ŠTO SE VEĆ godinama događa u hrvatskoj kulturi a da to ne znamo? Scenarije pišu glumci, glumci režiraju, redatelji glume, a scenaristi rade na televiziji ili uopće ne rade. Televizijski programi se proizvode s ciljem da zaglupe, predstave da se ispuni norma, a filmovi da nas udave. Dođu filmski festivali, Dore, natječaji na HAVC-u i ostala mjesta gdje se oni koji ih realiziraju uglavnom bave sami sobom i nagrade dijele uzajamno. Pametan zašuti, fukara se obogati.

Odjednom, ogroman problem u zabavljačkoj industriji postaje vidljiv zato što je svjetlo na taj jad bacio nogomet. Pored silnih profesionalaca, etabliranih imena i sineasta, nema nikoga da napravi priredbu s redom pjesme i redom šale. Zgražamo se što nam djeca slušaju cajke dok svi zajedno visimo na YouTubeu i Netflixu. A onda nam se dogodilo malo nogometa da razotkrije sve tajne velikih majstora medijske kuhinje. 

Hrvatska reprezentacija dugo je stizala na glavni zagrebački trg, gdje ju je u nedjelju čekalo više ljudi nego što ih pogleda bilo koji hrvatski film u kinima, čak više nego što Saša Matić uspije okupiti u Areni dvije noći zaredom. Ljudi su željeli vidjeti brončane dečke, čuti poneku navijačku pjesmu i proveseliti se u ispraznoj svakodnevici u kojoj se radi za kikiriki. 

"Gvardiol, oženi me" i "Gvardiol, prihvati ponudu" (uz broj telefona) bile su glavne pošalice u vidu transparenata, koji su zapravo tagline hrvatske svakodnevice i ono o čemu podučavamo mlađe naraštaje. Dečki vjeruju da je uspjeh "šutati loptu" za milijune negdje vani, a djevojčice da je postati žena nogometaša najbolja vrsta udaje. Za sve ostale tu su sisate navijačice koje pecaju lajkove na Instagramu, tata koji prodaje ribu na Dolcu i Kolinda koja drži ruku na logotipu Louisa Vuittona u predjelu grudnog koša. 

Zaspala je zadnja gaža hrvatska

Što bi takvi ljudi uopće mogli ili željeli čuti s pozornice da ih prosvijetli u životu? Dobili su program baš kakav im treba. Jura Stublić je obučen kao svemirac napravio selfie s Modrićem, Vida je stajao na autobusu sa zastavom, u njenu sobu uđem tiho, zovi samo zovi… Najveći performeri su bili Vida, koji je uzeo mikrofon na par trenutaka, i Brozović, koji je svirao po Hourinoj gitari. 

U nedjeljnoj noći, uz kupanje, zadaću i šištanje ekspres-lonca s grahom, pretplatnici na sve moguće usluge javnih institucija dobili su loše organiziranu priredbu u izravnom televizijskom prijenosu. Legende pop-rock glazbe nisu ih zadovoljile svojim glasom i stasom (neki su njihov nastup podveli pod kostobolju), a voditelji su po principu guranja dečkima mikrofona u ruke, uz naputak "daj i ti nam reci nešto" i urlanje, doveli priredbu do kraja onda kada smo već svi uz susramlje odustali od čekanja da vidimo nešto smisleno.

Odjednom, svi peru ruke od svega, organizatori kažu da nisu imali dovoljno vremena, a jadni voditelji da su u košuljici imali naputke da "drže atmosferu na nivou". Nas pored malih ekrana trebalo bi uvjeriti da na Trgu to sve nije izgledalo tako loše kao na televiziji. Dakle, prijenos su realizirali ljudi s HRT-a da bi nam rekli kako to na televiziji nije trebalo tako izgledati kao što je izgledalo na Trgu. 

Nigdje na svijetu ne postoji program koji traje satima i svodi se na višesatnu improvizaciju voditelja. Ovo je zaista prilika da se javnost zapita tko i za čije novce organizira, snima, prenosi, režira i emitira, i to sada dok traju lamentiranja o tome kako je moglo bolje (a bolje je moglo jer nije moglo gore). 

Tako je već godinama u kulturi koja počiva na jeftinim sapunicama, kiču komercijalnih televizija, zapuštenoj javnoj televiziji i tobožnjoj angažiranosti javnih institucija u službi građana. 

I što je uopće značio natpis na autobusu kojim je nogometna reprezentacija stigla do centra grada "Family-obitelj-ZET-Zagreb"? Naivan promatrač bi to lako mogao podvesti pod slogan nepotizma i rođačkog kapitalizma. 

Ovdje fakat nitko nije normalan!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.