ZAHVALJUJUĆI najviše nevjerojatnoj Fibri i 2016. je za hrvatske fanova stripa bila čudesna. Toliko genijalnih naslova, toliko divnih izdanja. Međutim, u posljednjih osam godina Fibra je strip izdavaštvo u Hrvatskoj podigla na jedan za sve nedosegnut nivo i bez sumnje najagilnija je izdavačka kuća u ovom dijelu Europe. Od Marka Šunjića navikli smo da nas svake godine bombardira remek-djelima devete umjetnosti, naša je očekivanja podigao na razinu razmaženosti, tako da prekrasni naslovi koje je Fibra ove godine izbacila bili su očekivani i nisu iznenađenje.

 

Stoga, veliku pohvalu zaslužila je najmlađa hrvatska strip kuća ''Non stop strip'', koja je ove godine prvi put u povijesti Hrvata objavila cjelovitu priču o zlatnom dečku engleskog nogometa Lawrenceu Nipperu u šest prekrasnih knjiga, a iz ''mrtvih'' je ustao već zaboravljeni Bookglobe, koji je nakon pune dvije godine u prodaju pustio dvije nove epizode vječnog Asterixa.

 

Kao i svake godine i ova lista za mnoge će imati neke nedostatke. Netko će reći da je nedopustivo da na popisu nema kultnih ''Živih mrtvaca'', a ljubitelji fantasyja i SF-a zgrozit će se kad primijete da o ''Potrazi za pticom vremena'' nisam napisao ni slova. Osobno, najviše mi je žao što nisam stigao pročitati ''Mi, mrtvi'' Darka Macana i Igora Kordeja. Toliko je prekrasnih stripova, a toliko malo vremena. S druge strane, kako je svaki izbor stvar osobnog stava autora, njegovih afiniteta i subjektivnih sklonosti, takav je i ovaj te čvrsto stojim iza njega.

 

Prije nego krenemo, samo jedna napomena da ne bi bilo zabune. Dva naslova s ove liste – ''Povratak mračnog viteza'' i ''Trgovina 2'' - u Hrvatskoj su objavljeni koncem 2015. i ako bi se slijepo držali brojeva i datuma, njima na ovom popisu ne bi smjelo biti mjesto. Međutim, moja lista, moja pravila. Kako sam listu za lani napravio prije nego što sam u ruke dobio ta dva stripa, red je da barem sad ispravim nepravdu jer oba izdanja toliko su genijalna da bi bila hereza ne napisati nešto o njima. Uostalom, što su mjesec dva gore-dolje? Ništa, naravno!

 

 

Philippe Manche je sasvim običan čovjek. Po ničemu različit, po ničemu upečatljiv. 53 su mu godine, klinci su mu već odrasli, ima suprugu i prijatelje. Skoro 30 godina radi običan, rekli bismo dosadan posao koji ga ne ispunjava, ali kojeg obavlja jer tako mora biti. Običan čovjek nije ni u poziciji da o tome razmišlja ili da preispituje smisao trenutka u kojem se nalazi. 

 

Philippe je možda nekoć i imao snove, vjerojatno je želio puno više od života, no sad je kasno. Na prvi pogled život našeg (anti)junaka čini se sasvim ugodan, privlačan u svojoj jednostavnosti. Što bi uopće mogao više tražiti od života?

 

Međutim, privid sklada puca po svim šavovima u trenutku kad mu usred rođendanske proslave zazvoni telefon. Šef ga obavještava da je nakon 27 godina rada postao višak. S 53 godine na leđima, bez ikakve perspektive, Philippe se prepušta, odustaje od svega. Taj telefonski poziv zapravo bio je samo okidač koji je razotkrio pravo stanje njegovog uma i izbacio je na površinu okrutnu realnost – Philippe je bio nesretan čovjek.

 

Svakodnevica mu se stubokom mijenja. Ostaje bez očekivane otpremnine, vjerovnici dolaze po svoje, brak mu se raspada, a utjehu pronalazi u alkoholu. Rekli bismo, klasična priča o krizi srednjih godina, toliko puta već viđena. Po ničemu posebna i obična kao što je običan i sam Philippe. 

 

Philippe je iz dana u dan krupnim koracima koračao u ambis, no na putu prema dolje sasvim slučajno upozna antikvara Roberta, pasioniranog ljubitelja lijepe književnosti i vrhunskih vina, simpatičnog ekscentrika čije ''ludilo'' natjera 53-godišnjeg infantilnog tinejdžera da se trgne i da pokuša pronaći sebe. 

 

Premda svojom osnovnom fabulom podsjeća na francuske egzistencijalne drame, Časni ljudi lišeni su u ovom slučaju nepotrebnog filozofskog tereta te humorom i lucidnim dijalozima uspijevaju prenijeti sve uspone i padove pojedinca te sve probleme suvremene egzistencije. 

 

Umjesto teških boja i s obzirom na tematiku očekivanog hiperrealizma, ovdje je u prvom planu karikatura, geg svojstven francusko-belgijskoj školi stripa. Čak se i boja, topla i nježna,  uključuje u samu pripovjedačku funkciju i svojim šarmom prestaje biti puko popunjavanje praznina.

 

Časni ljudi su priča o svima nama, malima i nesigurnima te priča koja slavi život i radost zbog na prvi pogled malih, ali zapravo velikih životnih pobjeda. Časni ljudi su prekrasna storija o snovima za koje nikad nije kasno, ljubavi, vinu i prijateljstvu, ali onom pravom i iskrenom.

 

 

 

''Mutirani virus gripe širi se čitavim svijetom. Svijetom u kojem se najveći gradovi pretvaraju u geta bijede. Bilo je to kao da je netko odlučio da je čovječanstvu došao kraj. I komadi su padali sudarajući se jedan s drugim, dok nisu do temelja srušili ono što smo zvali... civilizacijom.

Dvadeset godina kasnije nova se vrsta ljudskog bića kretala među ruševinama gradova živeći od njegovih otpadaka. Bili su to najjači, najlukaviji, oni koji su preživjeli brutalan odabir. Ovo je priča o jednome od njih. O Hombreu.''

 

Podžanr postapokaliptičnog horora u pop kulturi završetkom Hladnog rata, paranjem ''željezne zavjese'' i reduciranjem straha od nuklearne apokalipse sramežljivo se maknuo u stranu, pruživši prostora nekim drugim temama i žanrovima.

