TALIJAN Silvano Culetto 1943. godine kao 15-godišnjak otišao je u partizane. Iako su brojni njegovu sunarodnjaci izabrali drugu stranu, on je odlučio biti antifašist, piše BBC na srpskom. Tijekom Drugog svjetskog rata borio se u brdima na granici između Italije i Slovenije pod partizanskim imenom Mirko.

Poželio je da, kad umre, bude kremiran, a da mu pepeo posipaju po brdima, kao u pjesmi Bella Ciao. Preminuo je lani, u 91. godini, a sahrana je izgledala upravo onako kako je želio.

"Situacija koja nije nimalo lijepa postala je jako lijepa. Sve ti je grozno i strašno, a opet imaš nevjerojatan osjećaj ponosa. Kao u pjesmi, pepeo mu je posut na obroncima Alpa - blizu granice gdje je i dalje Italija, a već se vidi Slovenija. Njegova grupa se baš tu borila", rekla je njegova unuka, Somborka Olja Maričić.

Pjesma Bella Ciao desetljećima predstavlja himnu ljevičarskog pokreta, a u Hrvatskoj se našla u centru pažnje nakon što je odjekivala Rijekom na otvaranju manifestacije Europska prijestolnica kulture.

U toj se talijanskoj narodnoj pjesmi partizan pozdravlja s djevojkom jer je došao okupator i on mora u rat. Moli je da ga sahrani tako da se zna da je život dao za borbu za slobodu - pepeo da posipaju po brdima iz čega će niknuti cvijet.

"Mi tu pjesmu vrlo rado i vrlo često pjevamo", rekao je Aleksandar Banjanac, generalni sekretar Nove komunističke partije Jugoslavije.

Pjevaju je u originalu.

"Minimum talijanskog koji svaki antifašist mora znati je to - tekst pjesme Bella ciao", dodao je.

"Ipak, ova pjesma je nadživjela partizanski pokret jer govori o univerzalnoj borbi protiv okupatora i nepravde", kaže za BBC istarski muzikolog Dario Marušić.

Planetarnu slavu stekla je tijekom studentskih prosvjeda 1968. Ipak, nastala je puno prije. S nešto drugačijim tekstom od onog koji danas znamo pjevale su je početkom 20. stoljeća Talijanke dok su savijene gazile močvarna polja u dolini rijeke Po.

"Originalna verzija nastala je negdje u okolici Milana. Govori o djevojci koja ustaje ujutro i radi po cijeli dan za gospodara koji je iskorištava", rekao je Marušić.

Tijekom Drugog svjetskog rata partizani joj mijenjaju tekst i nastaje ova Bella Ciao. Usprkos nazivu Ljepotice, zdravo rijetko su je pjevali zaljubljeni na rastanku.

"Ne znam je li nekada pjevana nekoj djevojci, možda jest, ali znam da su je talijanske feministkinje koristile kao himnu, jer je u toj prvoj verziji žena glavna protagonistkinja i pjeva o njenoj borbi", navodi Marušić.

Svirali su je mnogi glazbenici širom svijeta - od zborova do Manu Chaoa, a na prostoru bivše Jugoslavije novi zamah su joj dale punk obrade bendova KUD Idijoti i Goblini, kao i izvedba Gorana Bregovića. Uz ovu pjesmu sahranjena je nekadašnja prva dama Jugoslavije Jovanka Broz.

Pjesma je korištena kao filmska glazba za jugoslavenski film iz 1969. Most. Pjeva se među navijačima, raznih klubova, ali je i dalje nezaobilazni dio folklora političkih skupova - nedavno se cijeli trg u Firenci orio od ove pjesme. Talijanski svećenik don Andrea Gallo ju je 2012. godine tijekom službe izvodio u crkvi u Genovi.