RADE ŠERBEDŽIJA neosporiva je glumačka veličina ovih prostora. S karijerom koja se proteže desetljećima i tijekom koje je glumio u preko 200 projekata, ovaj kazališni, filmski i televizijski glumac od sredine šezdesetih do danas ostvario je niz nezaboravnih uloga i ostavio trag ne samo na regionalnoj već i svjetskoj sceni.

I dok će jedni zlonamjerno reći da u Hollywoodu "glumi samo Ruse", dovoljan je jedan pogled na filmografiju i svima će biti jasno da ovaj "Rus" u svom opusu ima suradnje s Kubrickom, Nolanom, Eastwoodom, Johnom Wooom, Guyem Ritchiejem, Phillipom Noyceom, Davidom Yatesom i mnogim drugima, da je glumio u kultnim i kritički hvaljenim serijama kao što su U registraturi (za ove prostore) i Downton Abbey (za ostatak svijeta), a scenu je dijelio s nekim od najvećih glumaca današnjice. Ukratko, karijera na kojoj bi mu pozavidio svaki glumac od Zagreba do Los Angelesa. 

I dok je među ljubiteljima filma poznat prvenstveno kao izvanredan glumac, u nekim drugim krugovima je "dežurni krivac" ili još bolje "dežurni Jugoslaven" na kojeg desničari projiciraju sve probleme koje imaju s bivšim režimom, bivšom državom i samim sobom. Upravo je zato i naglasio da se ni u ovom intervjuu ne želi baviti ovim temama, jer rekao je sve što je o tome imao reći, a ponavljanjem privlači samo nove napade kojih se već odavno zasitio jer podjednako su ga napadali i u Zagrebu i u Beogradu. 

Povod razgovoru zapravo je bio onaj dio njegovog umjetničkog stvaralaštva koji još nismo ni spomenuli, a radi se o njegovoj glazbenoj karijeri u kojoj je vrlo aktivan od sredine sedamdesetih kada je izveo legendarnu Ne daj se, Ines svog velikog prijatelja Arsena Dedića. U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 17. listopada održat će koncert u pratnji Zapadnog kolodvora o kojem smo također popričali. 

Iako je bilo i uloga prije nje, ona Borisa Horvata u Gravitaciji Branka Ivande bila je vaša prva glavna uloga. Je li bila riječ o ulozi koja vas je odmah, recimo to tako, "uvela na velika vrata" ili se radilo o dužem procesu?

Istina, ali i prije toga sam imao ulogu Crnog u Crnim pticama Ede Galića koja je za mene bila velika uloga, ona u Gravitaciji je bila baš glavna GLAVNA uloga. Iako je uloga bila glavna, a film je bio odlično kritički prihvaćen i prikazan na festivalu u Bergamu, nije bio film koji me, recimo to tako - proslavio. No, bio je to jedan odličan "građanski film" jer u to su se vrijeme uglavnom snimali ratni ili ljubavni filmovi. 

Bila je tu i Sedmina Matjaža Klopčića, kojeg su tada smatrali jednim od najzanimljivijih mladih redatelja u Jugoslaviji, ali moja prva velika zapažena uloga bila je ona u filmu Crveno klasje Živojina Pavlovića i ujedno moja prva suradnja s njim. Tada je bila prestižna stvar pojaviti se u filmu Žike Pavlovića jer on je za filmske radnike bio pojam. Svi su ga obožavali, pogotovo u kavani Korzo gdje smo se sastajali za stolom filmskog kritičara Vladimira Vukovića. To je bila moja velika uloga koja me pogurala kao mladog glumca. 

A radilo se o zanimljivom filmu koji je bio zabranjen bez da je službeno zabranjen. Bio je to taj paradoks Jugoslavije. Osvojio je sve nagrade, a nije imao premijeru ni u Beogradu, ni u Zagrebu, nigdje, a u Sloveniji najgledaniji film. 

Jeste li nakon tog filma postali zvijezda? Pitam jer imam osjećaj da smo od osamostaljenja do danas nekako izgubili koncept domaće filmske zvijezde. Znamo za neke razvikanije glumce, ali imam osjećaj da smo u bivšoj državi imali veći respekt prema glumcima ili ih barem doživljavali na način koji je možda bliži tome kako se percipira glumce u inozemstvu.

