NA PORTALU Kulturpunkt objavljena je reportaža s koncerta Stjepana Hausera u zagrebačkoj Areni koja je veoma brzo postala hit na društvenim mrežama. Uz dozvolu Kulturpunkta tekst autorice Lane Pukanić prenosimo u cijelosti.

KAD MI JE Kulturpunkt ponudio da odem na Hauserov koncert i napišem osvrt, nisam vidjela nijedan razlog da odbijem, ponajmanje taj da nisam novinarka.

Prošlo je neko vrijeme od raspada 2Cellos pa sam prvo guglala Stjepana Hausera da osvježim svoje poznavanje njegove osobe. Prvi tekst na koji sam kliknula bio je Stjepan Hauser ponosno nosi ime ‘najbolji ljubavnik iz svijeta glazbe s ovih prostora’, a otkrio je jesu li mu draže Hrvatice ili Srpkinje. 

“Najbolji ljubavnik iz svijeta glazbe s ovih prostora”. To mi se činilo kao tvrdnja koju je gotovo nemoguće provjeriti. Proskrolala sam tekstom tražeći otkriće iz naslova. Srpkinje, pisalo je, “jer su Hrvatice kao opatice”. Nisam bila povrijeđena; bila sam na profesionalnom zadatku. “Kao što sam rekao, ja volim žene, žene vole mene. To je naš čaroban spoj. Nećemo se lagati, točno je. Ne smeta mi ta titula”, dodao je Hauser. Saznala sam dovoljno za početak.

Ostatak teksta bila je najava turneje Rebel With a Cello, u sklopu koje će se održati i njegov prvi solo koncert u Areni.

U srijedu 25.10. prvo sam otišla na prosvjed podrške Palestini a onda sjela u taksi i zamolila vozača da me odveze u Arenu. Tko je tamo, zanimalo ga je. “Pa on bi trebao biti dobar”, komentirao je Hausera. “Vidjet ćemo”, rekla sam zagonetno.

Bilo mi je vruće i poželjela sam da sam obukla više prirodnih materijala.

Savska je bila zakrčena i sporo smo napredovali prema Areni. Na radiju je svirala Oprosti i na tren sam s tugom pomislila “A jadan Gibonni“, ali onda sam se sjetila da on uopće nije umro. Dapače, baš je napunio beogradsku Arenu. Bio je moj red da kažem “oprosti (I’m sorry)”. 

Spiker je počeo pričati o nadolazećim Sisvetama i obavijestio nas da je ZET spreman za navalu na gradska groblja, ali da svejedno na njih pođemo ranije, već za vikend.

To me podsjetilo kako je lani uoči Sisveta krematorij imao dan otvorenih vrata, koji je uključivao obilazak svih dijelova krematorija i detaljan opis samog procesa kremacije. Na kraju sam postavila dva pitanja, o broju žena krematorica (uskoro 1) i vodenoj kremaciji u Hrvatskoj (moglo bi se dogoditi), što je praktički bilo novinarstvo. 

Prije događaja na internetu sam vidjela puno komentara poput “kakvi psihopati idu na ovo?”. Prisjećala sam se toga pokušavajući se snaći u gužvi oko Arene. Moja je press akreditacija bila na posebnom ulazu, no kad sam je skupila ispostavilo se da je obična isprintana karta s mojim imenom napisanim markerom. Osjetila sam se poljuljano kao novinarka, ali kupila sam gemišt i otišla pronaći svoje mjesto na tribinama.

Sjedila sam između jednog gospodina i jedne mlađe žene, koji su bili u društvu partnerice i obitelji. Oprezno sam se osvrnula oko sebe. Nitko nije izgledao kao da je na zadatku, osim zadatku dobre zabave. Kad sam shvatila da nisam ni u kakvom posebnom press dijelu moj se novi identitet potpuno raspao. Svijest mi se ispraznila i otvorila, nesputana okovima novinarstva. Sve je bilo moguće.

