POVODOM Valentinova, u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1980. godine o antropološkom djelu koje se bavilo temom kako ljube Jugoslaveni.

Prosinac 1980.: Kako ljubi Jugoslaven? Na to zanimljivo pitanje, poslije četrdesetgodišnjeg studioznog naučnog istraživanja, pokušala je da odgovori nedavno preminula zagrebačka profesorica antropologije Vera Ehrlich, u svom opsežnom djelu "U društvu s čovjekom"...

Moderni život je iz korijena izmijenio odnose muškarca i žene. Udvaranje, osvajanje, ljubavni odnos, pojam vjernosti i preljube, sklapanje braka i rastava - umnogome su se razlikovali, a i danas se razlikuju u svim našim krajevima. I rituali su bili drugačiji prije dvadeset godina nego što su danas.

Nekadašnja ljubavno-erotska poezija ostala je samo kao folklorno nasljeđe, i to čini da bi se društvo nasmijalo i razgalilo. Kao ličke ojkalice na prelu:

"Oj, sjedi mala na jelovo granje, da te baja uči milovanje.
Oj, djevojka se kupala u vodi, vidi joj se da bog oslobodi.
Oj, ja sam malu naučio reda, joj kad se ljubi, da se ne ujeda!"

Ili ravničarske šalajke na salašima:

"Ej, šokica se popela na drvo, drvo krivo, a ja podvirivo.
Sviraj svirče, nemoj stati, svaka će ti cura dati.
Jedna dlaku, druga dve, pa ćeš imat' brkove"

Ili bosanske sevdalinke:

"U magazu uđe sama Fata, za njom Mujo, zatarabi vrata!"

Ili sinjske rere:

"Mala moja kako se ne stidiš, ja je željan, a ti na njoj sidiš!"

"Evo mene i mog brata Mate, biži curo, skočit ćemo na te!"

... I tako unedogled.

Jagma za djevojkama

Evo i nekoliko detalja iz poglavlja dela Vere Ehrlich, "Izbor supružnika u jugoslavenskim područjima":

"Muška većina jedan je od razloga što je u prošlosti pozicija žena kao udavača bila mnogo povoljnija nego kasnije.

U Crnoj Gori bilo je potkraj prošlog stoljeća mjestimice do dvadeset prosaca za jednu djevojku. Čitav rod ili bratstvo dogovara se kojeg će prosca izabrati, a to čine u tajnosti da ne bi neke prosce i njihove porodice uvrijedili. 

U Bosni kod katolika momak je smio zaprositi djevojku tek onda kad je od svećenika dobio cedulju. Ako je bio odbijen morao je svećeniku vratiti cedulju, a onda je tek drugi smio pokušati sreću. To se radilo zato da bi se među mladićima izbjegle svađe i tučnjave. Porodica nije htjela ni govoriti s momkom koji se nije legitimirao s ceduljom. To pokazuje kakva je bila jagma za djevojkama".

U knjizi se spominje da mladi nekada nisu ni vidjeli djevojku sve dok nisu stali pred popa. U Crnoj Gori se pre prvog svjetskog rata dogodio slučaj zamjene nevjesta:

"Dvije povorke svatova sastale se noću kod logorovanja i zajedno provele neko vrijeme. Tek nakon osam dana, kad su porodice posjetile mlade, otkrilo se da su mlade nehotice bile zamijenjene. Porodice su htjele da se ženidba poništi premda su mladi bili zadovoljni. Mitropolit to nije dozvolio jer je smatrao da je vjenčanje bilo obavljeno po zakonu, a da je bila božja volja što su se stvari tako okrenule".

"Majko, jesi li mi dovela Fatu?"

Mladenci su se mnogo puta prepuštali volji roditelja i pasivno su čekali da im oni odaberu ženu. Karakteristična je priča iz Bosne.

"Hasan je uvijek pričao Fati u koju se zagledao. Jednom zamoli majku da ode u susjedno selo i zaprosi Fatu. Majka nađe Fatu i pozove je da pođe za njenog sina. Fata to iz nekog razloga odbije. Majka se nije mogla odlučiti da pođe kući bez djevojke i da razočara sina, pa prošeće po selu. 

U jednome šljiviku ugleda djevojku koja joj se svidi. Upita je bi li pošla za Hasana. Djevojka upita svoje roditelje, dobije pristanak i odmah pođe s Hasanovom majkom. Hasan je čitavo vrijeme ležao na sećiji i sanjario o Fati. 

Kad je čuo da je majka ušla u kuću skoči uzbuđen: Jesi li mi dovela Fatu? Majka odgovori: Nisam sinko Fatu, ali sam dovela drugu djevojku! 

Hasan sav sretan zagrli majku i zahvali joj.

