ZA ONE koji čitaju samo naslov i par rečenica, da se odmah izjasnim: nisam nikada, niti bih ikada, pjevao Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. Em što pjesma baš i nije neka, em što je i dio koji donekle valja Brega ("nesvjesno") maznuo iz Eye of the Tiger.

Toliko o tome.

Rock i provokacija

Od svojega nastanka rock je bio nerazdvojno povezan s provokacijom. Nekoć davno bilo je dovoljno da Elvis zanjiše kukovima pa da se na njega digne kuka i motika. Onda su došli Beatlesi s dugom kosom i bučnom glazbom, zatim Stonesi s još dužom kosom i još većom bukom, da bi potom The Who razbijali instrumente, Hendrix palio gitaru, a Ozzy Osbourne golubovima otkidao glave.

I na svašta su još rokeri bili spremni da bi isprovocirali jer su time dobivali i na pozornosti i na važnosti, a kapnula bi i koja kinta. Psovalo se, skidalo na sceni, opijalo, drogiralo, pljuvalo po publici, bogohulilo se, vrijeđalo papu, slavilo Sotonu – i onda je polako ta sposobnost provociranja nekako splasnula, valjda je narod na sve oguglao.

Posljednji se put kod nas žustro raspravljalo o rocku još kad je prije dvadesetak godina nama hodočastio Marylin Manson, a neki naši konzervativni panjevi podigli halabuku.

Rock je postao marginalan, slušaju ga uglavnom sredovječni, naše mlade više privlače cajke, trap ili hip hop, koga više briga za neke dugokose rokere, pankere, metalce?

Mučki provokator

Sve to dobro zna i Brega, ali on uvijek ima još neku kartu u rukavu. Najnovija turneja Bijelog dugmeta nije više onako spektakularna i glamurozna kao 2005. godine, nema ni Bebeka, a nema ni punih stadiona. 

I Brega se sjajno dosjetio kako da ustalasa našu ne baš zrelu javnost, u kojoj je Jugoslavija ostala takav tabu da samo njezino ime zamjenjujemo frazom "bivša država" (čije se ime ne smije izgovoriti). A nekima je i dalje profesija da nas s vremena na vrijeme obrane od svakog mogućeg pokušaja obnove Jugoslavije, kao da to uopće itko pokušava.

Uglavnom, Brega nije morao biti nešto posebno bučan niti se skidati na sceni i klati golubove, to je sve već isfurano. Bilo mu je dostatno da se usred hrvatskoga Splita otpjeva pjesma iz 1986. godine. Dakle, iz vremena kad se Jugoslavija zvala Jugoslavija, a ne bivša država te se po cijeloj SR Hrvatskoj ova polu-Bregina polupjesma bez krzmanja slušala i pjevala.

U roku od ništa uzjogunili se svi oni koji i inače imaju potrebu da nam drže pseudopovijesne lekcije o značenjima simbola i zastava. Uporno nas podsjećaju kako bismo mi bez njihove pomoći danas plesali Užičko kolo, križali se s tri prsta i navijali za Zvezdu.

I eto nas opet u živom blatu rasprava: je li Jugoslavija bila tamnica naroda ili plemeniti pokušaj stvaranja jedinstva; je li nam bolje bilo pod Titom nego pod Franjom; jesmo li se mi ičim (osim u nogometu) primaknuli dostignućima Jugoslavije; je li bio bolji Budimir Lončar ili Grlić-Radman (dobro, ovo posljednje baš i nije neka dvojba).

Cilj je postignut - turneja Bijelog dugmeta, zahvaljujući jugonostalgičarima, braniteljima Lijepe nam Naše, političkim analitičarima i medijskim stručnjacima, opet je postala vruća tema. Rock je možda i posljednji put u svojoj povijesti, čak i u ovako prosječnom i slabašnom izdanju, uspio malo jače isprovocirati. 

A od Jugoslavije ionako ostali samo dugmići.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."