Jedan problem

Postojao je samo jedan problem. Sjedili smo zbijeni jedni uz druge, a ipak sam željela voditi bilješke. Morala sam naći način da to radim diskretno, jer nisam htjela da mi netko nepristojno gleda u mobitel, kao što sam ja gledala gospodinu kraj sebe. Kad sam prvi put pogledala skrolao je stranicom naziva Bauštela, koju nikad prije nisam vidjela. Ušuškala sam mobitel u jaknu i dobro ga kamuflirala. Malo kasnije moj je susjed sa suprugom (?) podijelio vijest da se održao prosvjed za Palestinu. 

Unatoč iskrenim naporima da ne gledam, svaki put bih mu na ekranu vidjela novu stranicu.

Lajk.hr
Telegram
Večernji list
Slobodna Dalmacija
Jutarnji list
Journal

“Kad će početi”, tiho je pitao svoju gospođu. Doslovno je nemoguće da neće pronaći ovaj tekst.

Polako sam ispijala gemišt i razdragano promatrala druge ljude u publici. Evo nas, okupili smo se, mi večerašnji slušatelji Hausera. Zaista se ni po čemu nismo razlikovali od posjetitelja otvorenog dana krematorija. 

Tako je lako voljeti ljude i tako ih je lako mrziti.

Odjednom su se sva svjetla u dvorani ugasila i samo je stejdž zablistao. Na njemu su bili razni glazbenici, ali ne i Hauser. On se pojavio na ogromnom video wallu. Vidjeli smo ga prvo iz daljine, a onda su nas presjekli kadrovi njegova lica, ozbiljnog i nekako zamišljenog. Napokon je na pozornicu stigao stvarni Hauser, sav u crnom, i povikao na nas “Ajmo Zagreb!”, ili nešto slično. Zapisala sam samo “ajmo”. Podigao je čelo rukama iznad glave. Show je mogao početi.

Bila sam uvjerena da je prva pjesma tema iz Kuma, zbog čega me zateklo kad je druga pjesma definitivno bila tema iz Kuma.  

Dok je Hauser svirao, snimljeni Hauser također je svirao, ali drugi čelo i u drugom outfitu. Njegova odjeća ili modni dodaci otkrivali bi o kojoj se pjesmi radi. Povremeno smo na wallu vidjeli stvarnog Hausera a povremeno snimljenog. 

Snimljeni Hauser gledao je u kameru s energijom onog TikTok žanra u kojem se dečki samo sanjivo smješkaju, rukom prolaze kroz kosu i grizu donju usnu, a opis videa je nešto kao “POV you come into my room while I’m practicing my cello“. 

Stvarni je Hauser na sličan način zavodio publiku, uz veliki uspjeh. Upozorio nas je da je ovo dosadni dio koncerta, a onda kreće raspašoj. Nakon pjesme bi podigao gudalo kao vojskovođa mač.

Bilo mi je teško povezati se s muzikom pa sam joj pristupila kroz pitanje: bi li ovo nekome sviralo na sprovodu? Kum: svakako, ✓. 

Hauser je sljedeću pjesmu najavio kao jaaako romantičnu i svoju najdražu. Počela je My Heart Will Go On (✓) a na wallu se pojavilo zvjezdano nebo i more. 

Putovanje kroz vlastiti život?

Je li ovo na neki način i moje putovanje kroz vlastiti život?, pitala sam se dok sam u sebi pjevala sve stihove hita Celine Dion koje znam od ’98., kad nas je nastavnica engleskog natjerala da ih naučimo i skupa pjevamo jer je brijala na Titanic. Osim toga je bila dobra profesorica i sasvim normalna.

“Jel vam se sviđa sve ovo dosad?!”, htio je znati najbolji ljubavnik iz svijeta glazbe s ovih prostora. Bojala sam se da misli da nam se ne sviđa dovoljno jer je ponovio da je ovo depresivni dio showa.

“A sad, moja naajdraža pjesma” – haha, zar opet?! – Caruso (✓)! 

Hauser je izgledao kao da stvarno uživa iako nisam mogla precizno locirati izvor njegova užitka. Poslušno sam pljeskala nakon svake pjesme jer je dio mene htio da bude zadovoljan. 

“A sad – moja naaajdraža pjesma!” Hahahaha! Ta je fora baš ubijala. Kao i naglašeno pijenje iz crne bočice za vodu s onim cuclavim dijelom. Bio je to uspješan geg čiju poantu nisam htjela shvatiti. Je li Hauser seksi beba? Ne, nemojte mi reći!!

