JOŠ JEDNA Noć vještica je pred nama. Napetost globalnog sukoba je u zraku. Vrišteće dvadesete XXI. stoljeća možda će povijesnim sadržajem opravdati da ih se naziva nadimkom svojih parnjaka iz prethodnog stoljeća, ali iz potpuno suprotnih razloga i s potpuno drugačijim tipom urlika.

Za to vrijeme, dok nam svećenici ponovno križarski prijete s ekrana, spremni smo na novo pogansko blasfemično urlikanje na nekom partiju 31., ili barem uz neki od kvalitetnih filmova iz tih naših, slobodno možemo reći, ne baš sretnih godina. Za svaku od njih biramo po jedan dobar horor film. Potrudite se da ih pogledate, jer nije nam ih previše ostalo - ni filmova ni godina.

2021. The Innocents, režija: Eskil Vogt (Amazon Prime)

Već smo nudili ovaj film u našem prethodnom halloweenskom izboru, uparujući ga za preporučenu duplu kućnu projekciju sa slavnim istoimenim pretkom iz 1961. Ako vam je tada promakao, ili ako ga uopće niste registrirali, valja još jednom istaknuti da je ovo malo norveško čudo svojim crnim krilima zasjenilo gotovo sve iz američke i svjetske produkcije snimljeno u 2021., a bogami i kasnije.

Scenarist i redatelj Eskil Vogt uranja nas duboko i direktno u svijet i perspektivu djece nastanjene u spletu solitera jednog modernog urbanog naselja. Nekoliko malih autsajdera provodi dane u igri polagano otkrivajući zametak raznovrsnih ekstrasenzornih sposobnosti.

Ono što počinje kao bojažljivo ispitivanje granica, otvara Pandorinu kutiju jer, po logici ovdje uspostavljenoj, koncentracija psihokinetike na malom prostoru intenzivira i proširuje doseg njihovih moći. Igre sa životinjama postaju krvave, a još krvavijim doimaju se osvete koje izvršavaju nad svojim dojučerašnjim mučiteljima.

Prava vrijednost je svakako u sigurnosti kojom nas Vogt drži u ovoj perspektivi i performansu svojih premladih glumaca - sastojcima s kojima je komotno mogao ispričati kvalitetnu soc-realističku dramu o odrastanju u betonskoj džungli.

Ali, ako na kvalitetno izliven realistički temelj nadogradimo kulu od telekineze, psihokineze, telepatije i ostalih čudesa, dobivamo remek-djelo koje nas vodi do gotovo apokaliptičnog obračuna nevidljivog očima starijih sa protagonistima koji su sve osim nevinašca - kako nam to ironično sugerira naslov.

2021. Saloum, režija: Jean Luc Herbulot (Max)

Kad su nam već izlizane narativne matrice dosadile gledajući po američkim vukojebinama i kad nam je već muka od istih sastojaka samljevenih u derivatni hamburger od kojeg ćemo samo neugodno podrignuti (u najboljem slučaju), valja malo zavarati sustav i okrenuti se dijelu svijeta odakle nam slične žanrovske papazjanije nisu često stizale.

Vratit ćemo se u 2021. jer smo baksuznu 2020. sujevjerno preskočili, pa ćemo izboru pridodati još jedan film za preporuku - i to ovoga puta iz crne podsaharske Afrike.

Ogromni kontinent sa svim svojim užasima - onim stvarnim, kolonijalnim, postkolonijalnim, prepunim pučeva, zamrznutim i podgrijanim sukobima, ali i onim drugim, folklornim, magijskim, atavističkim - nije dosad porađao dovoljno sinova celuloida da sebe upiše u veliki grimoar svjetskog horora.

Ne uklapa se u principu ta geografija i mitologija sunca u sjenoviti Samhain drevne Europe. A opet, slava globalizaciji, dobivamo ovdje nešto istodobno afričko i svjetsko - od kongoanskog redatelja, u senegalskom okruženju, sa westernskom (južnjačkom?) stilizacijom i hororističkim punjenjem.

Tri plaćenika pod ratnim imenom Hijene Banguija prihvaćaju da nakon vojnog puča u Gvineji Bisau, prevezu meksičkog narkobosa do Sine-Saloum regije u Senegalu. Naravno, osim naoružanih ljudi koji žele spriječiti tu njihovu namjeru i ubiti ih, tamo čeka nešto mnogo strašnije i jezivije.

Ono što se obznanjuje u raspletu dovoljno je šarmantno da zadovolji naše makabrističke apetite, ali i da nas podsjeti da u budućnosti u svojim izborima obavezno obratimo više pažnje na crni kontinent.

2022. Terrifier 2, režija: Damian Leone (Amazon Prime)

Sedamdesete su izrodile Leatherfacea i Michaela, osamdesetih su harali Freddy, Jason, Pinhead i Chucky, dok je devedesetih sjekao Ghostface. Trebalo je proći više od desetljeća i pol da bi se na sceni pojavio novi unikatan horor zlikovac. Unikatan? Pa dobro, sigurno da na papiru ideja o klaunu ubojici nije baš originalna, ali ono što je Damien Leone napravio sa svojim Art the Clownom zaista je fascinantno.

Započevši kao antologija njegovih ranijih kratkih filmova skupljenih u omnibusu All Hallows Eve, izrasla je u novu veliku franšizu koju je započeo dugometražni Terrifier (2017), a superiorno nastavio ovaj drugi dio.