Slažem se, ali moje je iskustvo bilo drugačije. Premda je to bila velika uloga za mladog glumca i film je pokupio nagradu u Berlinu koji je tada imao najveći filmski festival u svijetu, moja popularnost zapravo kreće serijom U registraturi. To je bila megapopularna serija. Iako je govorila o Zagorju, ali taj divan Kovačićev roman je bio tako podatan za film, a priča tako poetična tako da seriju nije zavoljela samo naša hrvatska publika, već cijela Jugoslavija. Nije smetalo ni to da je većina toga bilo na kajkavskom i štokavskom. Tako da, bio je to veliki hit. 

E sad, iste sam godine snimao i Prosjake i sinove, ali ta je serija izašla čak 12 godina kasnije. Ja sam tad već bio poznati glumac, ali da je izašla kad je snimljena, to bi me još više poguralo iako sam već '72. prema anketama Studija, koje su nekoć bile značajne, bio najpopularnije lice i tako sedam godina zaredom. 

Osim toga, u tom sam periodu bio kazališni, filmski i televizijski glumac, a to je bilo zlatno doba ITD-a. S Ivicom Vidovićem glumio sam u Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi i to je bila kultna predstava. Cijela Jugoslavija poludjela je za nama dvojicom. Imali smo tu kemiju na sceni i to je prepoznato. 

Međutim, da odgovorim na vaše pitanje. Bio sam popularan, barem prema tim anketama i osjećao sam to, ali nikada se nisam osjećao zvijezdom. Da se razumijemo, bilo je ljudi koji su bili popularni, ali i ponašali se kao zvijezde. No meni to nije bilo zanimljivo. Bilo mi je čak i odbojno. Normalno sam šetao gradom, stajao u redu za kruh u dućanu, nije bilo paparazza, ali voljeli su me i navikao sam svoje sugrađane u Zagrebu da sa mnom imaju normalan odnos. Uz sve to, postoji i taj financijski aspekt. Naime, mi koji smo bili najpopularniji zarađivali smo samo malo više od prosječne plaće doktora ili inženjera. 

Mislite li da je taj tretman glumaca jednim dijelom rezultat toga da je Tito bio filmofil pa se to možda na neki način odrazilo i na to kako vlast tretira filmsku umjetnost? Kakva su uopće bila vaša iskustva s Titom?

Ne vjerujem da je zbog toga, ali Tito jest volio umjetnost i naročito filmove. Sjećam se kad smo bili s Kiklopom u Novom Sadu i kad se nas nekoliko došlo upoznati s njim i Jovankom, sjećam se da joj je rekao: "Jovanka, evo ovog tvog." 

Kasnije sam otkrio da me voljela, a to sam doznao devedesetih, kad sam bio u posjetu dok je bila doslovno zarobljenica u Beogradu. Tad mi je govorila sve najgore o svim tim političarima, o Miloševiću i cijeloj toj garnituri. Pitao sam ju zna li da je prisluškuju, a ona kaže: "Zato vam to i govorim." Uglavnom, tada mi je rekla da je ona voljela moje filmove, a Tito Batu Živojinovića.   

Bili ste omiljeni glumac Miroslava Krleže, na temelju njegovih riječi izvodili monodramu Moj obračun s njima, koja je bila vrlo kritična prema nekim pojavama u tadašnjem sustavu, a i družili ste se s njim privatno. Kakva su iskustva bila i što ste od njega naučili?

Velika je stvar biti samo njegov suvremenik. Biti "krležijanac" je već samo po sebi podrazumijevalo biti kritičar nekih društvenih pojava i pratiti njegove upute o disidentstvu. Kaže: "Pisac mora imati mogućnost da u neku ruku bude disident, pa čak i defetist u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao ponovno od njega otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta." To su za mene krucijalne rečenice. 

Ja sam kao mladi glumac imao tu privilegiju biti pozvan u njegov dom, prvenstveno zbog Bele koja je gledala sve predstave, a on me zapravo gledao samo na TV-u i zavolio me. Rekao mi je "ti si moj Leone" i na kraju sam ga i zaigrao u predstavi, ali nažalost nakon njegove smrti. 