“Morat ćete pjevati kad vam kažem”, zaprijetio je Hauser. Počela je Hallelujah, pjesma koja svira na dvadeset sprovoda ove sekunde. Grupa cura u mojoj blizini pjevala je poput anđela. 

Libertango. Razmišljala sam o Grace Jones. Stvarno, tko je na svijetu više kul i hot od Grace Jones? Hauser je sugestivno probijao svoj bestjelesni čelo gudalom.

Nakon toga, da, tema Igre prijestolja. Najhot osoba u Igri prijestolja, nastavila sam svoj logični tok misli, mora biti Oberyn Martell… I smrt koju još nisam preboljela. Good night, sweet prince.

Slijedili su očito Pirati s Kariba, a na wallu se pojavio Hauser maskiran u Jacka Sparrowa. Ovo je putovanje kroz moj život, kroz zablude i ideale mladosti. Kako sam, na primjer, nekoć mislila da je Johnny Depp savršeni muškarac, a sad je na samom kraju transformacije u znojnu glavicu luka. 

Nisam znala na što da se fokusiram kad nisam mogla na glazbu, koje nije bilo. 

Hauser je napustio pozornicu a bubnjar, koji je izgledao kao da mu je mlađi brat, upustio se u  dosadni solo koji ga je vidno usrećio. Dobio je ogroman pljesak; nadala sam se da mu Hauser to neće zamjeriti. Onda se u velikom stilu pojavio dodatni bubnjar s Kube, na što smo svi odmah bili jako ponosni, uključujući njega. Počeo je furiozno udarati u bubnjeve oslikane kubanskom zastavom.

Raspašoj

Napokon se vratio i Hauser, sad u žutoj košulji i trapericama. Bilo je jasno da smo ušli u “raspašoj” dio večeri. 

Hauserova je košulja kako se znojio postajala zlatne boje. Mogla sam cijeniti izopačenost uma koji je isplanirao takvo atraktivno i simbolično znojenje; na najozbiljnijem sam Igra prijestolja testu ispala Littlefinger.

Let’s Get Loud strujao nam je venama, stigle su neizbježne minute kad se pitam što je smisao mog života, ali večeras sam ga držala na dlanu: biti tu, podijeliti s vama svoj doživljaj. Ricky Martin! Livin’ La Vida Loca! Hauser se tresao i poskakivao uz čelo, svjetla su divljala i mijenjala boje, dvorana je pulsirala najgorom vrstom seksa. Osvijestila sam da su mi usta blago otvorena pa sam ih zatvorila.

Uz Sway je ljuljao instrument i gotovo ga obljubljivao, publika je bila zavedena do kraja, na koljenima, a na njih je i Hauser čas kasnije pao pred električnom gitarom, i pomicao glavu naprijed-natrag, naprijed-natrag. Cure par redova ispred iskoristile su malo tiši trenutak da mu vrisnu “SKINI SE!!!”

“Kako vam se sviđa ovaj dio showa?!”, zarežao je Hauser nakon što je bacio ručnik u publiku kao mladenka. Ekstaza. La petit mort. “Sljedeća je pjesma – Señorita! A vidim da vas ima jako puno u publici večeras!!“ Bio je to trenutak da odem piškiti. Ni u jednoj od kabina nije bilo ni tračka papira. 

Kupila sam još jedan gemišt za 5 eura, a kad sam se vratila Hauser i bend bili su već duboko u La Isla Bonita.

Došao je čas da nam predstavi glazbenike. Krenuo je od saksofonista i trubača. Nisam im zapisala imena, ali obojica su nosila sunčane naočale. Zaista, premalo ljudi danas nosi sunčane noću. Zatim se okrenuo prema gudačkoj sekciji, koju je činilo osam djevojaka, i rekao jednostavno – “gudačice!” Gudačice (8), no name.

"Svi na noge"

Duša mi je napustila tijelo. Na sprovodu je svirao Volare. 

“Ajmo svi na noge!”, naredio je Hauser kad je muškarcima dao imena, i skoro svi su ustali kao začarani. Moj susjed i ja ostali smo sjediti. Informacija je moć.

