MLAĐIM gledateljima ime Shelley Duvall vjerojatno ne znači mnogo jer radi se o glumici koja je karijeru započela sedamdesetih, ostvarila niz zapaženih uloga, osvojila dva Emmyja i do sredine osamdesetih gotovo potpuno iščezla iz filmova. Točnije, filmova o kojima bi se isplatilo pisati.

Posljednja dva filmska nastupa nastala su s razmakom od 21 godine: igrala je detektivku u religijskoj komediji Manna From Heaven 2002. godine, a njena posljednja uloga bila je ona majke u iznenađujuće kvalitetnom horor/trileru The Forest Hills iz 2023. u kojoj nas je podsjetila koliko je kvalitetna glumica iako je mnogima bila neprepoznatljiva.

Razlozi velikih oscilacija u kvaliteti projekata vjerojatno su brojni, ali Duvall je vodila vlastite bitke koje bi mogle objasniti zašto su mnogi oklijevali surađivati s njom. 

Godine 2016. Duvall se pojavila u emisiji Dr. Phila i otkrila svoje borbe s mentalnim bolestima. Mnogi su emisiju opisali kao gadljivu eksploataciju, uključujući i kći Stanleyja Kubricka, Vivian, koja je izjavila da je intervju "užasno okrutan" i "oblik morbidne i eksploatativne zabave".

Duvall se od tada izbjegavala pojavljivati na televiziji.

Danas je njen publicist Gary Springer u izjavi napisao: "Moja draga, slatka, divna životna partnerica i prijateljica napustila nas je sinoć."

Od trenutka kada ju je režiser Robert Altman otkrio na snimanju filma Brewster McCloud iz 1970. godine, Shelley Duvall je bila jedinstvena pojava na filmu i televiziji. Njen specifičan izgled i nervozna energija činili su je posebnom, a upravo ju je ta kombinacija kvaliteta učinila savršenom za komedije i horore u kojima je briljirala.

Duvallina filmografija djeluje kao da je mogla biti mnogo duža jer se glumica povukla iz javnosti 2002. godine, ali projekti koje je ostavila iza sebe, posebno oni s početka karijere, uključuju neke nezaboravne izvedbe.

L.A. Joan, Nashville (1975)

Jedna od prvih zapaženijih uloga bila je ona L.A. Joan u Oscarom nagrađenoj komičnoj drami Roberta Altmana i premda su za nagradu Akademije nominirani njezine kolege Ronne Blakley, Lily Tomilin i Keith Carradine, mnogi smatraju da je nominaciju zaslužila i ona.  

Glumi ženu koja se vraća u rodni grad zbog obiteljske zdravstvene krize, a umjesto toga biva uvučena u kaos u kojem je manje zainteresirana za posjet svojoj bolesnoj teti, a puno više za otkrivanje svega što glazbena i društvena scena Nashvillea nudi. 

S tako velikom glumačkom postavom, nevjerojatno je koliko izvanrednih izvedbi i likova ostaje u sjećanju, a Duvallina uloga je bila jedna od istaknutih.

Mildred "Millie" Lammoreaux, 3 Women (1977)

Malo tko je bio iznenađen doznavši da je Altman ovaj film razvio na temelju sna koji je imao, ali ovo neobično i jezivo okruženje bilo je savršeno za Shelley koja je dokazala da su ovo uloge za koje je rođena. 

Pripala joj je uloga Millie nasuprot Sissy Spacek i Janice Rule u priči koja, najblaže rečeno, djeluje nadrealno. U pozadini malog pustinjskog grada u Kaliforniji, tri žene iz naslova kruže jedna oko druge dok se njihovi životi neizbježno ne isprepletu. 

Altmanova posveta Bergmanovoj Personi osigurala je i nezaboravnu ulogu za Duvall, kojoj je ovo jedan od najsjajnijih trenutaka karijere. 

Pam, Annie Hall (1977)

Klasik Woodyja Allena iz 1977. ima mnogo sjajnih trenutaka i uloga, a Shelley Duvall glumi Pam, reporterku Rolling Stonea koja nakratko izlazi s Allenovim Alvyjem. Svi Allenovi likovi neka su bizarna neurotična verzija njega samog, a Duvall se savršeno uklopila. 

Svi pamte scenu u kojoj Pam, ležeći u krevetu s Alvyjem, opisuje seks s njim kao "kafkijansko iskustvo", držeći cigaretu, pogleda fiksiranog na nespretnog muškarca pored nje. U vrlo malo vremena dokazala se kao savršena za komedije, a njenu kratku ulogu mnogi su zapamtili. 

Olive Oyl, Popeye (1980)

Još jedan Altmanov film, ali ovaj nije najbolji. Štoviše, s vremenom nije postajao bolji bez obzira na to koliko je Robin Williams uspio kvalitetno utjeloviti naslovnog lika. I dok se mnogi sjećaju Williamsa, oni drugi pamte da je odabir Duvall za ulogu Olive Oyl 1970-ih bio u najmanju ruku briljantna odluka.  

Kritičari su pisali da je njena posvećenost ulozi velikoj ljubavi mornara bila kao nijedna druga.

Wendy Torrance, The Shining (1980)

Ne postoji lista na kojoj ovo neće biti jedna od najboljih uloga svih vremena. Da, Jack Nicholson je briljantan, ali vratite li se filmu, bit će vam jasno koliko Duvall daje savršenu podršku pomahnitalom suprugu. 

U isto vrijeme, priče o njezinu iskustvu sa snimanja donekle su zasjenile samu ulogu. Već je legendarna priča o tome kako ju je Stanley Kubrick maltretirao tijekom snimanja. Neke od scena snimane su 127 puta, a sve to ostavilo je velik emocionalni ožiljak na glumici koja je tvrdila da je zbog stresa gubila kosu.  

"Nikad više neću dati toliko," rekla je Duvall o snimanju filma u intervjuu za People 1981. i dodala: "Ako želite ući u bol i nazvati to umjetnošću, izvolite, ali ne sa mnom." Ipak, uvijek je tvrdila da je izuzetno ponosna na film i svoju ulogu. Imala je razloga i biti jer ovo je uistinu jedan od najboljih horora svih vremena.