LISTOPAD 1983: Svjetski punk, pa i naš, sahranjen je odavno. Ostale su samo manje-više vrijedne i dobre pjesme. Međutim, tragovi punk-revolucije mogu se još uvijek pronaći u nekim krajevima.

Agonija punka vidljiva je čak i u tim krajevima, ali preostale grupice punkera kao da neće ili ne žele to shvatiti.

S tim u vezi razgovarali smo sa Žućom, Svircem, Stanišom, Boletom, Kembom, Tarzanom, Radetom, Radojicom, Đuđom, Čengom i njima sličnim poluortodoksnim punkerima. Svi su uglavnom pripadnici rumskog punkerskog pokreta.

Molim minutu šutnje u njegovo ime! Suočenje počinje:

- Momak, kako si i kada upao u punk?

- Ja sam za taj pokret čuo jednog dana dok sam krečio WC. Tada je Studio B pustio prvi put Sex Pistolse i pjesmu "God Save The Queen". I kad sam to čuo upao sam u WC školjku.

- Vrlo ilustrativno, nema što! A što je na tvoje prijatelje utjecalo da postanu to što jesu?

- Eto, na primjer, na Čedu filozofa je utjecala malograđanština. Tako se jednom on vraćao kući iz Beograda i dječurlija ga je nešto zezala - ludi Čeda, ludi Čeda i on je zbog toga ispod svog prozora napisao kredom - uništite malograđane! I tako je postao punker.

- Auf, kakav filozofski potez!

- Klinci su to protumačili kao - uništite male građane, to jest njih, i Čeda je ubrzo evakuiran.

Mi nismo ortodoksni punkeri

- Kako objašnjavate pojavu punka u našoj zemlji?

- Kod nas kao što znaš ima i onih koji ne vole raditi. Pa eto, mi punkeri se bunimo protiv toga i mnogi su postali punkeri baš zbog takvih stvari.

- Zbog kakvih stvari je još bunt u vama?

- Zbog birokracije, tehnokratizma...

- Oh, kakve riječi..... Pa vi radite na prosvjećivanju!

- Stani, nećemo tako. Da nije bilo punka bilo bi nešto drugo. Kakve vaze ima postoji li bunt u punku ili u hipi pokretu ili što ti ja znam. Postoje i buntovnici bez razloga.

- Kako se manifestira vaš bunt?

- Oblačimo se agresivno, nosimo blesave frizure i uopće djelujemo na okolinu ponašanjem i izgledom.

- Ali to su mnogo prije vas radili i mladi u Engleskoj. Pametniji su zgrnuli lovu, a ostali su, da 'prostite, pišali uz vjetar. I što je još gore to neki rade i danas...

- Dobro, ima i revolucionarnih punkera, kao i onih koji to nisu... Ali što kažeš na ovu rečenicu grupe The Clash: Mnogo ljudi danas neće imati ništa za večeru…

- To znam i bez Clasha! Što su oni, a i vi, uradili da se takvo stanje popravi?

- Važno je da su ukazali na taj problem...

- Kome?

- Svima nama.

- A vi to kao niste znali?

- Nismo!

- O, jadni vi!

- Nećemo više o tome. Nas je ovdje desetak...

- Znam... Dobro, nećemo više o tome. Sad mi recite na što se još svodi vaš punkeraj.

- Mi nismo ortodoksni punkeri. Uglavnom se sve svodi na slušanje muzike, okupljanje na određenim mjestima, ispijanje svog živog pića što postoji...

Ako hoćeš pravi punk - idi u Sloveniju!

- Ako je to punk, onda je vrlo pasivan i neodređen...

- Pa dobro, ako baš hoćeš pravi punk idi u Sloveniju. Tamo su punkeri najjači. Oni žele anarhiju, ali ne onu anarhiju na koju se misli po udžbenicima marksizma, već anarhiju kao vrhunac komunizma.

Taj vrhunac se ne može postići bez svijesti, a svijest je, na primjer, kad ideš ulicom i znaš da možeš ubiti bilo kojeg prolaznika. Međutim, što da ga ubiješ kad je tvoja svest na nekom određenom nivou.

- Objasnite mi onda ove riječi: Ja sam antikrist, ja sam anarhist, ne znam što želim, ali znam kako ću to postići, želim uništiti slučajnog prolaznika, jer želim biti anarhija - ničije pseće tijelo, želim biti anarhija - jasno mi je što želim...

- Da. To su riječi Sex Pistolsa. To je reagiranje na stil života koga je pregazilo vrijeme. Pokret hipika koji je bio veoma jak počeo je naglo gubiti sljedbenike. To je uglavnom bila posljedica droga. Onda je došao punk i novo vrijeme...

- Punkeri ne koriste drogu?

- Ne!

- Zašto je onda Sid Vicious (Sex Pistols) umro od heroina?

- On nije umro od heroina!

- Nego od prekomjerne doze!

- Točno. To nam je samo poslužilo da se nama nešto slično ne dogodi. Uspjeli smo stati na vlastite noge.

- Na čijim ste nogama išli prije toga?

- Ma to je fraza. Rekao sam da nismo stajali na vlastitim nogama... Osim toga, '78. godine su svi nosili neke bedževe, a nitko nije znao zašto.

- Sad znaju?

- Jeste! Sad svi znaju što smo i tko smo. Samo što nas je ranije bilo više, a sada nas je manje.

- Zašto?

- Zato što nas ima manje.

- Pa to se podrazumijeva.

- Što se podrazumijeva?

- Pa da je više suprotno od manje!

- Ma ima nas manje i to je dovoljno. Uzroke traži na drugom mjestu.

- I hoću. Samo mi još recite što je vama osobno donio  punk!

Posljednji komentar Johnnyja Rottena na račun bivše grupe?

- U agoniji bezidejnosti mladi su punk prihvatili svuda u svetu. Punk je donio nešto novo...

- Na primjer?

- Pa donio je napredak.

- Ma nemoj!

- Sad bih ti nešto rekao...

Time je razgovor s ovom šačicom "strašnih" punkera bio završen. Nisam želio ulaziti u to jesu li svi jugoslavenski punkeri na sličnom nivou. Nisam želio čuti za zadrtije slučajeve, one ortodoksne, okorjele ili budibogsnama punkerčiće.

Nisam želio biti svjedok mogućeg povampirenja tko zna kad umrlog i već usmrdjelog punka. Možda je to moja velika greška, ali tko će to znati.

"Nek bog čuva kraljicu i njen fašistički režim, stvorila je od vas imbecile, potencijalne hidrogenske bombe. Nek čuva kraljicu, jer ona nije ljudsko biće, nema nikakve budućnosti u britanskom snu..."

Tako su pjevali britanski Pistolsi i britanski punkeri...

A mi? U čijem ćemo to snu mi pronaći sebe? A britanski san Pistolsa - motorne snage punkerizma, završio se ovim riječima:

"Steve Jones može da se izgubi i postane Peter Frampton, Sid Vicious se može ubiti, što ionako nikog neće zanimati, Paul Cook, može nestati ili postati električar, a McLaren je ionako samo običan idiot..."

Bio je to posljednji komentar Johnnyja Rottena na račun bivše grupe.

Tako je punk završio i prije no što je počeo. Neki to izgleda još nisu shvatili. Ali ne mari... Nitko im to neće čekićem usaditi u glavu, jer svako je svoje glave gospodar, zar ne?

I? A što onda da radimo s tolikim čekićima ili s poslovicom - Otiš'o Marko - ostali buzdovani?

Molim, samo bez uvrede! I svaka čast muzici...

Napisao: Vasko Vasović (Super ITD, 1983.)