 

Odlaskom s velike scene mrskih Sovjeta, u prvi plan kao globalni negativci došli su neki drugi zločesti dečki poput Al-Kaide čiji je modus operandi bio posve drugačiji, no dojma sam da ljudi nisu ni izbliza više tako opterećeni krajem svijeta i neizbježnim armagedonom kao što su bili u šezdesetima (kad je svijet zaista plesao na rubu nuklearne katastrofe), ali i osamdesetima.

Osamdesete su bile vrhunac, zlatno doba tog podžanra (sjetimo se samo Millerova prva dva dijela ''Pobješnjelog Maxa''), a u to vrijeme s filmskih traka i stripovskih stranica vrištali su prizori mutiranih životinja, povampirenih i degeneriranih hordi koje krstare opustošenim pejzažima u potrazi - hm, kako kada - za vodom, gorivom, hranom, ljudima...

 

E sad, zaboravite sve ovo što ste gore pročitali jer priča o Hombreu je nešto sasvim drugo. ''Hombre'' je kanon postapokaliptičnog stripa (nastao je također početkom osamdesetih), a sve ono što je poslije u ovom žanru stvoreno, na ovaj ili onaj način proizašlo je iz kabanice dvojice španjolskih genijalaca - crtača Josea Ortiza i scenarista Antonija Segure.

 

Možda najbolje tumačenje dehumanizirajućeg svijeta u kojem iz dana u dan preživljava istinski antijunak Hombre dao je čuveni španjolski stripaš i strip kritičar Paco Roca:

 

'''Hombre' je mnogo fatalističniji i amoralniji od slavnog romana ''Cesta'' Cormaca McCarthyja, napisanog trideset godina poslije. 'Hombre' može proizaći samo iz genija autora lišenog anglosaksonskih predrasuda i kreativne slobode koju nudi strip.''

 

Simbioza crtača i scenarista u ''Hombreu'' dovedena je do savršenstva. Segurin svijet je svijet bez milosti, bez oprosta, bez razumijevanja, svijet u kojem moral ne postoji i svijet u kojem se živi da bi se opstalo. Nikako drugačije. A Ortizov crtež toliko slikovito realistično u stvarnost pretvara Segurinu apstrakciju dijaloga da se čitatelju jednostavno mora zgaditi ljudski rod makar i sam pripadao toj prokletoj vrsti.

 

Za kraj crtice o Hombreu još jedna genijalna Rocina opaska:

 

''Lik Hombrea, najnihilističnijeg i najautodestruktivnijeg među likovima iz fikcije, lika uz kojeg pripadnici Peckinpahove 'Divlje horde' izgledaju kao puki izviđači, vratio se kako bi prodrmao utrobu tim novim čitateljima i podigao glas bijesa u ova apokaliptična vremena.''

 

 

 

Fibra je ovo nevjerojatno remek-djelo s natruhama magičnog realizma objavila pradavne 2008. u četiri toma. No kako su neke knjige bile rasprodane, a glas javnosti snažan, Šunjić je prošle godine cijelu priču objavio kao integral u impozantnoj i prekrasno dizajniranoj knjižurini. I hvala mu na tome jer je ''Alvar Mayor'' strip kojeg svaki ljubitelj devete umjetnosti jednostavno mora pročitati, a kolekcionar posjedovati.

 

Scenarist Carlos Trillo i crtač Enrique Breccia vraćaju nas u 16. stoljeće, u Peru, u vrijeme kad su prvi konkvistadori došli u Južnu Ameriku i u potrazi za El Doradom istrijebili cijelu jednu kulturu.

Alvar Mayor, glavni protagonist neobičnih priča koje su pred nama, mješanac je, sin jednog od Pizzarovih ljudi i majke koja je pripadala plemenu Inka. Premda u prvom redu Španjolac, on u svakom pogledu grli tradiciju Inka, umjesto da je prezire. Nepoznatog i stranog se ne boji, štoviše, nepregledna prostranstva Latinske Amerike njemu su izazov. Bude mu maštu i tjeraju ga da ih istraži. Legende i magija pred Alvarovim očima postaju stvarni i nude mu se da ih iskuša.

 

Putovanja kroz planine koje kriju tajne gradove, kroz rijeke u čijim se skrovitim rukavcima nalaze izvori vječne mladosti, hrana su za Alvarov neutaživ apetiti za znanjem. Alvar Mayor je lutalica i vječiti samotnjak, međutim, na svojim putovanjima susreće brojne likove, čije su neobične životne priče sve ono što je naš junak želio znati. Neki od tih suputnika nadilaze klasično poimanje ljudskoga. Njihova fizionomija možda i jest ljudska, no to je samo privid jer Alvaru se često pojavljuju simbolizirajući iracionalno – ljubav, mržnju, mladost, starost, život, smrt.

 

U ''Alvaru Mayoru'' užasno je teško napraviti distinkciju između stvarnosti i snova, realnosti i iluzije. Nekad se teško probijati kroz zamršen koloplet legendi, mitova, apstraktnog i bizarnog, ali upravo ta borba s Trillovim rukopisom nešto je najljepše u ovom stripu jer ako iz te bitke izađemo kao pobjednici, shvatit ćemo suštinu priče o Alvaru Mayoru.

 

''U stranicama ''Alvara Mayora'' pomiješane su reference na europsku i južnoameričku kulturu koje simboliziraju Homer i Borges. Tako se Cervantesova viteška epika ovdje spaja s Cortazarovom poezijom, a Freudove psihoanalitičke teorije izmjenjuju se s dirljivim posvetama 'Eternautu' H. G. Osterhelda'', prekrasno je ovo remek-djelo stripa opisao književni kritičar Danilo Chiomento.

 

Moja malenkost na ove riječi zaista nema što više dodati.

 

 

 

Kad je Fibra koncem 2011. izbacila prvi tom ovog remek-djela, bilo je to ogromno iznenađenje na hrvatskoj strip sceni. Marko Šunjić godinama objavljuje klasike devete umjetnosti – ''Maus'', ''Persepolis'', ''Vendetta'', ''Watchman'', ''Pakao'' – djela koji su epohu negativnog vrednovanja stripa kao šunda doveli u epohu ozbiljnog, akademskog proučavanja. Za takva smo djela odavno već čuli, dobar dio nas ih je iščitao i prije nego li ih je Fibra u svom specifičnom dizajnu pustila na police hrvatskih striparnica i knjižara. Ti kanoni nisu bili senzacije jer su u trenutku objavljivanja probili gabarite medija i desetljećima su već legitimni dijelovi kako pop kulture, tako i vrhunske književnosti.

 

Međutim, kad se pojavila ''Trgovina'' gotovo nitko nije znao što može očekivati. Baš zato je među publikom oduševljenje bilo golemo. Nismo očekivali ništa, a dobili smo sve.

