u stilu Rainbowa i Whitesnakea zasitio prije 40 godina. 

Većinu novih klinaca to jednostavno ne zanima.  

Živa je, čini mi se, još heavy-metal i post-punk scena, stalno niču nova imena, samo što ni to ne dopire do šire publike. I uglavnom nude već stoput prežvakane fore.

Svejedno, malo veselja za kraj. Em su zgodne, em dobro praše.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.