Često bih znao, nakon nekih predstava, a i živio sam nedaleko od njega, u Medulićevoj, navratiti kod njega i pričali bismo uz konjak do dva ili tri ujutro. Iz tih razgovora s njim izvukao sam ono kako sam se i ponašao cijeli život. Kad smo Lenka i ja bili kod mog oca u posjetu i Lenka je spomenula Krležu, moj stari je rekao: "Ma, taj ga je i upropastio." Moj stari je bio komunist starog kova, ali bio je titoist, stara škola. Njemu su bili nezamislivi moji stavovi, intervjui, istupi i pjesme koji su bili kritični prema sistemu. To je iz mene progovarao krležijanac. 

A kad smo već spomenuli pjesme, je li prvo došla ljubav prema glazbi ili glumi?

Kod mene je na počecima oduvijek bio najvažniji teatar. Ne želim uvrijediti ljude s kojima sam radio, ali sjećam se da nisam radio potpuno koncentrirano na svojim prvim filmovima. Izuzev nekih suradnji, filmove sam isprva uvijek radio zato što je bilo moderno snimati filmove. Meni je bilo važno u teatru raditi predstave s velikim redateljima kao što su Kosta Spajić, kasnije Ristić, Dino Radojević, Joško Juvančić... Sve su to bili fenomenalni redatelji. 

Tek sam u četrdesetima postao filmski glumac. Pogotovo nakon što sam devedesetih, spletom okolnosti, napustio teatar. Tada sam stvarno zavolio film i ako me danas pitate, danas najviše volim film. 

Danas se kazalištem bavim samo na Brijunima i to zbog Lenke. I mnogo toga dijelimo, ali nismo prvi par koji se zajedno bavi nekom umjetnošću, tisuće je primjera. Lenka i ja se slažemo, i u životu, ali i po temperamentu, svjetonazorima i umjetnosti. Ona u meni pronalazi inspiraciju i ja inspiraciju pronalazim u njoj i njenoj režiji. 

Žao mi je danas da sam svojom internacionalnom karijerom zakočio njezin redateljski uspon. Naravno, kad je ona u tim godinama u Londonu radila The Tempest u Globeu s Vanessom Redgrave. To je velika stvar. Radila je i dvije opere u londonskoj nacionalnoj operi, pa s Frances de la Tour, s Annette Benning... Velike stvari. E, ali onda je ona počela mene pratiti pa gdje bih ja, i ona bi sa mnom. I premda je napravila puno toga, žao mi je da sam ju malo zakočio. I zato radimo zajedno ta dva mjeseca i radimo u nekoj oazi. I nisam jedini s kojim tako radi. Lenka radi i s Davorom Roccom, Nigelom Osborneom, Željkom Udovičić, Tenom Štivičić... Mi smo neka stalna ekipa i tom smo teatru dali neko naše obilježje. 

Ne daj se, Ines bio je vaš službeni glazbeni izlazak?

Da, to je bila singlica za koju je zaslužan Drago Diklić koji je želio da pjesmu izdamo za njegovu izdavačku kuću. I prije sam tu pjesmu izvodio na Arsenovim koncertima jer on me vukao sa sobom, učio me pjevati iako sam bolje od njega pjevao starogradske i narodne, ali on me naučio kako da to izvedem na mikrofonu i dobro interpretiram. 

Kao je uopće nastalo vaše prijateljstvo s Arsenom?

Imao sam 16 godina i došao sam iz Vinkovaca posjetiti tetku u Gospić na dva tjedna i navečer sam išao u kino. Uzmem kartu i primijetim Arsena u vojnoj odori. On me pita: "Što me gledaš k'o tele u šarena vrata?" Pitao me odakle sam, što radim u Gospiću i pozvao na nastup u vojnom klubu gdje je pjevao. I tako sam ja svaku večer ta dva tjedna dolazio u klub gledati nastupe i počeli se družiti. 

Ne znam što je on u meni prepoznao, ali počeli smo se družiti. 