Radnja ''Trgovine'' smještena je u malo kanadsko selo Notre-Dame-des-Lacs u srcu Quebeca, u vrijeme između dvaju velikih svjetskih ratova. Priču otvara smrt Felixa Ducharmea, vlasnika mjesne trgovine, svjetovna srca seoske svakodnevice. Trgovinu nakon Felixove smrti preuzima Marie, njegova supruga, no selo strahuje – je li Marie sposobna držati sve konce u svojim rukama?

 

Jer, trgovina je sve. Bez trgovine nema života. A Marie je slaba, nježna, krhka, djetinje naivna. Gotovo poput Bess iz Von Trierovih ''Lomeći valove'', Marie je čitav svoj život živjela samo za druge, žrtvujući se pronalazila je smisao svojeg postojanja. A sad je ostala sama. Potpuno sama. No jedne snježne večeri, pri povratku iz nabave robe iz susjednog mjesta, Marie na cesti nailazi na nepoznata muškarca koji je sa svojim motociklom zapeo u snijegu. On je Serge. Smilujući mu se, Marie ga poziva sebi da prespava u gostinjskoj sobi dok traje mećava, ni sama ne shvaćajući da je tim činom promijenila iz temelja, ne samo svoj život, nego živote svih žitelja Notre-Dame-des-Lacsa. Jer Serge svojom dobrotom, talentom, imaginacijama unosi promjene u selu, no pitanje je jesu li mještani bili spremni za njih.

 

Čitajući ''Trgovinu'' u nekim momentima se osjećamo kao da proživljavamo déjà vu. I sama okvirna fabula i načelna karakterizacija likova već je viđena bezbroj puta, bilo u filmu bilo na televiziji. Mala tradicionalna sredina nenaviknuta na promjene, dolazak misterioznog stranca koji je katalizator tih promjena, nedostatak iskristaliziranoga glavnog lika (glavni lik ovog stripa je zapravo sam Notre-Dame-des-Lacs) te gomila specifičnih likova koji svaki za sebe pričaju neku svoju, različitu priču, a sve pod mantrom nostalgije za nekim starim dobrim vremena. ''Amarcord'', ''Selo moje malo'', ''Život na sjeveru'' ili ''Naše malo misto'' samo su neki primjeri koji slijede gotovo pa zabetonirane postulate žanra.

 

Iako je priča smještena između dvaju svjetskih ratova, u jednoj ruralnoj, civilizacijski zamrznutoj sredini, autori iznenađuju progresivnim pristupom koji ulazi u sferu modernizma. Daju ženskim likovima poseban značaj otvoreno se svrstavajući na njihovu stranu. Marie, prilagođavajući se novonastalim okolnostima, doživljava pravu karakternu transformaciju, svlači kožu ranjive žene te postaje simbol čitave jedne ženske pobune. Promjene koje je Serge donio u selo postaju okidač za mijenjanje identiteta čitave jedne zajednice koja je desetljećima, pa i stoljećima živjela po istim tradicionalnim pravilima. Bez obzira na to što osim Marie koja vodi trgovinu i Alice, koja je seoska učiteljica, niti jedna žena u selu nema ni posao ni obrazovanje, vjetar promjena koji je zapuhao probudio je u njima želju za buntom, potrebu da pokažu da i one vrijede. Scena kad sav ženski rod, počevši od supruga drvosječa, pa sve do malih djevojčica, ustanu i kažu muškom rodu u cjelini jasno i glasno NE, antologijska je i gotovo pa spada u sferu feminističkog manifesta. Manifesta koji su napisali muškarci.

 

Promjena i progres osnovni su motivi ''Trgovine''. Prva knjiga počinje dolaskom Sergea, čiji je dolazak iz temelja promijenio začahurenu zajednicu, dok drugu otvara odlazak Marie, čiji je potez izazvao tektonske promijene. Marie je pogriješila, u svojoj samoći spavala je s nekim s kim nije smjela, a zajednica, premda nešto širih obzora nego na početku priče, ipak nije bila spremna oprostiti jedan trenutak očaja i nepromišljenosti. Selo joj je okrenulo leđa. Licemjernost je nadvladalo razum i Marie je bila pribijena na stup srama. Samo su rijetki mogli razumjeti njen čin i bili joj spremni oprostiti.

 

Premda izrazito religiozni, u svojoj su ograničenosti zaboravili na Isusov nauk i na onu ''Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi''. Kad joj je i najbolja prijateljica Adele digla pozdrav, Marie odluči napustiti sve i početi iz početka. Stari dobri Serge po tko zna koji put uskače, daje joj ključeve svog stana u Montrealu i Marie s Jacinthe odlazi u velegrad. Trgovina je bila duša zajednice, a bez Marie više ništa nije bilo isto. Svi oni koji su Marie shvaćali zdravo za gotovo ostali su u šoku. Ostali su sami i osuđeni da prvi put kroz život koji se iz dana u dan sve više mijenja, koračaju bez nekoga da ih drži za ruku. I da razmisle o svojim postupcima.

 

 

 

Napokon! Premda je prvotni plan Bookglobea bio da svakih pola godine dobijemo nova izdanja omiljenog nam Gala, stvari nisu išle onako kako smo se nadali, pa smo za dva nova nastavka morali čekati pune dvije godine. Ali, neka. Bolje ikad, nego ikad jer Asterix je sve.

 

Složit ćemo se da su Alan Ford, Zagor i Asterix i danas sinonimi za strip, barem kad pričamo o ovom našem podneblju. Međutim, danas, i Alan Ford i Zagor pretežno funkcioniranju isključivo kao artefakti nostalgije, kao simboli nekih dobrih starih vremena koje ćemo prizivati tek kad uzmemo u ruke te stare i raskupusane sveščice. No, nažalost, u njima više ne nalazimo ništa više doli običnog sentimenta s kojim će se identificirati svaki čitatelj koji je odrastao uz njih.

S druge strane, Asterix koji nam je također obilježio te nježne i formativne godine, barem po mišljenju potpisnika ovih redaka, iz današnje perspektive ima neusporedivo veću snagu od navedenih strip serijala i bez pretjerivanja mogu zaključiti da je najvažniji strip naših djetinjstva, a možda i života općenito.

 

Asterix je i nakon punih 58 godina (prve stranice objavljene su 1959. u magazinu ''Pilote'', a 1961. izašla je prva cjelovita epizoda s naslovom ''Asterix Gal'') odolio zubu patine i jednako je svjež i maestralan kao i nekad. Priča o malenom galskom naselju koje je uz pomoć čarobnog napitka uporno odolijevalo rimskoj okupaciji, možda je više nego išta drugo nudilo bezbrižnost i eskapizam u onom svom najljepšem i najnevinijem izdanju.

