SVE JE MIRISALO na hit. Molly Smith Metzler cijenjena je američka dramatičarka i televizijska scenaristica koja je bila dio scenarističkog tima serije Narančasto je nova crna i autorica, odnosno showrunnerica sjajne serije Sluškinja (Maid).

Serija Sirene (Sirens) Netflixova je adaptacija Metzlerinog kazališnog komada Elemeno Pea te pripovijeda o djevojci Devon (Meghann Fahy ) iz niže klase koja izmučena brigom za dementnog oca (Bill Camp), ali i vlastitim problemima s alkoholom, odluči potražiti mlađu sestru Simone (Milly Alcock) s kojom dugo nije u kontaktu. 

Dolazi na izolirani otok na kojemu je smješteno imanje bogataške obitelj Kell, Petera (Kevin Bacon), vlasnika moćnog hedge fonda, i njegove supruge Michele (Julianne Moore), koja na otoku vodi azil za ozlijeđene ptice. Devon saznaje da njezina sestra radi kao Michelina asistentica, no tu njezina iznenađenja tek počinju. 

Društvena satira koja djeluje kao slučajnost

Sirene su antologijska serija (formatom, ne kvalitetom) u svega pet epizoda koja kao da je nastala slučajnim sudarom neke socijalne drame u stilu Kena Loacha i telenovele tipa I bogati plaču. A spoj između teške drame o Devon i odnosu s dementnim ocem i sapuničaste melodrame smještene u bogataški raj čini lik Simone koja je pobjegla iz pakla u raj i za njega se drži i rukama i nogama.

Stoga će se Devonin projekt spašavanja sestre Simone iz ralja bezočnih bogataša pokazati mnogo zahtjevnijim no što je očekivala. Pritom će na površinu izaći i brojne traume iz njihova djetinjstva s kojima se nije jednostavno nositi.

Riječ je o još jednoj društvenoj satiri koja, slično kao Bijeli lotos, Nasljeđe ili Idealan par, prikazuje bogataše kao besposlene, bešćutne i blazirane, ali vrhunski dizajnirane polu-ljude polu-robote, ukratko groteske lišene bilo kakve empatije, ali ih istovremeno ipak i humanizira prikazujući njihove nesigurnosti, krhkosti i slabosti što ih zapravo čini privlačnim za gledatelje.

Njih ovdje zastupa Michelle koja pod egidom brige za životinje oko sebe skuplja sljedbenike koji je bespogovorno slušaju i imitiraju, a koje Devon već pri prvom susretu proglašava kultom.

Njezin suprug ipak je iz nešto drugačije vrste, on je pravi bogataš - dok je Michele tek priženjena u njegove milijune - stoga nema takvu potrebu za društvenim priznanjem, već mu sav taj cirkus s pripremom humanitarne gala večere ide na živce. Kao i mnogo drugih stvari koje Michele radi.

S druge strane, likovi iz one socijalne drame, Devon i njezin otac, ali i jedan njezin usputni ljubavnik koji se tu zatekao u ulozi očevog privremenog njegovatelja, različito reagiraju na kontekst u kojemu su se našli, prezir i privlačnost koju osjećaju prema svijetu multimilijunaša smjenjuju se iz scene u scenu. Baš kao i Simone, ni oni na njega nisu posve imuni. 

S obzirom na to da je kazališna predstava postavljena prije 15 godina, vjerujem da je njezin prijem bio u mnogo čemu različit od serije koja se sada pojavila. Može se pretpostaviti kako se predstava činila mnogo originalnijom nego što je slučaj sa serijom koja neodoljivo podsjeća na Bijeli lotos, kudikamo tematski originalniju i stilski lepršaviju nego što su Sirene.

Nedostaje originalnosti

Iako ima zanimljivu priču, likove i ambijente te jako dobru glumu, ona nikada ne uspijeva pronaći originalan stil i ton pripovijedanja. Jedan od ključnih problema je odnos gledatelja prema likovima. Postoji više modela na kojima se takvi odnosi grade; primjerice u Nasljeđu gotovo sve likove mrzimo i preziremo, ali su toliko zanimljivi i zabavni da ih ne možemo prestati gledati.

U Bijelom lotosu nas zbunjuju jer su često kontradiktorni pa se između nas i njih događa neki perverzni love & hate odnos, no nikada nas ne prestaju intrigirati. 

Postoje i jednostavnije serije i likovi, npr. spomenuta Sluškinja. Ne sjećam se jesam li ikada u životu za neki izmišljeni lik toliko navijao kao za onaj koji u njoj igra Margaret Qualley, stoga je teško povjerovati da je njezina scenaristica ona ista osoba koja je napravila Sirene, seriju koja nam donosi još jedan model odnosa gledatelja prema likovima, a svodi se na 'boli me briga', da onu neku drugu stvar sad ne spominjemo.

Prve tri epizode prilično su beskrvne i mlitave pa tek u četvrtoj epizodi serija dostiže željeni stupanj zagrijanja, dok peta već prerasta u punokrvnu melodramu. Priča, međutim, meandrira čudnim putevima, a sva su skretanja toliko arbitrarna i nemotivirana da ih je zapravo teško ozbiljno shvatiti, a kamoli emotivno doživjeti. 

Dodatan je uteg što hibrid melodrame i satire nije dobro sklopljen ni zašarafljen pa umjesto da funkcionira paralelno na oba žanrovska registra, da se oni isprepliću i dopunjuju, serija zapravo ne funkcionira ni na jednom od njih. 

Osim toga, kojeg god da se elementa serije dohvatite, ambijenta, produkcijskog dizajna, zapleta, storytellinga ili glazbe, sve nas podsjeća na nešto što smo već vidjeli ili čuli. I to nedavno. Tematski i stilski je bliska Bijelom lotosu, vizualno Idealnom paru, dok glazbena kulisa besramno mažnjava od Nasljeđa. A nekad i malo od Bijelog lotosa. 

Julianne Moore je ključ serije

Glumcima se, međutim, nema što zamjeriti, Julianne Moore još nikad nismo gledali lošu pa ni sad, ona je ključ serije i drži gledatelje prikovane uz svoj lik od početka do kraja.

Odlična je i Meghann Fahy koje se još dobro sjećamo i iz Bijelog lotosa i Idealnog para, kao i njezina televizijska sestra Milly Alcock, no ja sam ipak najviše uživao u Kevinu Baconu kojega u posljednje vrijeme nisam često imao priliku gledati, a osobito ne ovako razigranog. Uz njega, scene povremeno krade i odlični Felix Solis kao upravitelj imanja Jose.

Mirisalo je na hit i ispao je hit, serija je zasjela na prvo mjesto najgledanijih na Netflixu, no ono što je šteta jest što je mirisalo i na top seriju, kao što je to bila Sluškinja, no umjesto top, ispao je flop.

Ocjena: 6.5/10