Dvije godine kasnije upisao sam Akademiju, a on je u te dvije godine postao velika zvijezda. Nakon povratka iz Amerike, gdje me poslao Kosta Spajić s četvrtom godinom, sletio sam u Zagreb i odmah sam imao let za Dubrovnik gdje je Spajić radio Don Juana u kojem sam imao ulogu La Ramméea. I jurimo odmah na generalnu probu, na vratima me čeka inspicijent Mate Baković i pita: "Jesi ti mali Šerbedžija? Ulazi unutra, sad je tvoja scena." Kaže "sad" i gurne me. Ja uletim unutra i kako su bili neki stupovi, od svjetla nisam vidio, udario glavom i pao u nesvijest. 

Prvo čega se sjećam je da me netko polio amperom vode, meni čvoruga iznad nosa, a kako je bila zatvorena proba, u drugom redu u publici vidim Arsena, obje noge prebacio preko stolica i kaže: "Oooo, dobrodošao u teatar, mladiću, dugo se nismo vidjeli."

I tu se u Dubrovniku nastavi naše prijateljstvo. Nakon toga se nastavili družiti i raditi koncerte.    

On mi je oduvijek bio uzor i imao je jednu rečenicu koju sam i posvjedočio. Ponekad je znao biti neugodan jer je bio gadno istinoljubiv, ali govorio je: "Kad dođe stani-pani, onda treba pokazati svoje pravo lice." I zaista je to radio. Tome se divim najviše kod njega. 

Nastavili ste surađivati i kasnije. 

Da, bilo je sudbonosno kad sam ga 2016. pozvao da mi bude gost u Lisinskom, a on me pita: "Naravno, što da pjevam?" Ja mu kažem: "Pjevaj što hoćeš." On pita: "A kol'ko da pjevam?" i ja mu kažem: "Pjevaj koliko hoćeš." 

I dođe on na probu sa svojom torbicom i kaže: "Ja ću pjevati 12 pjesama." Svi se nasmiju, a najbolje je bilo to da sam ja otpjevao samo deset pjesama tako da sam ja pjevao prvi, a on drugi dio koncerta. 

A osmislio sam i odličan kraj. On otpjeva zadnju pjesmu, pa onda zajedno izvodimo Ines. Nije želio da svira orkestar, nego samo on na klaviru i bilo je odlično. Bila je to možda naša najbolja izvedba. Uglavnom, nakon te pjesme ja sam zamislio da dođe kraj i nakon toga bi se na platnu iza nas pojavile neke zajedničke snimke iz naše mladosti.

I bilo je tako. Publika već na nogama, a iza nas ide ta stara snimka nas dvojice iz jednog showa koji smo snimali još sedamdesetih. On i ja se vozimo Zagrebom u nekom Cadillacu. Predivno snimljeno. Savršen završetak... Ali vraga. Ja taman hoću dat' znak, a on kaže: "Ne, nije još gotovo", vadi tekstove i još izvodi tri pjesme. Zajeb'o mi cijeli kraj, ali bilo je legendarno jer na predzadnjoj pjesmi priča nešto o Mirogoju i kaže: "Na primjer, A.D. 2016." I baci papir. 

Umro je nakon dva i pol mjeseca. Zamisli tu ludu intuiciju. 

Moramo se dotaknuti i vaše inozemne karijere. Koliko je teško bilo doslovno "banuti" u industriju u kojoj sve počiva na pravim poznanstvima?

Bilo je teško. Kao prvo, to su bile devedesete, a devedesetih je počeo rat na ovim prostorima. Jedina stvar da samog sebe spasim kao glumca je bila da odaberem stranu. I da sam odabrao, ja bih i u ratnim vremenima bio uvažen glumac, dobivao ponude i bavio se svojim poslom. I bio bih uspješan bez obzira koju stranu odabrao. 

Kad sam svjesno izabrao svoj put, ja sam otišao u izbjeglištvo. Pokušao sam nešto malo glumiti u Sloveniji na slovenskom jeziku, ali to je bilo grozno. Osjećao sam se k'o slon u staklenoj čaši. I onda je Lenka rekla svoju historijsku rečenicu: "Ako već moraš glumiti na stranom jeziku, zašto ne pokušaš na engleskom?"