 

Remek-djelo scenarista Renea Goscinnyja i crtača Alberta Uderza strip je koji se može čitati na više razina jer u njemu nikad svi neće vidjeti iste stvari (bizarno i stupidno, ali istinito, ugledni kritičar i teoretičar stripa Maurice Horb je u ''Svjetskoj enciklopediji stripa'', najrelevantnijoj knjizi o stripu ikad napisanoj, ustvrdio da je Asterix strip koji je duboko uronjen u šovinizam i rasizam, a da je Asterix zapravo duhovni blizanac Jean Marie Le Pena i čisti eksponent degolovskog imperijalizma. Također, s Hornom se u velikoj mjeri složio i norveški teoretičar Finnjorklid koji istina nije prihvatio tezu o rasizmu, ali je Asterixa i Obelixa doživio ne samo kao francuske, već kao i muške šoviniste).

 

Jednako omiljen i djeci, kao i odraslima Asterix je tijekom desetljeća nadišao sam medij i postao kulturno blago, ne samo francusko, nego i europsko, pa i svjetsko, a dosad je prodan u 350 milijuna komada i preveden je na čak 110 jezika i narječja.

 

Asterixa nije bilo na hrvatskom tržištu od 2006. i izdavačka kuća Bookglobe 2014. krenula je u herojsku avanturu. Ove godine Bookglobe je objavio prve četiri knjige – ''Asterix i Latraviata'', ''Asterix i povratak u klupe'', ''Dan kada je nebo palo'' i ''Zlatna pustolovina'' – a plan je da se redom koji je unaprijed dogovoren (od posljednjeg 35 broja prema prvom) objave sve knjige koje postoje o malom, ali velikom Galu i njegovim avanturama. Neka bude tako!

 

 

 

Kad su se početkom 2014 pojavili na sceni s prvom knjigom iz serijala o Lawrenceu Nipperu, izdavačka kuća ''Strip non stop'' bila je pravi misterij, čista enigma. Rijetki su znali koji se ljudi kriju iza ovog  projekta, no svi oni koji su odrasli u 90-ima čitajući pustolovine ''zlatnog dečka engleskog nogometa'' bili su oduševljeni. Među njima i, naravno, moja malenkost. Kako sam tada, još više od stripa obožavao nogomet, Nipper je bio strip napisan za mene. Gotovo pa plastično prikazan šarm onog romantičnog vremena tankih stativa i nevina neiskvarenost te prekrasne igre bili su glavni aduti ovog stripa.

 

Dirljiva priča o siročiću koji se snagom svog nogometnog talenta podigao iz blata i postao zvijezda najprije Blackport Roversa, a onda i cijelog engleskog nogometa predstavlja sam vrh sportskog stripa. Izvorno je u Engleskoj objavljen još davne 1970. u magazinu SCORCHER & SCORE u ritmu od dvije stranice tjedno i izlazio je sve do travnja 1983. Slobodna Dalmacija je u istom tom formatu s Nipperom počela izlaziti 1978., a s reizdanjem u manjim sveskama krenulo se 1994. Međutim, nikad Nipper, barem ne na našem tržištu, nije objavljen do kraja niti smo ikada saznali kako završava priča o tom malenom nogometnom čarobnjaku čija se životna priča može podvesti pod onu ''od trnja do zvijezda", odnosno od prljavih lučkih dokova do blještavila Wembleyja.

 

Uzori, idoli, heroji, što god, njihova misija bi trebala biti pravda, istina i poštenje. Oni bi trebali biti ljudi koji svojim radom šire tu spoznaju. Dužnost i obveza uzora je da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. Ne smijemo cijeniti sportaše koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim ogoljenog rezultata. Ljudi koje idealiziramo moraju stvarnost činiti boljom. Ne smiju biti kukavice. Nipper je sve bio samo nije bio kukavica.

 

Na žalost, u našem je životnom, a posebice sportskom prostoru previše lažnih idola, a premalo pravih heroja. Danas su klincima nametnuti bogati i blještavi uzori poput Cristiana Ronalda i Neymara. Priča o Nipperu je upravo priča o nekadašnjim herojima koji su to bili u pravom smislu te riječi. Bez blještavila, bez skupo plaćenih PR reklama, bez lažnog sjaja. Nipper je simbol svih onih koji nikada ne gube nadu, koji guraju svoje suigrače i tjeraju ih da se bore sve dok postoji barem i tračak nade da se do pobjede može doći. I sportske i životne pobjede.

 

Prošle su godine Damir Bebek i Dražen Ivanić, dvojica strip entuzijasta koji su pokrenuli izdavačku kuću ''Strip non stop'' dovršili svoju životnu misiju. Gerilskim radom uspjeli su pružiti nam neopisiv osjećaj da na kraju posljednje, šeste knjige, napokon u donjem desnom kutu vidimo i ono THE END.

 

Zahvaljujem im se na tome i u svoje ime i u ime cijele jedne generacije koja je odrasla čitajući avanture zlatnog dečka engleskog nogometa.

 

Inače, scenarij Nippera potpisuje Tom Tully, a crtež slavni Argentinac, koautor još slavnijeg ''Eternauta'' , koji je u Englesku pobjegao pod progonom vojne Hunte generala Videle.

 

 

Postoji jedan otok. Nitko ne zna gdje je taj otok ni zašto na njemu žive samo majka i sin. Na otoku čak ne radi ni svjetionik. Taj je otok komad zemlje izvan brodskih putova i zaboravljen od sviju. Zapravo, tko zna postoji li uopće taj otok. Igrom slučaja na otok dođe najprije jedna žena koja čeka nekoga tko nikad neće doći, a onda dođe i muškarac koji na ovom od svih zaboravljenom toponimu traži svoju katarzu.

 

Već nakon prvih nekoliko stranica jasno nam je da u rukama imamo nešto što je posve drugačije. A i sam autor nas na početku upozorava kako moramo oči držati širom otvorene.

''Vidio si i čuo isto što i ja, samo smo činjenice protumačili na različite načine'', kaže nam Miguelanxo Prado između poglavlja.

 

Na prvi pogled mali i nenametljiv strip o ''ničemu'' istinsko je remek-djelo devete umjetnosti. Pradovo djelo iznenađujuće dobro balansira između jednostavnosti i pretencioznosti. Naravno, ima i dobar broj onih koji ovom stripu zamjeraju pretjeranu konfuznost i nepovezanost. Takvi su možda i u pravu, jer ''Potez kredom'' sigurno nije strip za svačiji ukus. Prado ovdje izvlači maksimum iz iracionalnog, otok opisuje kao noćnu moru, kao mračno i jezovito mjesto, ali u nekim trenucima taj je otok pitoreskno mjestašce čija izolacija pruža napaćenoj duši gotovo pa terapeutski učinak.