Leone se uopće ne trudi biti naročito originalan, ali zajedno sa svojom skupinom čudaka nalikuje nekom retro heavy ili trash metal bendu, uspijevajući savršeno emulirati taj zvuk i ugođaj iz prošlosti, i živo ga briga što mu u publici headbanguje mala skupina posvećenih obožavatelja.

Više nego bilo koji od tisuća derivata prethodnih godina, Terrifier serijal, a naročito dvojka, savršeno reimaginira slasher formulu. Maskirani ubojica dolazi za Noć vještica u malo mjesto i kreće kasapiti sve na što naiđe na vrlo brutalan način.

Premda prepun razbucanih lubanja, iznutrica i jezovitih smrti, Terrifier 2 odiše ljubavlju svih svojih tvoraca koji su očito neizmjerno uživali vrišteći iz petnih žila, dok se sva ta protetika ljuštila s njih ili dok su po njoj udarali mrveći je u komade.

Više nego itko drugi u moderno vrijeme, Terrifier nam vraća osjećaj iz VHS ere kada se stilizirano nasilje slashera poigravalo s tabuom seksa i smrti, terapeutski nas liječeći od sivih užasa stvarnog svijeta.

2023. Talk to Me, režija: Danny Philippou, Michael Philippou (Paramount, Showtime)

Valja kada horor uspostavi novu magičnu invokativnu formulu koja se u datom kontekstu čini jezovitom. Reći pet puta Candyman samo po sebi ne znači ništa i običnim ljudima može se učiniti kao bezazleno dozivanje prodavača slatkiša koje maskirana djeca u zapadnoj (a sve više i istočnoj) hemisferi izgovaraju dok skakuću 31. listopada po ulicama svojih predgrađa.

Ali iniciranima, ona ulijeva strah u kosti. Tako je i s onom koju su australska braća Philippou utkala u tkivo svojeg filma. Pričaj sa mnom i Puštam te unutra, zvuče kao mantra s neke new age seanse, a zapravo se radi o pozivu svijetu mrtvih na razgovor koji koristi grupa tinejdžera koja je neobjašnjivo došla u posjed zloslutne porculanske šake, za koju se priča da je to prava balzamirana šaka nekog vrača ili sotonista, a čijim stiskanjem i izgovaranjem spomenute invokacije duše umrlih dolaze i posjedaju one voljne da ih prime u sebe.

Više nego seksom, ovaj film se bavi smrću kao ultimativnom granicom i ultimativnim tabuom. Glavna junakinja Mia (Sophie Wilde), još uvijek pod traumom nakon majčinog samoubojstva, novu igru mladih o kojoj se priča u susjedstvu vidi kao posebnu šansu za ublažavanje svoje boli.

Bez ironije, ljudska žudnja za komunikacijom i simboličkim ulaskom u nekoga odnosno spajanjem s nekim, koja je pokretač spomenutih new age seansi, ovdje je katalizator užasa, jer se, odsječeni od voljenih koji su zauvijek otišli, mnogi mogu usuditi na ovakav korak.

Ali svijet mrtvih, koji u ovom filmu čeka s druge strane, sve je samo ne svijet dobroćudnih duhova ispunjenih ljubavlju - upravo suprotno.

2024. The Substance, režija: Coralie Fargeat (Apple+, Amazon Prime)

Logika i razum podređeni usiljenoj metafori. Narativ podređen stilizaciji. Pretjeranost usmjerena ka šokiranju sablažnjene publike koja je došla gledati novi triler s Demi Moore i onom mladom koja je nastupala s Bradom u Bilo jednom u Hollywoodu, a završila je bježeći iz kina pred raskošnim prizorima body horrora kakav nam danas neće isporučiti nitko, čak ni onaj s prezimenom Cronenberg.

To možda nisu baš pohvalne stavke ako se trudimo preporučiti nešto zaista kvalitetno, a čini se da sve što film nudi jest sudjelovanje u kolektivnom hypeu i podsmješljivo gledanje zgroženih neiniciranih kako bježe iz kina – što smo valjda prerasli još kao djeca.

No, najveći hit sezone ipak ima dovoljno "mesa" (kako bi rekli, s punom namjerom) da se u njemu uživa. Prvo, fascinantna je hrabrost spomenute gospođe Moore da praktički parodira samu sebe i svoju karijeru u ulozi Elisabeth Sparkle, prezrele zvijezde i seks simbola svedenog na glavnu skakačicu u nekom bezveznom jutarnjem fitness programu.

Kao jedinu šansu za povratak, sudbina joj daje fantomski poziv prema misterioznoj supstanci koja vam iz tijela, ako je pravilno koristite, izvlači dvojnika kroz kojeg vaša svijest može živjeti neku novu mladost.

Vidjeti dvije A-listerice, jednu u usponu – Margaret Qualley i jednu još uvijek relevantnu i vitalnu, kako se potpuno ogoljavaju i podvrgavaju najgrozomornijim zamislivim mutacijama u rukama sadističke redateljice, dovoljan je užitak, a sva ta pretjeranost u kulminirajućem gotovo apsurdnom finalu kao da briše svaku ozbiljnost iz metafore i doslovno postaje svrha sama sebi.

S obzirom na stanje svijeta i horor žanra, čini se da moramo biti zadovoljni i ovakvim, mutiranim polu-skuhanim "mesom," barem dok nam ova godina ne ponudi nešto bolje.