I otišli smo u London. Nismo imali kinte u džepu. I kad danas gledam, bio sam malo lud. Bio sam spreman odreći se svog talenta i glume. Razmišljao sam što ću. Ne mogu više igrati nogomet iako sam bio dobar. Ne mogu ništa drugo. Mogu biti taksist ili konobar. I bio sam spreman to raditi. Čak sam zamišljao kako bih se ponašao da me netko prepoznao. Samo bih šutio i naplatio mu vožnju ili piće. Bio sam spreman na sve i nimalo ne žaliti za svojim neodigranim ulogama. 

No, onda se dogodilo nešto kao u filmu. Došao sam posjetiti svog prijatelja Anthonyja Andrewsa, s kojim sam osamdesetih snimio film Hanna's War. On me odmah na početku rata pozvao da s obitelji dođem kod njega i ostanem. Kad sam došao, dočekao me auto s vozačem i vozi me kod njega. Ulazim u kuću, a na ulazu stoji ploča na kojoj piše da je ovo zadnja kuća u kojoj je živio Winston Churchill. Ulazim unutra, a tamo veliki čuveni portret Churchilla. Gledam to i pitam se: "Šta je ovo, jeb'o te? Ne mogu vjerovati." 

Kad, evo ti njega za dva dana i kaže: "Izvini, ja ti nikad nisam rekao, ali ja sam jako bogat." Žena mu je bila kćerka vlasnika jednog od najvećih lanaca trgovina u svijetu. Uglavnom, oni žive u nekom srednjovjekovnom zamku koji ima 36 spavaćih soba, 30 kilometara od Londona. 

I dok sam još bio tamo, dao sam broj Lenki i javljaju mi da neki mladić želi pričati sa mnom i da mu je punica dala moj broj. Predstavio se i rekao da se zove Milčo Mančevski i da je mladi redatelj iz New Yorka. Našli se u Sohou i on mi da da pročitam scenarij. Pročitao sam ga dva puta iste noći jer oduševio sam se. Drugi dan dođem da vidim što uopće želi da igram. On mi kaže da je glavnu ulogu pisao za mene. Nisam shvaćao kako jer se ne poznajemo. I on mi kaže: "Da, ne znamo se, ali Živojin Pavlović je moj najdraži redatelj, a vi ste glumili glavne uloge u pet njegovih filmova." 

Snimim taj film i taj mi film otvori vrata. Iz filma u film sam išao. 

Vaša filmografija je impresivna bez obzira na to odakle dolazite. Da imate samo Kubricka, to bi već bilo impresivno, ali tu su i Nolan, Eastwood, Guy Ritchie, Phillip Noyce, David Yates, John Woo...

Danas se smijem kad vidim neke novinske napise koji pišu "on glumi samo Ruse". Kaže Zlatko Burić: "Ajde ti igraj drugu glavnu ulogu u The Saintu. Igraj ti tog Rusa." 

Ma to su pokušaji sitnih ljudi da sve ostale spuste na svoju razinu. U redu ako je zajebancija, ali potpuno suludo ako to netko izgovara mrtav ozbiljan. E sad, ono što ja kao veliki "kubrikofil" ne mogu propustiti je da vas po tisućiti put pitam kako je došlo do suradnje i kako je bilo surađivati s velikim Stanleyjem Kubrickom? Jeste li se susretali s njegovim poznatim ili "zloglasnim" perfekcionizmom?

Da. Susreo sam se. Naravno. 

Za početak, suradnja je započela preko Leona Vitalija čija priča je sama po sebi posebna. Čovjek koji je nakon uloge u Barryju Lyndonu postao njegova desna ruka. On je birao sve ostale uloge, a Kubrick je samo znao da želi Toma Cruisea, Nicole Kidman i Sidneyja Pollacka. Sve druge uloge bile su na Vitalijev poziv. 

Za moju je ulogu bilo preko 30 glumaca, Vitali je izabrao mene i još dvojicu i Kubrick se odlučio za mene.

A što je presudilo da izabere baš vas?

