ČERNOBILSKA katastrofa iz travnja 1986. godine do danas ostaje najgori nuklearni incident u ljudskoj povijesti. Nakon eksplozije reaktora broj 4, sovjetska je vlada pokrenula očajničku i dotad neviđenu mobilizaciju kako bi zaustavila širenje radijacije. Među otprilike 300 tisuća ljudi poslanih u zonu isključenja - poznatih kao likvidatori - našla se i jedna visoko specijalizirana, ali izuzetno ugrožena skupina.

Njihov zadatak bio je čišćenje najopasnijeg mjesta u cijeloj zoni, krova susjednog reaktora broj 3. Zbog razina zračenja u kojima je stanična smrt bila zajamčena, te su ljude interno nazivali "biorobotima".

Naš sugovornik, dr. Sergej Belyakov, nudi jedinstvenu perspektivu na te događaje. U vrijeme katastrofe, on nije bio običan vojnik, već vrhunski znanstvenik s tek obranjenim doktoratom iz kemije. Unatoč svojim akademskim kvalifikacijama, dobrovoljno se javio kao vojni pričuvnik. Preuzeo je zapovjedništvo nad 28 vojnika i osobno sudjelovao u ručnom raščišćavanju krova reaktora, odradivši čak šest izlazaka (tzv. hodki) tijekom 40 dana provedenih u zoni isključenja.

Njegova životna priča nakon Černobila jednako je fascinantna i svoje je iskustvo podijelio i u seriji Černobil: unutar katastrofe. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, dr. Belyakov 1992. godine emigrira u SAD. Tamo započinje impresivnu karijeru u farmaceutskoj industriji, posvetivši iduća tri desetljeća razvoju naprednih lijekova, uključujući i one protiv raka, čime je na jedinstven način zaokružio svoj put od izlaganja smrtonosnoj radijaciji do spašavanja ljudskih života.

Povijesni zapisi pokazuju da je nakon eksplozije KGB aktivno dokidao međugradsku komunikaciju u Pripjatu kako bi kontrolirao narativ. S obzirom na vašu tadašnju poziciju, kako su do vas uopće stizali podaci o situaciji i koliko ste brzo uočili da nešto nije u redu sa službenom pričom?

U to vrijeme, očito... ako se mogu malo vratiti, često sam razmišljao, posebno u zadnjih 15 do 20 godina, kako bi internet i medijski izvori koji su nam danas dostupni promijenili cijeli ishod nesreće? Posebno što se tiče suzbijanja posljedica, sanacije i svega ostalog. Očito bi sve bilo potpuno drugačije i vjerojatno bi se spasilo puno više ljudskih života i resursa.

Ne znam jeste li čitali moju knjigu ili čuli za to, ali ja sam gotovo odmah znao da se nešto dogodilo u elektrani u Černobilu. Bili smo na pecanju na rijeci Dnjepar s prijateljima i, ukratko, zbog promjene razine vode u rijeci znali smo da su sve hidroelektrane uzvodno isključene. Pomislili smo da se radi o nečemu jako ozbiljnom jer se to obično događalo samo prilikom velikih kemijskih nesreća ili zagađenja rijeke.

Zatim smo u noći s petka na subotu počeli slušati radio, hvatali smo sve što se moglo uhvatiti. Čuli smo jednu švedsku postaju koja je neprestano ponavljala: "Černobil, Černobil". Budući da su sa mnom bila još tri znanstvenika, odmah smo shvatili da se u elektrani nešto dogodilo.

Tijekom sljedećih 15-ak dana vijesti i glasine su počele curiti jer su tamo počeli okupljati ljude - vozače, kraniste i slično. Posebno su taksisti bili unajmljivani gotovo odmah jer im je trebalo puno vozača. Neki od njih su telefonirali doma, tako da su se glasine jako brzo širile. Bilo je tu puno čudnih informacija, ali uspjeli smo pohvatati djeliće istine. Prvo službeno priznanje u Ukrajini da se dogodilo nešto ozbiljno dogodilo se oko 15. svibnja, kada je ukrajinski ministar zdravstva dao intervju na televiziji.

S obzirom na to da ste nosili improvizirane olovne štitove, koliko su oni, svojom nespretnošću, utjecali na vašu pokretljivost tijekom hodki? I gledajući unatrag, koliko je ta zaštita prema vašem mišljenju doista bila učinkovita protiv opasnost?

Olovni štitovi su se uglavnom postavljali na strojeve, poput buldožera, dizalica ili miješalica za beton. Ali jedino drugo mjesto gdje su bili nužni, i gdje su se puno koristili, bio je krov. Nigdje drugdje to nije bilo u potpunosti potrebno jer je oko reaktora 4 opasnost od radijacije uglavnom dolazila od prašine i sekundarne radijacije, koju možete nakupiti u tijelu, plućima ili crijevima.