Ašik i ašikovanje

Zanimljiv je fenomen "ašikovanje" koji se i danas zadržao u nekim selima u Bosni:

"Kraj sve suzdržljivosti ljubav se ne da sasvim zatomiti, a niti neće. Neki ventili se ostavljaju otvoreni za ovu jaku silu koja stvara unutrašnji pritisak. Ašik je izgrađen gotovo u instituciju. Na svom pendžeru iza drvenih rešetaka djevojka može ašikovati uvečer (u akšam). Momak dolazi pod prozor i oni tiho razgovaraju. Često se satima zanose u poetičnim razgovorima. 

Za ašikovanje postoje stroga pravila: samo jedan momak smije razgovarati s djevojkom pod pendžerom ili na kapidžiku. Prijatelj Bosanac mi je pričao kako je katkad satima hodao da bi stigao pod pendžer neke djevojke, a onda se dogodilo da je tamo našao drugoga momka. Ako se nije sam udaljio, djevojka je trebala reći s kojim će da razgovara. 

Međutim, djevojka se obično radije povlači, da se ne bi morala izjasniti i uvrijediti jednog momka pa toga dana radije ne ašikuje".

Broj poroda u Jugoslaviji bio najviši u čitavoj Europi

Da su naši muškarci ostali vatreni i poslije sklapanja braka Vera Ehrlich iznosi niz činjenica:

"U nekim krajevima žene se tuže na prevelike zahtjeve muževa u spolnom pogledu... U kotaru Jajce bilo je 60 poroda godišnje na tisuću stanovnika, dok je provincija Lucania s najvećim brojem poroda u Italiji postigla samo 36,6 na tisuću. 

U prosjeku je broj poroda u Jugoslaviji bio najviši u čitavoj Europi: naime 34,6 na tisuću, dok je Engleska imala 16,1 poroda na tisuću stanovnika. Na broj poroda djeluju razni faktori, ali on je ipak ponešto odraz spolnih odnosa".

Iluzija o muškarčinama i gazdama u kući ruši se poput kule od karata u nekim otkrićima Vere Ehrlich:

"Kod bodula (otočana) žena ima dominantnu poziciju. Jedna popularna anegdota iz Primorja glasi: U svađi koja je izbila između žene i muža, žena tjera muža po kući i trči za njime metlom. Da izbjegne udarcu, on se zavuče pod krevet. Ona ga gura metlom i viče: Si šal van, si šal van!, a on: Ne! Nek se vidi kij gospodar vavoj kući!"

Anegdota iz Hercegovine

Vraćajući se u prošlost, Vera Ehrlich iznosi razne istinite priče. Kao što je ona iz jednog sela u Hercegovini:

"Dogodilo se da su tri djevojke u isto vrijeme zatrudnjele. Ispostavi se da je jedan mladić tome kriv, a seljani hoće kamenovati svo četvero. Rođak momkov ga brani pred narodnim sudom i dokazuje kako su ga djevojka izazvale. Njih četvero išlo je zajedno s vašara, a djevojke su predložile da zajedno noće u šumi... 

Nakon dugog raspravljanja padne osuda: Milutin mora jednu od djevojaka uzeti za ženu, a može birati koju. Druge dvije moraju nakon poroda poslati svoju djecu Milutinu, a Milutin će ih kao svoju djecu primiti i odgojiti. Ove dvije će 'sijede kite plesti', znači da će ostati neudate. 

Milutin mora prilikom prvog sukoba s Turcima bez oružja poći u borbu. Posljedica ove osude bila je da je prilikom hercegovačkog ustanka Milutin bez oružja srljao u borbu i da je odmah pao".

Slavonci i seks

Slavonci koji od seksa odvajkada nisu pravili tabue i danas su održali tradiciju zabavljanja djevojaka i mladića "na divan". I pjesma kaže:

"Igra kolo ukraj dvora - na divan se mora!"

Vera Ehrlich citira pisanje starog poznavaoca običaja u hrvatskim selima Josipa Lovretića koji je o "divanu" pisao:

"Momci i cure najvole divan. Na divanu su oni sami za se, pa su i veseliji i goropadniji. Tu puste srcu na volju, da se namladuju i navraguju, naigraju i napivaju... Imade na divanu bezobrazni' riči i bezobraznog zadirkivanja u cure... Na divan viču najviše gazde jer su im cure i momci u ponedijak ili posli velikog sveca slabi poslenici... Ali badava - na divan se mora!'

"Nije svaki čo'ek koji gaće nosi"

Studija pokojne Vere Ehrlich sjajan je prilog u izučavanju još nedovoljno otkrivenih vrela našeg ljubavnog folklora i običaja. U narodu su poznate hiljade izreka, pa nije naodmet da i mi završimo s jednom muškom:

"Momak je jedro da jedri, a divojka sidro da stoji. Sokolu je da lovi, a prepelici da se čuva!"

I jednom ženskom:

"Nije svaki čo'ek koji gaće nosi!"

(Praktična žena, 1980.)