 

''Potez kredom'' u prvom redu treba promatrati kao san i ako uspijete u tome, to će vam biti jedan od onih nezaboravnih snova za koje ćete željeti da ih iznova sanjate. Daleko od toga da je Pradov rukopis lišen racionalnog, međutim, da bi se provlačili kroz zamršene scene svijesti i podsvijesti potrebno je, baš kako je rekao Prado na samom početku, samo dobro držati oči otvorene. U ''Potezu kredom'' nemojte očekivati pouku i klasičan happy end. To nećete dobiti.

 

Odnosno, možda i hoćete, ali samo ako čitanju ovog stripa pristupite na ispravan način. Prado ne odgovara na pitanja, on ih postavlja, ne tumači nam što i kako, već nam u lice baca puno nezaboravnih slika koje sami trebamo složiti da bi mozaik bio potpun, a Pradova poruka jasna.

Scenarij je nevjerojatan, čudesan, bajkovit, donekle i bizaran, pa i mračan, ali nježan i plah.

 

Likovi s kojima nas Prado upoznaje životni su, sa sobom u ruksaku na otok su ponijeli životne traume, probleme s kojima se u urbanim sredinama nisu mogli nositi i mir su pokušali pronaći na mjestu zaboravljenog od svih. No to ne ide baš tako. Možemo mi sakrivati račune za struju ispod tepiha i praviti se da smo zaboravili na njih, oni će doći na naplatu. Jednako tako i bijeg na tajanstveni otok neće riješiti ništa. Kratkoročno možda, ali kad-tad morat ćemo se suočiti s njima jer od nekih stvari bijega nema.

 

Prado je to fantastično shvatio i kroz ovaj neobičan roman ispričao je priču koja je toliko bizarna, da mora biti istinita. Jer takve se priče ne mogu izmisliti.

 

Dirljivo, pametno, dražesno i šarmantno, ''Potez kredom'' najveće je iznenađenje godine.

 

 

 

U jednom dokumentarcu kaže kanadski Indijanac: ''Jedino dobro što su bijelci donijeli na ovaj kontinent je brzi internet''.

 

Došli nekoć bijelci na svojim brodovima sa svojim križevima i dugim vatrenim cijevima, pomeli sve što su tamo zatekli, a ono što nisu, zatvorili u neograđene kaveze. Zarazili im ''ćebad'' velikim boginjama, uzeli im zemlju, spalili im wigwame, nalijevali ih vatrenom vodom, istom onom od kakve se danas u bespućima sibirskih tundri osljepljuje, skupljali njihove skalpove kao što se danas skupljaju značke ili marke, obeščastili ih, ponizili.

 

No eto, stvorili su internet i sve im je oprošteno. Milijarde dolara svake godine procirkulira kroz ruke i džepove sjevernoameričkih Indijanaca jer su im bijele ''gazde'',valjda u ime grižnje savjesti, ili što god već, dali monopol na kockarnice i kasina. I tako je internet, to imaginarno i apstraktno čudovište stvoreno od jedinica i nula, vratilo dostojanstvo jednoj rasi. Sad su čašćeni i viđeni ljudi. Ljudi. Naravno, oni koji su se tim okoristili. Jer novac ruši i najčvršće principe i ideale. Pa i one koje su na krvi i genocidu stvorile danas jedinu svjetsku super silu na svijetu. Ovi ostali… njima je sve ostalo isto.

 

 

Prije petnaest godina, Dashiell ''Dash'' Zli Konj pobjegao je od života u bijedi i siromaštvu u indijanskom rezervatu Ruža prerije. Sad se vratio, ali ovog puta ima tajnu: Dash je agent FBI-a ubačen među redove plemenskog poglavice, Lincolna Crvene Vrane, bivšeg člana aktivističke skupine ''Crvena snaga'' i sadašnjeg šefa kriminalne organizacije koji otvara velebni kasino usred rezervata. Dash mora odlučiti koliko je daleko spreman ići – i koliko je spreman izgubiti – da bi otkrio krvave tajne svog rezervata.

 

Vrhunski ispričana priča u svakom mediju u kojem se može ispričati ona je koja uzbudi ljude, prisili ih da nakon konzumacije na svijet oko sebe gledaju drugačijim očima. Nekad je glavni adut autora savršena karakterizacija likova, a u nekom drugom slučaju u prvom je planu emocionalni odjek umjetničkog djela. Kad autor uspije napraviti simbiozu jednog i drugog, onda te priče nadilaze sam žanr i nastavljaju živjeti samostalan život emancipiran od kreatora. Postaju integrirani dio pop kulture.

 

''Skalpirani'' su upravo takva priča.

 

Scenarist Jason Aron uveo nas je u mučan i nemilosrdan svijet, u kojem htio-ne htio, plivaš u govnima ili se utopiš. Pišući kompleksnu noir-dramu, Aron je uspio satkati veličanstvenu tapiseriju nasilja koja podjednako uvjerljivo funkcionira na više razina. Uspio je napisati priču koja je i uznemirujuće lijepa, ali i emocionalno nezaboravna, postavivši tako nove temelje grafičkom pripovijedanju te pripovijedanju u cjelini.

 

Slojevitošću, obimom, atmosferom, stilom, a najviše složenošću glavnih likova, ''Skalpirani'' uvelike podsjećaju na još jedno remek-djelo televizijske produkcije - seriju ''Žicu''.

 

Ako samo načas zatvorimo oči i zamislimo da se ne nalazimo u rezervatu usred prerije, već da smo u zapadnom Baltimoreu, vidjet ćemo da je priča posve slična. Stvarni glavni likovi su oni kojima je oduzeta svaka nada. Puno alkohola, druge, kurvi, oružja, a sve to nabacano u brutalno mali teritorij. U rezervatu Ruža prerije, baš kao i u zapadnom Baltimoreu, život ne vrijedi ništa. Oba toponima podsjećaju na prljave i zapuštene goleme akvarije u kojima po zakonu prirode, velike ribe žderu male. Dok one koji su izgradili te odvratne kaveze ni najmanje nije briga što se u njima dešava, sve dok su od tog ''ljudskog šljama'' ograđeni bodljikavim žicama.