No, štitovi na krovu bili su ključni jer su pomagali u zaštiti organa od prodorne radijacije. Bilo je to jako teško nositi, nije to bio lak posao. U to vrijeme bio sam u dobroj formi, bavio sam se sportom, ali čak je i meni bilo jako teško samo se kretati s tim, jer smo na sebi imali dobrih 20 kilograma olova.

To zajedničko iskustvo preživljavanja cijele te situacije stvorilo je svojevrsno bratstvo povezano traumom među ljudima tamo. Gledajući unatrag na te ljude, koje su bile ključne karakteristike solidarnosti koja se tada pojavila u vašoj jedinici?

Nismo imali stalne jedinice ni fiksne timove. Umjesto toga, sustav dodjele zadataka za svaku smjenu u elektrani bio je vrlo zamršen. Zapravo sam imao samo tri ili četiri čovjeka kojima sam pamtio lica i s kojima sam radio ranije, jer su svaki put to bila nova lica, novi ljudi.

Bilo je jako teško povezati se s ljudima pod mojim zapovjedništvom jer ne samo da su zadaci svaki put bili potpuno drugačiji, nego je i strah od radijacije nevjerojatno utjecao na sposobnost ljudi da se koncentriraju na posao.

Moj zadatak, kao zapovjednika, bio je pomoći im da shvate da to nije kraj svijeta i da neće umrijeti. Bilo je to zapravo dosta proračunato i dalo se odraditi ako rade ono što im kažem i ako mi vjeruju, jer sam znao kako se nositi s tim stvarima.

Bio je to jedinstven pokret. Ne bih rekao da je to forsirala neka vrsta junačenja ili drugarstva, već se većinom radilo o osjećaju: "Ako to neću napraviti ja, tko će?" To je najjednostavniji odgovor.

S obzirom na vaše poznavanje najgoreg mogućeg scenarija kvara nuklearne elektrane, kakav je vaš trenutačni stav o nužnosti, sigurnosti i regulatornom nadzoru koji je potreban za globalnu nuklearnu energetsku infrastrukturu u 21. stoljeću?

U potpunosti to podržavam. Ja sam znanstvenik i za mene nuklearna energija nema alternativu. Nijedan od trenutačnih ekoloških izvora energije ne može joj parirati.

Pogledajte što se trenutačno događa s Njemačkom koja je potpuno odustala od svih svojih reaktora pa se sada muči s proizvodnjom i potrošnjom energije. Uvijek volim povući usporedbu s Francuskom, koja 75 % energije dobiva iz nuklearnih izvora, a nikada nije imala veću nuklearnu nesreću.

U mojoj je glavi to kristalno jasno.

Problem nije u samoj opasnosti nuklearne energije, već u tome kako ljudi njome rukuju i tko je glavni. Ako pogledate potpuno suprotan slučaj u Fukushimi, tamo je vlada prepustila privatnoj kompaniji nadzor nad stvarima koje mogu izazvati nesreću magnitude Černobila. Zaboravili su da ljudi orijentirani isključivo na profit znaju raditi prečace i ići protiv sigurnosnih propisa. Dakle, opet se sve svodi na to tko je glavni i kako se stvarima upravlja.

I za kraj, jedno lakše pitanje. Jeste li gledali hvaljenu HBO-ovu seriju "Černobil"? Što mislite o njoj, kako su prikazali cijelu situaciju i koliko je to bilo blizu stvarnosti?

Sad ste mi stali na žulj s tim pitanjem. Ne sramim se to reći i otvoreno tvrdim da prezirem tu seriju.

Mislim da je to potpuno iskrivljavanje povijesti nesreće, a posebno sanacije nakon nje. Napravili su tri protagonista koji su, u suštini, spasili ne samo Sovjetski Savez, nego cijeli svijet. A tehnički je bilo nevjerojatno puno grešaka i gluposti. Ispričavam se što uopće ulazim u to, ali napisao sam članak za jedan američki časopis u kojem sam korak po korak objasnio gdje su pogriješili i što je prikazano krivo.

Sve skupa, to je jedan veliki kaos.

Ne mogu to više ni komentirati, samo smatram da to nije ispravan način. Najgori dio svega je što ljudi diljem svijeta, koji pogledaju seriju, misle da je to stvarni Černobil. Trenutačno živim u Singapuru i svi s kojima razgovaram o tome vjeruju da se serija temelji na stvarnim događajima, ali nije tako. Po meni to nanosi veliku štetu povijesti Černobila, a posebno onome o čemu smo ranije razgovarali - potencijalu nuklearne energije u svijetu.