Ne znam. Ja sam snimio scenu i poslao video. Vitali me gledao u The Saintu i The Truce u kojem sam glumio s Johnom Turturrom. Kad sam ga upoznao, prvo što me Kubrick pitao je znam li tko je Vasja Pirc. Rekao sam da znam i on mi kaže: "OK, go on. Open the game." Gledam ja njega i sjetim se, ne znam kako i kasnije sam bio jako ponosan na sebe, i kažem: "Ne, na vama je da otvorite jer Pirc je bio poznat po svojoj obrani." I to ga je oduševilo. 

A sama suradnja je bila zanimljiva. Prvo smo imali nesporazum oko toga kako da igram ulogu koju sam dobio. Još tijekom proba me vraćao da gomilu puta snimim tu jednu scenu i na kraju je prekinuo probe i otišao u svoj apartman. I onda kasnije zove mene i Toma, ljut. Stavi kasetu moje audicije na velikom ekranu i gledaju. I on i Tom se smiju. I pogleda me Kubrick i kaže: "Odličan je. Fantastičan. Možeš li to napraviti poput njega?"

I nije mi bilo jasno što želi da napravim. Očito zna da sam dobar glumac, zato me i izabrao. Ali ne znam što traži. On ne želi da glumim na način koji se klasično podrazumijeva kao dobra gluma. I onda mislim kakav je taj lik. Lud je. Znači, on želi da ja budem lud. I tako sam se ja sa svim počeo ponašati kao da sam lud.

Kad su asistenti dolazili po mene, odbijao sam otići na snimanje sve dok nisu poslali prvog asistenta i onda sam otišao ljut. Cijela ekipa me se boji, jedino me Stanley gleda i zadovoljan je. Shvatio je da sam shvatio što traži od mene. To neposredno ludilo koje ne možeš malo glumiti, a malo ne. Moraš se staviti u to stanje i postati taj lik. To kamera prepoznaje. 

Da, čitao sam o mnogima koji su imali slična iskustva s njim. 

A postoji i zadnji dio priče s njim. Uglavnom, izbacio je dvije jako dobre scene jer sam u rukama držao masku prije nego je on želio da se ta maska pojavi. I onda sam mu ja želio predložiti da se moj lik još jednom pojavi na kraju filma. Da pozovni na vrata Tomovog lika i pita ga što je učinio njegovoj kćeri jer njegova kćer više ne može spavati. Ali mislim si: "Ne mogu to. Još će reći 'gle ovog Balkanca, želi si proširiti ulogu'". I na kraju nisam.  

I nakon završetka snimanja pozvao me u studio da snimim neku rečenicu u offu. Čak mi je rekao da radi na dva projekta i da je jedan od tih projekata priča o Rasputinu i da bih bio dobar za tu ulogu. I kako sam sjedio s njim tijekom te neke pauze, odlučim mu reći za tu scenu koju sam mu želio predložiti.

I ja mu ispričam ovako kako sam ispričao tebi. On gleda par trenutaka ispred sebe, okrene se prema meni i kaže: "Ti si idiot." Sunce ti jebem, nisam ja idiot, ja sam sto idiota. Dolazi on za pola sata, doslovce bijel u licu, ljut, stane ispred mene i kaže s mržnjom u očima: "Zašto mi ovo nisi rekao? Briljantno je." Nakon toga me samo jednom pozdravio i tad sam ga zadnji put vidio. Za mjesec dana je umro. 

Od tada svojim studentima govorim da redateljima uvijek kažu što misle. Pametan redatelj će vidjeti i odlučiti je li ideja dobra ili loša, ali ne smiju propustiti priliku.  

Kakav je bio osjećaj doći od isključivo glavnih uloga na to da se odjednom trebate dokazivati i odlaziti na audicije za manje uloge? 

Prvih šest mjeseci, prije nego je izašao Before the Rain, koji je bio izuzetno popularan među filmašima i koji mi je zapravo otvorio vrata, tih par mjeseci bilo je čupavo. Došao sam na casting kod jednog mladog redatelja za neku ulogu od tri rečenice. Jebi ga, poslao me agent. Čak i za engleske glumce to je prestiž, pojaviti se u američkom filmu. 

Odmah na početku rekao mi je da je veliki fan Dušana Makavejeva i da mu se sviđa moja uloga u Manifestu. On priča 15 minuta o Makavejevu, ja prepričavam njemu iskustva i mislim si da sam sigurno dobio ulogu. No nakon toga on meni odjednom kaže: "U redu, ajde sad vi pročitajte ove tri rečenice." 