 

Baš kao u ''Žici'', u ''Skalpiranima'' imamo nekoliko ''glavnih'' likova koji to zapravo nisu i nikad nisu ni željeli biti. Dash nije heroj. Kao što nije bio ni McNulty. Sjebanog djetinjstva, Zli Konj spas je tražio u mržnji prema svojim korijenima i nasljeđu. I treba ga razumjeti jer ponosno nasljeđe nije donijelo ništa dobra, štoviše, samo jad i bijedu. Kao što treba shvatiti i Crvenu Vranu.

 

 

Vrana je igrač starog kova, stare škole. Krut, opak, igra po pravilima kojima su ga naučili stariji. Ali nije negativac. Kod njega postoje neki principi i pazi na kodekse. Pa i na tradiciju.

 

Vrana je zapravo postao takav jer nije ni imao izbora. Za ništa bolje nije znao i to je sve što je znao raditi. Samo je pokušavao živjeti što je bolje mogao, bez planova i kalkuliranja. Njegova sudbina bila je odavno zapisana, baš kao i Dasheva. Jer su tako davno nekad prije odlučili drugi.

U ''Skalpiranima'' Aron nam ne priča o Tonki, Winter Snakeu, Satku, o Indijancima iz nekih petparačkih romantiziranih bajki koji se ponose svojom baštinom, tradicijom, običajima. Aronovim Indijancima nije ostalo ništa. Nikakva empatija, još manje ponos. Samo bol, strah i prezir prema svemu što jesu. Jer su samo zbog svoga porijekla ljudi četvrtog reda. I snalaze se kako znaju, premda to značilo da će prijeći rub.

 

Fibra je za sada izbacila prva tri toma priče o ''Skalpiranima''. Čekaju nas još dva. Jedva čekamo.

 

 

 

Nekoć je i Frank Miller bio normalan. Nekoć, dok ga nije pogodio meteor američkoga fundamentalizma i dok nije postao fašist u službi paranoične sveameričke histerije Georgea Busha mlađega, Miller je radio čuda. U stripu, naravno. Revitalizirao je američki strip koji je polako odlazio u kurac, pristupio je mediju prislonivši se na rame Alana Moorea i redefinirao ga iz temelja, udahnuvši mu prijeko potreban kisik. Ono što je Moore napravio sa svojim Watchmenima (Čuvarima), Miller je ponovio s kolosalnim stripom o Batmanu (Batman: The Dark Knight Returns), poremetivši čitav superherojski univerzum koji je do tada vladao.

 

Miller je razbucao sve što se moglo razbucati i stvorio je jedan sasvim novi svijet. Svijet na tragu onog prošlog, ali i svijet koji je posve drukčiji. Odričući se tradicije šarenila i pojednostavljene borbe između dobra i zla, Miller je u Mračnom vitezu izgradio brutalan svijet koji s tematikama onog prošlog nije imao gotovo nikakve veze.

 

Inicijalno, strip je bio američko čedo, njihov izum. Amerikanci su imali monopol nad stripom kojim su žarili i palili pedesetih, ali licemjeri kakvi jesu pustili su ”dementorima” senatora McCartneya da preuzmu stvar u svoje ruke i u ime morala, obitelji, kurca, palca razjebu sve. Američki strip u šezdesetima i sedamdesetima? Što je to? To ne postoji. Bio je strpan u geta i poslan u ilegalu te je na marginama životario isključivo zato što su postojali genijalci i entuzijasti poput Roberta Crumba koji su čuda radili u undergroundu. No sve dok se sredinom osamdesetih nije pojavio Alan Moore, a na valu njegova ''Čudovišta iz močvare'' i Franck Miller, strip je preko bare živio samo kao mit i podsjetnik na neka druga, dobra stara vremena.

 

No tada se počelo nešto događati. Moore i Miller preuzeli su postavku za koju su svi mislili da je odavno iščezla i stripu je udahnuo novi život. I hvala Bogu na tome.

 

Deset godina prošlo je otkako se ostarjeli Batman povukao u mirovinu, a Gotham još više potonuo u dekadenciju i bezakonje. U trenutku kad ga njegov grad najviše treba, Mračni vitez vraća se u bljesku slave. S Carrie Kelly, adolescentnim ženskim Robinom, Batman se vraća na ulice zaustaviti prijetnju bandi mutanata koje su preplavile grad. A nakon završne bitke sa svoja dva najveća neprijatelja, Jokerom i Dvoličnim, Batman se nađe u smrtonosnom obračunu sa svojim prijašnjim saveznikom, Supermanom, dvoboju koji će samo jedan od njih preživjeti.

Millerov ''Batman'' sagrađen je na sličnim temeljima kao i Moorevi ''Čuvari''. Inspiriran nekadašnjim američkim superjunacima u tajicama i šarenim plaštevima, Mračni vitez postao je mnogo više od samoga stripa. Postao je klasik ne samo pop kulture, nego i opće mjesto svega što je nastalo u 20. stoljeću. Millerov ''Batman'' je kanon i takvom mu trebamo pristupiti.

 

Priče o superjunacima danas su najjasnija manifestacija nesvjesnoga, bilo u stripovima, bilo u drugim medijima. To nisu priče o de facto bogovima (jer ni Batman, pa čak ni Superman nisu bogovi, štoviše), to su priče o tome kakvi bi ljudi željeli biti – i kakvi bi trebali biti. Ranjivi, sjebani, s vrlinama, ali i s manama. Krvavi ispod kože.

 

Miller je napustio naivne, bajkovite narativne tehnike i sadržaje superherojskog stripa i stvorivši jednu potpuno drugačiju viziju priče o Batmanu, demonstrirao je zbog čega je sloboda pripovijedanja toliko važna. Nakon ''Povratka mračnog'' viteza američka strip scena više nikad nije bila ista. Grafički roman, ili kako ga neki vole nazivati, grafička novela je rođena, a superheroji su izgubili nevinost.

 

"Who watches the watchmen?'', pitao se Alan Moore u ''Čuvarima'' kad je prokazao one koji bi nas trebali čuvati. Miller je u ''Mračnom vitezu'' otišao nekoliko koraka dalje i prisilio nas da herojima više ne vjerujemo tako slijepo kao nekad, već da ih se bojimo.

 

 

Millerov Batman simbol je noćnih mora, simbol koji sije strah i užas među zvijerima koji vladaju rasturenim i umirućim Gothamom. Isto tako, Batman nije nikakav romantizirani junak u sjajnom kostimu, već ostarjeli i ogorčeni stariji gospodin, ega velikog kao planina kome taština ne dopušta da pošalje sve u vražju mater jer ga idioti od njegovih sugrađana, ispranih mozgova pod utjecajem raznih TV propovjednika, sociologa, psihologa, filozofa, zapravo više ne žele. Politička korektnost Gothama koji se pred našim očima urušava poput Alepa dovedena je do apsurda, a Batman i njegov stil ne uklapaju se u vjetrove promjene koji su zapuhali mitskim gradom.

