POVODOM smrti Selme Borić u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s njom iz 1977. godine.

Travanj 1977.: Naši novinari razgovarali su sa Selmom Borić-Funduruljom, ženom koja je inspirirala pjesnika Vladu Dijaka da napiše pjesmu Selma. Goran Bregović uglazbio je te stihove i ona je postala jedan od najvećih jugoslavenskih lakoglazbenih hitova. Od tog trenutka Selma Borić našla se u središtu pozornosti: za njom se okreću, prepoznaju je, traže autograme... Ona je to oduševljeno prihvatila, ali počele su i neke neprilike za pjesnika...

Kao što je poznato, život piše romane, novele, pjesme u prozi, tragedije i komedije. Čovjek bezazleno priđe šanku, naruči kavu, kad pristupi mu neznanac i, kao pod nekom prisilom, ispriča mu svoju životnu priču, a onda ode sliježući ramenima. Ni da bi rekao: zdravo. Kad se ujutro obrijete i izađete na posao, i ne slutite što vam se može dogoditi. Ako nekoj starici podignete ispalu jabuku, vrag zna neće li vam svaki dan dolaziti na vrata i po sat vremena zahvaljivati. I tuđa vam zahvalnost može biti grozan teret.

Poznato je da se većini pjesnika najuzbudljivije stvari počnu događati kad se oko njih ne događa ništa i kad u miru sjednu za stol da napišu nekoliko stihova. Ali, zlo i naopako kad neki lik iz pjesme oživi, sjedne vam sučelice i zuri u vas, ponekad godinama, te nikako da ga se otresete, ni milom ni silom. A još kad se u vas zaljubi, a vi oženjeni! Pjesmu, doduše, možete poderati i baciti u koš, ali kako da se oslobodite lika koji je izišao iz nje i sad je živ pred vama?

Eto, upravo se takav slučaj dogodio pjesniku Vladi Dijaku.

"Jučer, 6. III. 1949., kad si odlazila, pa mi dala onaj koferčić i ceker da ih odnesem u vlak i da ti nađem mjesto, nećeš mi vjerovati, ali sam i po tom koferčiću osjetio da i on ima za me neku vrijednost... Sigurno je da na svijetu ima vrjednijih, većih, značajnijih, ljepših i boljih kofera, ali za me je baš tvoj bio najljepši..."

Primivši to pisamce, ljepuškasta brucošica Selma Borić, koja je dan prije bila doputovala iz Sarajeva u Zagreb na studij, nije ni slutila belaja. Tada nije ni sanjala da je autor pisama - mladić kojeg je bila srela na putu do stanice i koji joj je galantno ponio kufer i pronašao mjesto u kupeu, s polupanim prozorom, te na rastanku, pomalo zbunjen i uzbuđen, uspio doviknuti: 

"Selma, molim te, ne naginji se kroz prozor!" 

Napisao je i pjesmu o njihovu rastanku, koja je nešto poslije objavljena u humorističkom časopisu Jež. Premda su se nakon toga susretali još nekoliko puta, ništa se osobito nije dogodilo: prozborili bi po koju riječ i: zbogom, zbogom. 

Pjesnik se oženio u Sarajevu, a Selma završila studij i udala se u Zagrebu. Nešto poslije pjesma Selma bila je objavljena i u Antologiji bosansko-hercegovačke poezije. Oboje su bili već zaboravili onaj mladenački plamsaj simpatije.

Ali, prije dvije godine počinje "drama". Kolegice iz Hidrometeorološkog zavoda Hrvatske, s kojima je radila inženjerka građevine Selma Borić-Fundurulja, iznenada upitaše Selmu je li čula smiješnu pjesmu o Selmi, "koja se naginje kroz prozor". A ona samo problijedi i promuca: "Pa, ljudi, to je pjesma o meni!"

I pritom ne samo što je pjesma Selma, u izvođenju sastava Bijelo dugme, postala jednim od njihovih hitova nego se i život Selme Borić-Fundurulje odjednom iz temelja izmijenio.

"Znate, imala sam mnogo sreće što se u mene zaljubio pjesnik i što je napisao o meni lijepu pjesmu. Da nije bilo toga, cijeli bih život ostala anonimna, živeći mirno i povučeno. Ovako, bogme, postala sam popularna, svi me poznaju, djevojčice padaju u nesvijest kad me vide, dječaci traže autograme, stariji se ljudi okreću za mnom. Pa tko da ne bude zadovoljan! 

Samo, moja sreća nije baš najpotpunija. Citirat ću vam završetak jednog pisma sarajevskog pjesnika Vlade Dijaka, koji mi je pisao: 'Najgore je kad sreća u životu kasno dođe!' A to se, izgleda, baš meni dogodilo. Vidite, još ni danas ne mogu sebi nikako oprostiti što nisam odgovorila na ono Vladino pismo iz naših mladih dana, iako svoje simpatije prema njemu nikada nisam do kraja pokopala. 