Ja sam bio već na nekoliko tih castinga i užasno mi je bilo. Odjednom od glavnih uloga čitam te neke rečenice. I ja kažem: "Ne mogu." I bacim papire, dignem se i izađem. I tu nastane kaos. Zove casting direktorica mog agenta i govori mu da me više nikad ni ne pomisli ponovno slati na audicije. 

Bilo je tih mučnih situacija. Pazi što je bilo na The Saintu. Dobio sam neki fini monolog i idemo Lenka i ja na audiciju u Londonu. Kiša pada, ona me vozi u taj neki hotel i ja joj kažem: "Lenka, vozi dalje. Ne idem na tu audiciju. Jebem ti audicije." I ona produži. I tišina. I ona se odjednom okrene i bez riječi me odveze do hotela i kaže: "Izlazi." Ja odem gore i tamo me čeka Phillip Noyce. Znao me iz Makavejevog Manifesta. Izgovorim taj monolog i on me traži da to izvedem malo jače i ja to napravim. I on otvori vino i kaže mi da razmislim o ulozi Tretiaka, druga najveća uloga u filmu, i da se vratim za tjedan dana. A uloga fantastična. 

I spremim se ja dobro i oduševim ga. On mi kaže da studio za tu ulogu želi ili Maximilliana Schella ili Anthonyja Hopkinsa, a on želi mene. Nakon dva dana me zove i pokaže mi mail studija u kojem piše: "Yes, we like this Russian." I ja tako dobijem ulogu. 

Nakon što smo pogledali redateljsku verziju svi su zaključili da sam "pojeo film", a testna publika je bila oduševljena. No nakon toga menadžer Vala Kilmera traži da mi se uloga skrati za 30 posto i da se izbaci cijeli jedan odličan dio u kojem pogiba lik Elisabeth Shue kako bi film imao ljubavnu priču. I tako je Phillip Noyce prisiljen to napraviti. 

Imate neke projekte zbog kojih vam je žao da ih niste snimili?

Bila su dva filma zbog kojih mi je žao. Jedan je film Phila Aldena Robinsona (Field of Dreams) koji me sreo i rekao mi da je pogledao Before the Rain i da piše scenarij u kojem bi druga velika uloga bila za mene. Ona glavna pripala bi Harrisonu Fordu. Ja sam trebao glumiti ratnog reportera po imenu Branko. 

U petak smo dobili ponudu i bila je to velika lova. Međutim, u nedjelju Ford i njegovi menadžeri traže sastanak s Robinsonom. Branko Lustig je producent, već su 10 milijuna potrošili i snimanje treba početi za 15 dana. Film se trebao snimati u Marakešu, Hrvatskoj i Sarajevu. I Fordu se jako svidjela neka scena u biblioteci u Sarajevu i kaže da želi biti u toj sceni. No, Robinson mu kaže da je to nemoguće jer je njegov lik u tom trenutku u Marakešu. I Ford mu odgovori: "Ne znam gdje sam u tom trenutku. Samo znam da moram biti u toj sceni." I ovaj mu odgovori da je to nemoguće, Ford ga pozdravi i napusti film. I to je potopilo film. 

Drugi film je film Terrencea Malicka. Pisao je scenarij i tražio je da se nađemo. Rekao je da želi da glumim glavnu ulogu. Slična priča, glumim ratnog reportera. Film se trebao snimati za dva mjeseca u Maroku i dogodi se 9/11 i to potopi film. Nazove me i kaže: "Sorry, next time." 

Drugi put me zove jer radi film o Che Guevari. Ja sam trebao glumiti bolivijskog generala koji ubija Chea. Velika uloga. No, nakon toga je projekt preuzeo Soderbergh i sve su izmijenjali i nazove me i kaže: "Sorry, next time." 

I bio je next time. Poslije par godina, ja ovdje u Hrvatskoj. Idem na turneju s Vlatkom Stefanovskim i Miroslavom Tadićem. Jug Srbije i Makedonije. Sedam koncerata. I krenemo na turneju. Baš bili u Nišu. I zove me agent i kaže mi da ga je Malick zvao da želi da dođem u Los Angeles jer ima film za mene. Dvanaest dana snimanja. Uloga nekog svećenika. Ja mu kažem da sam na turneji. 