 

I dok je Superman postao slijepi vojnik Reaganove vlasti, poslušnik koji će na mig velikog vođe u bespućima globusa prevrtati sovjetske (a čije bi drugo) tenkove, Batman s gađenjem gleda na tu vrstu građanske poslušnosti i ponaša se poput nekog okorjelog i ostarjelog anarhista kojem novi trendovi, ali i godine koje su ga sustigle, nisu ugasili romantične ideale o pravdi (ne i o pravu, jer davno smo zaključili da pravo i pravda nemaju veze jedno s drugim). Batman će napraviti sve što je moguće kako bi pomogao svom gradu koji tu pomoć ne traži, pa čak i kad to znači udar na institucije društva, gubitak ugleda, prezir, nestanak i smrt.

 

Šteta za Millera, stvarno šteta. Prije 30 godina bio je prorok, a međuvremenu pretvorio se u sve ono što je s gađenjem pljuvao u ''Mračnom vitezu''.

 

 

 

Radnja ''Brodeckova izvještaja'' odvija se u nepoznatom planinskom selu, u neimenovanoj regiji zemlje koja jednako tako nema imena. Vrijeme radnje također nam nije poznato. Međutim, ako je suditi po imena likova, ambijentu, odjeći i obući protagonista i nekih, od autora danim nam detaljima, možemo pretpostaviti da se priča odvija neposredno nakon Drugog svjetskog rata, na samoj granici između Francuske i Njemačke. Ali ne mora to tako biti. Jer za ovu priču vrijeme i mjesto radnje najmanje je važno.

 

Glavni lik, Brodeck, nesretnik je koji je preživio logor smrti, opterećen strahotama koje je tamo vidio i kojima je bio izložen, vratio se u svoje selo i trudi se nastaviti živjeti što je mirnije moguće. Brodeck nije heroj, niti to želi biti. Slab je, nesiguran, spreman za kompromise, iako u suštini te kompromise ne želi jer zna da su pogrešni. No Brodecku je dosta patnje, smrti, užasa. Jedino što želi je miran život sa svojom obitelji. I da ga svi puste na miru. Ali to neće biti moguće.

 

U selo je nedavno došao živjeti živopisan i pomalo ekscentričan stranac po imenu Anderer. U početku je selo prihvatilo stranca, no različitost i drugačiji svjetonazori koje je pridošlica donijela u od boga i od vraga zaboravljeno mjesto, bili su previše za jednu zadrtu sredinu. Strah od nečeg novog i nepoznatog bili su previše za masu koja je imala i jednu užasnu tajnu. Uvjereni da je stranac na korak do njena otkrića, seljani su odlučili presuditi mu.

 

Brodeck jedne večeri dolazi u seosku konobu i shvaća da je Anderer ubijen. Leš nismo vidjeli, ali nije bilo ni potrebno. Pogled ubojica i njihovi prsti na noževima dok su tupo zurili u Brodecka bili su dovoljni da znamo što se dogodilo.

 

 

Nakon ubojstva, seljani odabiru Brodecka da napiše izvještaj o slučaju. Taj izvještaj, kako su mu ubojice objasnili, mora biti točan, potkrijepljen činjenicama, ALI, isključivo ONIM činjenicama koje će krvnike osloboditi grižnje savjesti.

 

''Ne tražimo roman od tebe, Brodeck. Ispričat ćeš što je bilo i to je to. Kao u svojim izvještajima. Ali pazi, nemoj ništa promijeniti. Moraš sve reći. Da oni koji pročitaju tvoj izvještaj shvate i oproste.''

 

Ubojice su odabrali Brodecka jer divljačko ubojstvo stranca nije jedini krimen koji opterećuje savjest začahurene zajednice. Ono je samo posljedica nečega užasnoga što se dogodilo u prošlosti, a Brodeck i njegova obitelj su jedini koji zločinom opterećeno selo mogu osloboditi krivnje.

 

Brodeck pristaje, jer nema izbora, da je odbio vjerojatno bi završio kao stranac. No tom trenutku shvaća nešto tako prokleto točno i uznemirujuće. U društvu mase krvavih ruku shvaća da je biti nevin među ubojicama isto što i biti ubojica među nevinima. Nešto toliko prokleto točno i nešto tako odvratno univerzalno.

 

Kako smo već napisali, Brodeck nije heroj i premda nevoljko, on pristaje napisati taj izvještaj. Brodeck želi biti sličan drugima. Stvara svoju odgovornost i svoju grižnju savjest jer želi biti kao i oni koji nose teret krivnje. Želi se integrirati s drugima u tom svom selu, premda su mu ti isti ljudi uništili život. Brodeck svoju krivnju čak i izmišlja, samo da bi se asimilirao i napokon počeo živjeti normalnim životom. Jer sve dok je drugačiji, sve dok i on barem metaforički ne zamahne nožem u strančevo tijelo, i on je u opasnosti. Baš zato što je jedini nevin među ubojicama.

 

Ali paralelno s naručenim izvještajem pisat će i svoj, onaj koji je jedini točan. Napisat će ''kroniku malog mista'' koje se pokušava pomiriti s prošlošću, a čije mještane do katarze dijeli samo nekoliko stranica njegova rukopisa koji će makar krivotvoren, njima pružiti spokoj. Barem oni tako žele da bude, ne shvaćajući da ih nikakva ''legalizirana'' kolektivna amnezija neće oprati od onoga što su napravili.

 

Manu Larcenet bez sumnje je, barem na ovom našem tržištu zahvaljujući Fibri, ali i svome bezgraničnom talentu, postao jedan od najomiljenijih, najčitanijih i najiščekivanijih autora. Nakon što je prije nekoliko godina Fibra objavila na prvi pogled malenu, osobnu priču o životu jednog malog čovjeka u svijetu surove stvarnosti zvanu ''Svagdanja borba'', sve se izokrenulo. ''Svagdanja borba'' istovremeno je egzistencijalna drama koja propituje uvjete života i identiteta u okrutnom svijetu zapadne civilizacije, intimna drama o odnosu između članova obitelji, priča o odrastanju, sazrijevanju i razumijevanju te gorko-slatka komedija o svemu navedenome. Čudo. Usmenom predajom taj je strip postao senzacija, prvi tom ''Svagdanje borbe'' bio je za divno čudo rasprodan, a sve ostalo je povijest.

