SVOJEDOBNO mi je jedan stariji kolega koji je imao posebnu sklonost prema francuskom filmu rekao kako je francuski film "kad je pametan upravo genijalan, no kad je glup, nitko nije gluplji od Francuza". Palo mi je to na pamet dok sam se mučio s novim ostvarenjem Wesa Andersona, inače također velikog obožavatelja francuskog filma i najvećeg čudaka američkog filma, ekscentričnom špijunskom komedijom Feničanska spletka.

Kad je Wes Anderson u dobroj formi, njegovi su filmovi fino izrađeni poput dijamanata, ali kada nije, spašavaj se 'ko može. Na žalost, Feničanska spletka spada upravo u potonju kategoriju, dok su dosezi njegovih flagship filmova, poput Obitelji čudaka, Panike pod morem ili Hotela Grand Budapest, za nju tek misaona imenica.

O čemu se radi?

U centru je priče srednjoeuropski tajkun Zsa Zsa Korda (Benicio Del Toro), beskrupulozni lik kojega zovu Mr. 5%, a koji osim poslovnog ima i talent za preživljavanje atentata, koji ga najčešće zatječu u avionu. Nakon posljednje takve sretno preživljene nesreće, a prije nego što započne svoj mega projekt izgradnje tri golema infrastrukturna projekta u izmišljenoj Feniciji (vjerojatno Bliski istok), odlučuje iz predostrožnosti imenovati nasljednika, odnosno nasljednicu svoga nemalog bogatstva. 

Pored devet sinova, koji u filmu imaju tek ulogu kulise, nasljednicom proglašava kćer Leisl (Mia Threapleton, inače kći Kate Winslet), djevojku koja ne voli svog oca, uvjerena je da joj je ubio majku, kao i sve druge žene s kojima je bio u braku te se upravo sprema zarediti. Ipak, na kraju pristane krenuti s njim na put kako bi uvjerili njegove poslovne partnere da preuzmu veći financijski rizik izgradnje morskog kanala, brane i tunela. 

E sad, tu započinje turneja koja je usprkos bezbrojnim šašavim likovima i ekscentričnim situacijama zapravo beskrvna i turbo dosadna, a ne pomažu niti glumačke zvijezde kojih je - da posudimo slogan od MGM-a iz njegovog zlatnog doba - više nego zvijezda na nebu. Koliki je kult Wesa Andersona najbolje svjedoči popis glumaca koji su pristali sudjelovati u filmu u sitnim ulogama, od kojih neke nisu čak ni govorne.

Impresivna glumačka postava...

Uzmite dah: Benedict Cumberbatch, Scarlett Johansson, Tom Hanks, Riz Ahmed, Bryan Cranston, Willem Dafoe, F. Murray Abraham, Charlotte Gainsbourg, Hope Davis, Jeffrey Wright i Bill Murray, da nabrojimo samo neke. No, prije svih njih tu je izvrsni Benicio Del Toro koji je u glavnoj ulozi, uz dizajn i glazbu, noseći stup filma.

Uz njega, odličan je i Michael Cera koji je s norveškim akcentom najjači komični element filma, što zapravo i nije teško jer usprkos nominalnom žanru, osim nekoliko više manje očekivanih Andersonovih deadpan dosjetki, film baš i ne obiluje humorom.

Za mnoge ćemo filmske autore reći da su posebni, no Anderson je zaista tip s drugog svijeta, dovoljno je vidjeti jedan njegov kadar i nema šanse da promašite u čijem ste filmu. Sve je to prisutno i ovdje, pastelne boje, plošnost scena, natpisi između poglavlja, simetrične kompozicije, bizarni likovi koji dominiraju nad pričom, naglašena uloga glazbe itd., no u svom tom vizualnom cifranju nerijetko se pogubimo oko sadržaja, onoga o čemu film jest, pa ni Feničanska spletka nije iznimka.

A ispod površine koja pripovijeda čudnim ljudima i čudnoj biznis shemi, u osnovi je riječ o filmu o obitelji, baš kao što su to i mnogi raniji Andersonovi naslovi, pa zapravo uopće ne bi trebalo biti teško priču filma ispripovijedati u modu telenovele. 

Recimo ovako nekako: bešćutni magnat otuđen od vlastite djece, nakon što čudom preživi pad aviona, a u strahu od skore smrti, želi pomirenje sa kćeri. Iako ona isprva odbacuje njegov svijet pokvarenosti i bogatstva te je odlučna da se zaredi i život posveti Bogu, ipak na kaju pristaje ocu, kojega sumnjiči da joj je ubio majku, pružiti još jednu priliku.

Prolazeći kroz brojne smrtonosne opasnosti, otac i kćer s vremenom izgrađuju svoj odnos i međusobno povjerenje, a kad konačno sretnu njezinog zloglasnog ujaka, djevojka otkriva i tajnu majčine smrti. Uz angažman kakvog scenarističkog majstora iz Meksika ili Kolumbije, moglo bi to izdržati kojih 100-tinjak epizoda.

...ali ništa ne pomaže

Uz dominantnu obiteljsku tematiku, dojmljiva je i nostalgična nota, što je također karakteristika mnogih Andersonovih filmova, no osim generičkog žaljenja za ljepše dizajniranim vremenima, ovdje je riječ i o nostalgiji za vremenima kad su tzv. kontroverzni poduzetnici još imali ukusa, lijepo se odijevali, čitali knjige, razlikovali Renoira i Magrittea, nešto čak i gradili, a za ugrađivanje u posao uzimali proviziju od svega 5%. Kod nas bi se to danas smatralo korupcijskim dumpingom i nije teško zamisliti kako bi Vili & parteri prezrivo frknuli nosom nad ovim korupcionaškim disruptorom kojemu ništa nije sveto.

Čak ni to, međutim, ne pomaže ovom rijetko suhoparnom filmu da subjektivno vrijeme barem izjednači sa stvarnim pa da nam se sto minuta u kinu ne čini kao da ih je dvjesto. Ni sve zvijezde ni bogati vizualni dizajn, ni atraktivna fotografija snimatelja Bruna Delbonnela, ni fenomenalni skladatelj Alexandre Desplat, ni glazbeni ulomci Igora Stravinskog ne uspijevaju pomoći da se prokrve začepljeni narativni kanali i da film makar na trenutak malo živne.

Umjesto toga, dogodi se suprotno pa gledatelj - ako baš nije okorjeli kritičar čvrstog karaktera poput gore potpisanog - ima dobre šanse da utone u san. I pri tome će se jamačno bolje provesti od maloprije spomenutog kritičara.

Ocjena: 5/10