Zovem ja agenta kasnije da ga pitam kako je Malick reagirao i on mi kaže: "Znaš što je rekao? Sorry, next time." 

Dotakli smo se ovoga, ali da se vratim jer me zanima. Europski i američki pristup glumi ili barem načinu na koji se govori o glumi, drugačiji je. "Method acting" koji je tamo vrlo popularan kod europskih glumaca često nailazi na podsmijeh i/ili kritiku. Koje je vaše mišljenje o tome?

Ja nisam do kraja za tu metodu. Kad smo snimali Sainta, Kilmer sa mnom nije htio pričati, ali kad smo završili snimanje, dotrčao je do mene, zagrlio me i rekao: "Volim te, ali ja sam američki stil glume." Ja sam mu odgovorio: "Ne brini, ja sam bio profesor glume. Znam sve probleme mladih glumaca." 

Ali ima nešto u tome. Ja spadam u glumce koji ne idu za tim, ali napravio sam to kod Kubricka. Međutim, bilo je tih uloga u kojima kao da sam se izgubio, kao da sam izlazio van sebe. Zadržim kontrolu, ali jedva. Imam osjećaj da bih se od siline adrenalina mogao ozlijediti. 

Ja sam si to zabilježio na ovaj način. Kao u psihologiji, postoje tri stanja: površinski, patološki i egzistencijalni. Površinski dio ličnosti je naš šarm, način na koji radimo neke svakodnevne stvari. Dosta glumaca ostane na toj razini. I to je super jer, točan si. Patološki dio je kad preuzimaš osobine karaktera kad su u pitanju ljubav, mržnja, oholost, ludost. Sva ta krajnja psihička stanja koja kopaju po tvojoj patologiji i tvom iskustvu. To pronalaziš u sebi. 

Postoji i taj treći, egzistencijalni. To je najdublji. To su pitanja tko sam, što sam, zašto to činim, što predstavljam. To je već teško. To su glumci kao Marlon Brando ili Daniel-Day Lewis. Ti su glumci zakoračili u slobodu koju su odabrali. 

Kao netko tko se pojavio u velikim i umjetnički bitnim filmovima, ali i blockbusterima, kako gledate na današnju kinoponudu koja je gotovo u potpunosti iz kinodvorana istjerala sve što nisu filmovi o superjunacima ili dio neke velike franšize?

To je jako tužno. S jedne strane govori o ukusu vremena, a s druge strane govori o tome da se ukus vremena zna kreirati od ljudi koji imaju pare i raspolažu s parama kako bi stvorili određenu klimu koja im odgovara. Međutim, ništa ne može trajati vječno pa ni to. 

Gledanje filmova kod kuće nije to. Kino je isto kao i teatar. Crkva. Crkva, ali posvećena različitom Bogu. Stado ljudi koji jedni pored drugih dišu i ta interakcija je ono što kino čini posebnim iskustvom. 

I za kraj, nakon dvije godine vraćate se u Lisinski, što publika može očekivati?

Za Lisinski se spremam na jedan čudan način. Možda je to i jedino mjesto na kojem u Zagrebu imam koncerte gdje osjećam neku tremu koju već dugo nemam ni u filmu, ni u kazalištu ni na koncertu. Zagreb je grad u kojem nisam rođen, ali sam odrastao i imao prva iskustva koja izgrađuju mladog čovjeka. I ta vrsta odgovornosti prema nekoj publici od kojih me barem pola pamti iz mladosti i koja me gleda i sada. Sve su te emocije pomiješane i čine moju odgovornost većom. I zbog toga stalno mijenjam program, što se ne događa često. 

No, ono što ću apsolutno učiniti je to da ću Zagrepčanima približiti Zagreb u meni i govoriti neke pjesnike koje nikad nisam. Vidrića ili divnog pjesnika kojeg obožavam, Nikicu Petraka. Možda i neki stih Danijela Dragojevića. Koncert koji će iz mene najviše progovarati zagrebački, s onom kulturom i ukusom s kojima sam odrastao.