 

 

Larcenet je tijekom godina u Hrvatskoj postao fenomen, stripaški pandan grupi The National – stranac, a naš. U međuvremenu, zahvaljujući kome drugo nego Fibri, dobili smo simpatičnu suradnju Larceneta i još jednoga wunderkinda francuskog novog vala, Lewisa Trondheima, ''Astronaute iz budućnosti'', te svojevrsni spin-off ''Svagdanje borbe'', genijalni i urnebesni ''Povratak zemlji''.

 

Kad je prije šest godina Fibra objavila prvi od pet tomova detektivsko-filozofskog serijala ''Blast'', u kojem je Larcenet napravio golemi iskorak u preispitivanju pojedinca uhvaćenog u žrvanj modernog doba, ostali smo šokirani.

 

U ''Blastu'' koji je na prvi pogled dijametralno suprotan strip od ''Svagdanje borbe'', Manu se koristi gotovo identičnim psihoanalitičkim pristupom, dekonstruirajući karakter glavnog lika točno pred našim očima. Slično kao i u ''Svagdanjoj borbi'', Larcenet i u ''Blastu'', koristeći se specifičnom vizualnom i pripovjednom naracijom, skreće poprilično ulijevo, nudeći nam gotovo pa lijevo angažirane manifeste. No on to ne radi surovo ni vulgarno, on nam ne nameće ništa, dapače, pušta nas da sami shvatimo kako danas stvari u svijetu stoje.

 

 

No osim te, hm, ajmo reći lijeve angažiranosti i fascinantnog poznavanja čovjekova karaktera, Larcenet iz korijena mijenja stil. S tehničke strane ova dva djela kao da nisu nastala iz uma i ruke istoga autora. Od samog formata ''Blasta'' koji više podsjeća na američke stripove, do potpunog negiranja strukture klasičnog francuskog stripa. U ''Blastu'' nećemo naići na pregledne table od četiri pasice u kojoj su događaji poredani kronološki, glavnina pripovijedanja nije u trećem licu, a likovi (ili u ovom slučaju jedan lik) obraćaju se ponajprije sebi i čitatelju, a ne isključivo jedni drugima. Flashbackovi i flashforwardi glavni su aduti Larcenetova pripovijedanja, a montaža i način kadriranja toliko su neobični i inovativni, da su bili revolucija svijetu stripa.

 

U ''Brodeckovu izvještaju'' Larcenet ide još jedan korak dalje. Crtež je donekle sličan kao u ''Blastu'', ali autor s obzirom na težinu teme, potpuno ga radikalizira. Ljudi postaju grube siluete i svaki od njih dobiva fizionomiju kakvu zaslužuje ili kakve Manu smatra da mu pripada. Riječi su suvišne i Manuova naracija isključivo je grafička.

 

U stripu koji je nastao kao adaptacija romana ''Philippea Claudela'', Manu Larcenet crno-bijelom tehnikom snažno dočarava surovost zabačenog kraja i ljudi koji u njemu žive. Kombinirajući jake slike oštrih crta kojima opisuje događaje s pastoralnim slikovnim podlogama Brodeckovih razmišljanja, ovo djelo istražuje kušnje s kojima se suočava čovjekova ljudskost u teškim situacijama.

 

Claudel u romanu, a Lercenet u savršenoj strip adaptaciji, nemaju namjeru tematizirati genocid kao činjenicu, već se hvataju ukoštac sa zlom koje je dio ljudske prirode od pamtivijeka.

Puno toga u ovoj priči nas asocira na Drugi svjetski rat. Međutim, i Claudel i Larcenet odbijaju dati ime i prezime zločinu. Jer genocida i sadizma bilo je puno prije nacista, kao što ih je bilo i nakon njih.

 

 

Zločinci u uniformama nemaju jasne simbole. Ne znamo tko su, zašto su došli u selo i koju ideologiju predstavljaju. Čak nemaju ni lice. Oni su čudovišta. Autor je želio stvoriti naraciju u kojoj ćemo se na neki način udaljiti od povijesti kako bi zlo dobilo opće mjesto. Larcenet je odbio je nacrtati svastiku na kapama i ramenima ubojica jer bi čitatelj mogao shvatiti to kao činjenicu da su strahote koje su se dogodile davno iza nas. Upravo suprotno. Genocid i Holokaust nisu nestali onog trenutka kad su vojnici Crvene armije oslobodili zloglasni logor u blizini Krakowa. Francuski zločini u Alžiru, američki u Vijetnamu, kambodžanska polja smrti, Sabra i Šatila, Ruanda, Sudan, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, Libija, Irak, Sirija – treba li dalje? – plastično nam dokazuju da je zlo bezvremensko i da će, dokad je i čovjeka, biti među nama. Ono se može pritajiti, kad ponekad zapušu vjetrovi tolerancije čak i potpuno iščeznuti, ali povijest čovječanstva toliko nas je puta uvjerila u to da je zlo najbolji kameleon i da samo čeka pravi trenutak kad će ga rulja sama prizvati. Tako je uvijek bilo, tako će uvijek i biti, sve dok bude ljudske vrste, odnosno dok se ne pokoljemo do istrjebljenja. Čovjeku je za preživljavanje krv potrebna jednako kao i hrana.

 

 

Zato je ''Brodeckov izvještaj'' toliko bezvremensko djelo. Jer onaj logor u kojem je bio zatočen Brodeck može biti Auschwitz, ali jednako tako može biti Jasenovac, Manjača, Omarska, Dretelj… Kao što je posve nebitno kakav simbol na kapi imaju oni koji kolju, vješaju, siluju i čine li to u ime križa ili krsta.

 

Fibra je u svojih devet godina postojanja objavila gomilu strip klasika, kanona medija koji su za povijest umjetnosti jednako važni kao i bilo koje remek-djelo svjetske književnosti. ''Maus'', ''Persepolis'', ''Ljubav i rakete'', ''Pakao'', ''Čuvari'', ''Vendetta'', ''Sandman'', ''Povratak mračnog viteza''… samo su neki od njih. Međutim, ti su stripovi izvorno izašli prije nekoliko desetljeća, a samo dobra volja i entuzijazam Marka Šunjića bili su zaslužni za to da je hrvatska publika mogla u njima uživati na svom jeziku. S druge strane, ''Brodeckov izvještaj'' u Francuskoj je izašao iste godine kao i u Hrvatskoj. Dakle, riječ je o remek-djelu koje se stvaralo pred našim očima i bez dvojbe zaslužilo je titulu najboljeg i najvažnijeg stripa desetljeća.