No, valjda mi je bila takva sudbina. Zato sam, kad je pjesma postala slavna, pošto smo i ja i pjesnik postali popularni, htjela da se ponovno susretnemo, da vidim njega i njegovu obitelj, ali on to, nažalost, nije htio. Eto, pogledajte što mi je odgovorio:

'Draga Selma,

Žena mi nađe tvoje pismo u džepu. Mnogo je ljuta, pa doista mislim da ne bi imalo nikakva smisla da joj pišeš. Ne vidim čemu bi, uopće, trebalo poznanstvo između vas dvije. Nepotrebno je da se svađam oko nečega što se dogodilo prije trideset godina...'"

"Čudno je to u životu", veli Selma, zureći mračno u daljinu. "Željela sam se susresti s njim, obnoviti uspomene i ništa više. Mislim da se, zahvaljujući toj pjesmi, koju je pjevala cijela Jugoslavija, u meni opet probudila simpatija, pa čak i ljubav... Prisjetila sam se i svih susreta s njim. Sjećam se i najsitnijih detalja: od toga kakav je šal nosio, kako je bio počešljan, i toga da nikad nije smogao hrabrosti da mi konkretnije priđe.

Možda je i to razlog što se sada više ne prisjeća naših susreta. Jer, s ljubavlju vam je tako. Ako nije okrunjena nečim konkretnim, lako se zaboravlja. Muškarci, znate, ne pate za platonskom ljubavi; ona ne ostavlja dublje tragove... Željela bih da to napišete, jer to, možda, najbolje objašnjava naš sadašnji odnos. 

No, za razliku od njega, meni je sve to skupa mnogo značilo. Ludim za popularnošću, vraćam se u mladost. Ženi je najteže kad osjeti da mladost odlazi, da se gubi ljepota... Tada dolaze krize, spopadaju je strahovi i depresije... No, zahvaljujući popularnosti, ja sam posve izgubila strah, nisam doživjela nikakve traume. Dapače, drago mi je što sam, nakon Šantićeve Emine i Paljetkove Marijane, i ja ušla u povijest naše glazbe. Ali, moj pjesnik kao da se toga stidi."

"Draga Selma,

Nisi ti ispala kroz prozor, nego mi se čini da je došlo do nekog nesporazuma. Od tvojih intervjua imam samo neprilike. Stoga te molim da više ne daješ intervjue, i to netočne."

"Kao što vidite", dodaje stidljivo, "on se malčice i ljutio na mene što sam javnosti odala da sam ja Selma iz njegove pjesme. No, mislim da je pošteno od mene što sam to otkrila. Prvo, jer su se javljale mnoge Selme koje su tvrdile da je ta pjesma namijenjena upravo njima, a drugo i zato što je ljubav nešto najčistije i najplemenitije na svijetu i nema nikakva razloga da to krijemo. Smatram da je činjenicu da je jedan mladi pjesnik bio zaljubljen u jednu mladu djevojku, da je posrijedi bila čista ljubav, trebalo objaviti. Zapravo, uopće ne razumijem zašto se on ljuti na mene."

"Da sam znao kakav ćeš cirkus napraviti od svega toga, ne bih nikada dao Bijelom dugmetu dozvolu za komponiranje. Jer, ti si odmah požurila da se u toj pjesmi pronađeš, da udariš na velika i mala zvona, što je, priznat ćeš primitivno! Ama ja se kroz trideset proteklih godina tebe nisam ni sjetio i kad je Bijelo dugme tražilo da komponira pjesmu, dozvolio sam. Ne zbog ljubavi prema tebi ili pjesmi, nego zato što bih ja svakome dozvolio da uglazbi koju hoće moju pjesmu", odgovorio je Dijak.

"Točno je da sam ja odlazila na koncerte Bijelog dugmeta, ali to je mene toliko oduševljavalo da nisam mogla odoljeti. Kad sam bila prvi put na njihovu nastupu i kad su počeli pjevati Selmu, okretala sam se po dvorani, gledala kako ljudi reagiraju i nisam mogla izdržati: rasplakala sam se! 

Nakon toga često sam odlazila na koncerte, a jednom sam čak i nastupila s njima u Sarajevu. Molila sam Bebeka i Gorana da mi dopuste da recitiram Selmu i oni su bili oduševljeni tom idejom, tako da sam ja nastupila pred 14 tisuća ljudi. Bilo je to nezaboravno. Kad su posljednji put bili u Zagrebu, cijela je dvorana skandirala: 'Selma, Selma', želeći da izvedu i tu pjesmu, no, nažalost, novi članovi sastava nisu je uvježbali, tako da nisu mogli svirati. 

