DON'T LOOK UP ima vrlo jednostavnu premisu.

UPOZORENJE! Tekst može sadržavati spoilere!

Skupina znanstvenika otkriva komet koji nezaustavljivo juri prema Zemlji i koji će za nešto više od pola godina izazvati katastrofu čak i goru od one koja je prije 66 milijuna godina izazvala kraj vladavine dinosaura, uništivši 75% života na planetu. 

Međutim, vrlo brzo otkrivaju da su oni jedini koji ovu katastrofu shvaćaju ozbiljno. Već na prvom koraku suočeni su s američkom predsjednicom (Meryl Streep) koja problemu pristupa nonšalantno i razmišlja samo o tome kako će sve to utjecati na njezin idući mandat. Nakon što se u priču uključe i ostali članovi kabineta, postaje jasno da je katastrofa neizbježna, a kad s problemom upoznaju i krajnje polariziranu javnost, kreće ludilo epskih razmjera. 

Više straha, manje smijeha

Da se pojavio samo dvije godine ranije, film Adama McKaya (Vice, The Big Short, Anchorman) doživjeli bismo kao još jedno satirično ljevičarsko dociranje o krajnje ispolitiziranom tretmanu problema globalnog zatopljenja. I premda bi i u tom kontekstu funkcionirao, pandemija je klasičnu satiru pretvorila u gotovo dokumentaristički osvrt na shizofreno ponašanje ljudskog roda suočenog s neposrednom opasnošću. 

Sve što se odvija pred našim očima djeluje tako poznato i nema sekunde filma u kojoj vam kroz glavu ne prođe misao koliko je sve ovo zastrašujuće i iritantno slično stvarnoj situaciji. Ovisno o tome smatrate li da za nas ima nade ili da je krajnje vrijeme da nas skonča neka katastrofa, stvarnost je vjerojatno i strašnija nego što je prikazana u filmu i sama pomisao na to cijelu priču čini još depresivnijom.   

Na trenutke se osjećate kao da gledate dokumentarni film o kompletno poremećenom svijetu u kojem živimo. I baš kao što je to slučaj s filmovima kao što su Dr. Strangelove, Network ili Idiocracy, koji iz godine u godinu djeluju kao obistinjenje najgorih mizantropskih prognoza, pandemija je i ovom filmu ekspresno dala neplaniranu dimenziju.

Mnogi filmu zamjeraju to da je rijetko smiješan, ali mnogi se s time neće složiti. Jednim dijelom zato što se o ukusima ne raspravlja, jednim dijelom zato što satira i komedija nisu ista stvar, a jednim dijelom i zato što je to očito namjera redatelja koji isprva tragikomičnu situaciju svjesno pretvara u tragediju. 

Pogled u budućnost ili oko sebe

Gledatelji su mahom oduševljeni, a kod nas se na film osvrnuo čak i premijer Plenković koji je situaciju iskoristio da se osvrne na "dinamiku cijepljenja", dok su svi ostali trenutak iskoristili da ga podsjete da i sam djeluje kao jedan od nesposobnih političara iz filma čiji potezi samo dodatno pogoršavaju već ionako katastrofalnu situaciju.

I dok domaći političari film preporučuju, strani kritičari nisu oduševljeni. U obzir treba uzeti upravo to da američki kritičari film analiziraju iz okruženja koje je neusporedivo poremećenije od onoga prikazanog u filmu. Sve što je McKay uz pomoć glumačke postave iz snova (DiCaprio, Lawrence, Blanchett, Streep, Rylance, Hill, Chalamet i mnogi drugi) uspio prenijeti u film ne može parirati američkoj medijskoj i političkoj stvarnosti koja je luđa od bilo čega što je scenarist u stanju smisliti. 

Isto tako, ovisno o vašem mišljenju o onome što se u protekle dvije godine događalo, pandemija je film ili potvrdila ili demantirala. Da, opasnost od smrtonosne bolesti na površinu je izvukla sve moguće čudake, luđake, teoretičare zavjera, profitere i političke i ljudske nule koje su situaciju iskoristile da bi pogurale vlastitu karijeru. U isto vrijeme pokazali smo i da smo u stanju suočiti se s problemima i aktivno raditi na rješenju, bez obzira na bezbroj prepreka na putu.

Don't Look Up je istovremeno zabavan i strašan film i neće vas ostaviti ravnodušnim. Kritike su pretjerano negativne i, čitajući samo naslove, lako biste mogli doći do zaključka da se radi o užasu koji se ne isplati pogledati. To ne može biti dalje od istine i teško je oteti se dojmu da postoje neki dublji razlozi kritičarske nenaklonjenosti. No, oko nekih su stvari u pravu, a jedna od bitnijih je to da film možda ne uspijeva prikazati mračnu budućnost prema kojoj se kao vrsta nezaustavljivo krećemo (što je slučaj s Dr. Strangelove ili još "proročanskijim" Networkom), ali je savršen prikaz trenutnog stanja, koliko god ono obeshrabrujuće bilo. 

A to je poruka koju itekako vrijedi prenijeti. Čak i ako možda nije ona koju je McKay zamislio. Naime, ovo je još jedan film katastrofe, ali film katastrofe koji je uspio prestraviti ne toliko mračnom vizijom budućnosti koliko mračnom sadašnjošću. A to je zastrašujuća pomisao.