Priča o Oscarima ili zašto najbolji nikada ne pobjeđuju
MARTIN Scorsese je trijumfirao na ovogodišnjoj dodjeli Oscara; njegov je "Pokojni" odnio nagrade za najbolju montažu, adaptirani scenarij, režiju i film. Uistinu hvalevrijedan pothvat i svima je drago što je jedan veliki filmaš kao Scorsese napokon dobio odavno zasluženog Oscara.
Pa u čemu je onda problem, pitate se? Naglasak ovdje je na odavno zasluženog. Nitko ne može, i ne želi osporiti, kako je Scorsese Oscara zaslužio. Zaslužio ga je 1973. za "Ulice zla". Zaslužio ga je 1976. za "Taksista". Zaslužio ga je 1980. za "Razjarenog bika". Zaslužio ga je 1990. za "Dobre momke" i 1995. za "Casino". Ali ga nije, ni pod razno, zaslužio, 2006. za "Pokojnog".
Film koji je na sinoćnjim nagradama proglašen najboljim nije loš film. Upravo suprotno, to je jedno više nego solidno žanrovsko ostvarenje, rutinski izrežirano i dobro odglumljeno i kao takav gledatelju pruža dva sata kvalitetne zabave. I ništa više.
"Pokojni" je dobar film, ali nije najbolji koji je snimljen prošle godine, a ako ćemo iskreno nije čak ni bolji od "Paklenih poslova", orginalnom hongkonškom predlošku na osnovu kojeg je snimljen.
Protekla je godina, s filmofilskog gledišta, bila vrlo plodna i u njoj smo imali priliku vidjeti zavidan broj kvalitetnih ostvarenja, kako holivudskih tako i nezavisnih. Kao što uvijek biva, neki od najboljih filmova, nisu ni ušli u uži izbor kandidata za najbolji film, dok su neki drugi, manje dobri, na tu listu ipak uvršteni zbog slavnog i mnogo puta opjevanog Akademijinog revanšizma. Tako su npr. dva vrhunska filmska ostvarenja, "Djeca čovječanstva" i "Prestiž", na Oscarima potpuno preskočeni, osim u nekim ipak manje važnim, tehničkim kategorijama, jer žanrovskom kategorijom ne odgovaraju tipu filma koji su na nagrade "pretplaćeni". "Krvavi dijamant", puno bolji film od "Pokojnog", ali i od većine nominiranih za najbolji film, također je preskočen jer je svoje nominacije dobio u nekim drugim kategorijama, a ni Edward Zwick nije redatelj kojeg će akademija nagraditi dvaput. Priznanje za "Glory" mu je bilo više nego dovoljno, iako je od toga prošlo više od 15 godina. Akademija ima dobro pamćenje, to je sinoć još jednom pokazala.
A s druge, pak, strane imamo "U potrazi za srećom", dosadnu i na momente negledljivu melodramu, koja je Willu Smithu priskrbila nominaciju za najboljeg glumca, za jednu od najlošijih uloga u njegovoj karijeri. I to isključivo zato što je "Potraga" još samo jedna u nizu himni koje veličaju Ameriku kao obećanu zemlju.
Hajdemo se sad malo osvrnuti i na one koji su bili nominirani. "Pisma s Iwo Jime" su samom nominacijom ostvarila svoju svrhu, jer je svima bilo jasno da jedan redatelj ne može slaviti tri puta u četiri godine, pa makar se on zvao i Clint Eastwood. "Kraljica" je bila tu isključivo zbog Helen Mirren i njena je svrha ispunjena Oscarom koji je Mirren dobila za najbolju glavnu glumicu. "Mala Miss Amerike" je nužni predstavnik američke nezavisne kinematografije, koji mora biti među nominacijama, čisto reda radi, iako se zna da ne može pobijediti.
I ostaje nam samo "Babel". Genijalni "Babel". Nakon prekrasne "Pasje ljubavi" i briljantnog "21 grama" izgledalo je da će meksički genijalac Alejandro Gonzalez Inarritu napokon ovjenčati svoju bezgrešnu filmsku karijeru najznačajnijim priznanjem koje jedan filmaš može dobiti. Ali Akademija je sinoć napokon odlučila isplatiti dug koji se za njom već previše vuče pa je tako ispravljanjem jedne nepravde nanesena druga. Scorsese je svog Oscara zaslužio, ali sinoć ga je zaslužio Inarritu. Nadamo se samo da Meksikanac neće svoj zlatni kipić koji život znači morati čekati jednako dugo kao Scorsese.
Petar Vidov
Foto: AFP