I ja sam tada došla iza pozornice i predložila Bebeku da zajedno otpjevamo nekoliko taktova, no on nije htio jer je, kaže, profesionalac. I inače on je mnogo povučen i sramežljiv, tako da se uvijek nečega pribojava. A to što se ja potpisujem djevojčicama na leda, što dolaze meni na posao da im dam autogram, što traže ploče i što mi donose poklone, ne smatram nekim cirkusom. 

Mada, moram priznati, ponekad se osjećam i nelagodno. Naime, mnogi se žele susresti sa mnom, upoznati me, jer su uvrtjeli sebi u glavu da sam ja napisala tekst, pa kad saznaju da je Vlado autor, budu malko razočarani. A i ja se onda osjećam pomalo nelagodno i bude me sram. Znate, nije baš lijepo kad se slava i popularnost steknu onako, bez veze. A ja sam baš tako, bez po muke, postala slavna: bila sam samo inspiracija. No, volim kad me ljudi prepoznaju, volim da onima koji ne znaju tko sam, kažem: 'Ja sam ona Selma koja se naginje kroz prozor', pa da vidim njihove zaprepaštene reakcije. 

Volim kad mi u novinama izlaze fotografije s Bijelim dugmetom i intervjui. Smatram da sam ih dužna davati, jer mladi obožavatelji žele saznati sve detalje o toj našoj, neobičnoj, ljubavi. Volim kad mi Vlado piše, makar i čudna pisma. Na primjer:

'Draga Selma,

Ja bih te molio da mi ne šalješ razglednice nego pisma jer ovi na radiju sve pročitaju prije mene. A radio je radio. Bilo Radio Sarajevo ili Radio Mileva, sve se sazna! Evo, sjedim u Brčkom, sam u kavani sa svojih pedeset godina. Znači: na leđima nosim prilično tešku VREĆU ŽIVOTA. A ta je vreća iz godine u godinu sve teža i sve ju je teže nositi. Popio sam malo, ali ne zbog razočaranja. Ja nisam nikada bio razočaran. Pijem stoga što sam zadovoljan životom. Meni je bio lijep susret s tobom nakon toliko godina. Doduše, ne sjećam se od razgovora ni riječi, ali to je najmanje važno. Znam da si došla iznenada i da si isto tako iščezla.

Pozdravlja te Dijak Vlado, što rakiju pije rado.'"

"Neobično sam zadovoljna", veli stavljajući prst na usta, "kako je Bijelo dugme uglazbilo stihove. Mislim da su oni unijeli u pjesmu mnogo više sentimenta i duše negoli Vlado. I zato mi se tako sviđaju, zato i odlazim na njihove koncerte. Dečki su zbilja zlatni! Poznajem ih još iz dana kad su imali tremu, kad nisu bili profesionalci kao danas. I želim da još dugo sviraju. Jer, znate, sigurna sam: dok bude Bijelog dugmeta, bit će i Selme, a to znači da ću i ja biti popularna. Jer i ja sam pridonijela popularnosti pjesme. Naime, ljudima sam ispričala neobičnu ljubavnu priču, približila je, oni su je shvatili i zavoljeli. Tako sentimentalno spjevanu priču svatko razumije. Ali Vlado ne haje. Evo što piše:

'Selma,

Kad sam ti zadnji put pisao, molio sam te da mi više NE pišeš, a to znači da me više ne tražiš po Radiju i kavani. Doista mi nije jasno što želiš. Među nama nije nikada bilo nekakve 'velike ljubavi'. Ustvari, ništa izuzev simpatija. A i to je trajalo samo nekoliko mjeseci. Čim si otišla na studije, pisao sam ti dva-tri puta. Nisam dobio odgovor i potpuno sam te zaboravio. Napisao sam za Jež pjesmu o Selmi, tamo negdje 1947. ili 1948. godine, ali to je bila humoristička pjesma, kao što je i Jež humoristički list. 

Takvih sam ja pjesama napisao koliko hoćeš. Pjesma je osrednja, a što su je unijeli u antologiju, to i mene čudi. Ali to se događa. Izbor pjesama za antologiju stvar je svakog autora i mene ni tada nitko nije pitao koju će pjesmu unijeti. Zato je zaista smiješno da u ovim godinama izigravamo Jesenjina i Isadoru... A što se tiče mene, nadam se da se više nećeš ni javljati niti me tražiti. Ne vidim, doista: što? zašto? čemu?

Vlado'

"Ne znam", kaže veselo, "kako je Vlado došao do toga da izigravamo Jesenjima i Isadoru Duncan. Ta njihova ljubav bila je vatrena, strasna. U našoj se nije događalo ništa, ništa konkretno. Bila je čista, platonska, bez tjelesnih dodira... Zato bi više pristajalo da nas zovu - Romeo i Julija."

Tekst: M. Pilaš (Start, 1977.)