“Bamboleooo bamboleeaa!” Eros se više nije moglo suzbiti. Hauser je davao mikrofon ljudima pred pozornicom koji su ga hvatali i malo pjevali u njega svoju verziju stihova. Jedan nas je dečko pokušao dodatno uzbuditi povikom “Ajmo Hrvatska!” Budalo, mislila sam, on više voli Srpkinje.

Hauser i čelo spustili su se s pozornice i počeli krug među fanovima u parteru, praćeni kamerom. Nešto me u tom defileu podsjetilo kako ljetos nisam stigla na izbor najboljeg ovna na Cresu. Osjećala sam osmijeh na svom licu. Neki su se Hauseru veselili kao papi. Jedan mu je čovjek na glavu stavio sivi šešir. Znala sam da mu se to nimalo ne sviđa, i doista ga je bacio s glave prije povratka na stejdž. 

Svi smo bili užasno, užasno, užasno heteroseksualni.

“Oćete još”, vikao je Hauser, “OĆETE JOŠ!!!” Daaaa!

“Koju ćemo?”, pitao je šeretski. Dušu bih dala, da je još imam, da se ljudi tako smiju na moje fore.

A onda se dogodilo nešto što stvarno nisam očekivala. Iz Hauserova je čela izašla – Bella ciao.  

Očito je cijeli moj život vodio ovom trenutku, ali je li morao? 

Postoji jedna pjesma pjesnikinje Linde Gregg koja mi je jako draga, a zove se, u prijevodu, Etiologija, što znači traženje uzroka nečega; zašto se nešto događa baš tako kako se događa. Pjesma je o smrti i počinje stihom: “Okrutnost me stvorila. Okrutnost i zemlja slatkog mirisa”, i ne želim je previše interpretirati, ali mislim da govori o tome koliko je duboko smrt u temeljima života i kako bi besmislen bio život bez smrti; ne samo besmislen, nego ga ne bi ni bilo. Završava jednom od nemogućih rečenica zbog kakvih čitamo poeziju: “Sačuvaj bože da budem spašena”.

Ne bi se uvijek reklo, ali imam svoje dostojanstvo, utemeljeno u tome da sam žena / čovjek / smrtno biće, i to je zapravo dovoljno za dostojanstvo. Često razmišljam da ne bih voljela biti ubijena jer bi me to previše poništilo, sve mi je drugo nekako ok, ali biti ubijena, od iste vrste… Da mi neki čovjek oduzme život? Ne, ako mogu birati. Ne, hvala. Sačuvaj bože da moram biti spašena. 

“I ako umrem kao partizan, ti iskopaj meni grob – Sahrani me gore, u planinama, ispod sjenke divnog cvijeta – I svi oni ljudi koji tu prođu reći će ‘kakav divan cvijet’ – Ovo je cvijet partizana koji je umro za slobodu.”

To su stihovi iz Bella ciao, koja je, između ostalog, pjesma o sprovodu, i zapravo savršena pjesma za sprovode.

Da sam cinična, i očajna, rekla bih: nitko naravno nije pjevao, slušali smo samo instrumentalnu verziju, kao i većinu večeri, i ništa nije imalo nikakvo značenje, i mi smo bili slobodni, i znali smo da ćemo biti slobodni i sutra, i znali smo da ćemo jesti i piti i imati struje i vode i kuće i čitati svoje portale, i nije bilo straha, koncert je završio i svi smo samo krenuli prema izlazima, pa van iz Arene, neki u aute koji su odmah stvorili kolonu prema rotoru, neki pješice prema tramvaju, i nitko od nas do sutra neće biti ubijen, vjerojatno… 

Ali nisam samo cinična i očajna. Trud ima smisla. Stvari imaju značenje. Naravno da u to vjerujem. Možemo ustrajati i stajati iza nečega, ali vjerojatno to znate bolje od mene. Ja sad znam kako je ići na Hauserov koncert. I znam što se događa u krematorijima. Ne bojte se, samo od hladnjače do peći za kremaciju, lako je. Sve prije je puno strašnije. I ćao, ćao, ćao!

Tekst je dio Kulturpunktovog tjedna strave, u kojemu povodom Halloweena, Dana mrtvih i srodnih aktualnih svetkovina kroz niz priloga prizivaju jezive i fantastične pojave i bića u kulturi.

Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Croatia.