REDOVITO ambiciozni projekti Christophera Nolana često su djelovali kao minuciozno osmišljeni, vrhunski napisani i režirani, ali i izuzetno skupi projekti koji su ponekad graničili s umjetničkom megalomanijom, dok su u isto vrijeme ostvarivali goleme uspjehe na kinoblagajnama.

Njegov sljedeći film, povijesna drama o fizičaru J. Robertu Oppenheimeru i stvaranju atomske bombe, barem na papiru ne djeluje kao blockbuster astronomskog budžeta čiji je primarni cilj dovući publiku u kina i zaraditi stotine milijuna dolara. 

Ipak, to će morati postati jer unatoč velikim imenima, ovaj tip filma postaje "ugrožena vrsta", kako ga naziva Variety.

Kad 100 milijuna nije 100 milijuna

Naime, početni budžet je određen na 100 milijuna dolara, ali u konačnici bi mogao koštati preko 200 milijuna, a nakon toga ostvariti i dvostruko veću zaradu da čelnike velikih studija uvjeri u isplativost ovakvih projekata. 

Za početak, prava je rijetkost da bilo koji studio troši više od stotinu milijuna dolara za projekte koji ili nisu dio veće i dokazano uspješne franšize ili ne djeluju kao potencijalna franšiza koja će uloženo višestruko vratiti. Realno, pandemija je samo ubrzala neminovno, jer čak i prije nego što je sve počelo, krenula je i velika selidba srednjobudžetnih filmova na streaming servis. Čak su i redateljske veličine poput Scorsesea ili Finchera svoje umjetničke eskapade bili prisiljeni ostvarivati u sklopu Netflixa. 

Gledajući to iz perspektive samih studija, snimati skupe filmove koji teško vraćaju ili uopće ne vraćaju uloženo jednostavno nije isplativo jer Hollywood nije Hrvatska, gdje nitko ne pita je li novac iz proračuna vraćen ili je potrošen na festivalsko tapšanje po leđima koje nije vidio nitko osim šačice gledatelja. Isto tako, publika želi gledati bezumnu akciju u kojoj se koncept likova i vješto napisanog scenarija tretira kao sugestija, a jedini je cilj zatrpati gledatelja specijalnim efektima i zabaviti ga dovoljno dugo da se ne zapita što uopće gleda. 

Potez Universal Picturesa je nesvakidašnje hrabar jer počiva na nadi da dobar redatelj i dobar projekt i dalje mogu dovući publiku u kina kako bi pogledali nešto bez superjunaka. 

Ono o čemu se zapravo prerijetko priča je zabluda vezana za informacije koje dobivamo s IMDB-a, pa tako, primjerice, Nolanov Oppenheimer ima budžet od 100 milijuna dolara. Tehnički, to je točno. Film ima toliki budžet. Međutim, studio će morati potrošiti još barem 100 milijuna dolara na promociju filma, koji će bez toga biti gotovo neprimjetan. Osim toga, Nolan ima ugovor koji mu osigurava postotak od prodaje karata, pa će samo zbog toga morati zaraditi još barem 60 milijuna dolara više kako bi izašao "iz crvenog". Dodajte na to postotak koji uzimaju kinoprikazivači i dolazite do najmanje 400 milijuna dolara zarade na globalnom tržištu kako bi film bio u plusu. Stoga, kad pročitate da je neki film koštao 100 milijuna dolara i zaradio 200, mogli biste pomisliti da je to dobar rezultat. Što se studija tiče, nije. 

S druge strane, Nolan nije imao prevelikih problema s ispunjavanjem želja studija (to je i razlog zašto mu se ovakvi "eksperimenti" dopuštaju), ali pandemija se pobrinula da Tenet propadne iako je na uloženih 200 zaradio 363 milijuna dolara. Inception je zaradio 836, Interstellar 701, a Dunkirk 526 milijuna dolara. Međutim, to su, redom, SF triler, svemirska avantura i ratni film, koji, barem u teoriji, djeluju kao veći magneti za publiku. 

Ovo je film o fizičaru, ali ne fizičaru sa supermoćima - i to je problem

Ovo je povijesna drama s fizičarem u središtu radnje, a unatoč atomskoj bombi, priča o Oppenheimeru je u svojoj srži američka priča, koja neće toliko odjeknuti u ostatku svijeta, odakle u pravilu dolazi najveći dio zarade Nolanovih filmova. 

Iako skepsa postoji, čelnici Universala, ali i ostalih studija navijaju da ovaj film uspije, jer sa strane se može učiniti da nitko unutar tog sustava ne želi ništa drugo osim istrošenih franšiza, koje još uvijek donose novac. Uspjeh ovakvog filma mogao bi ohrabriti ostale studije i ulagače da počnu riskirati i pritom možda stvore neki novi hit. Na kraju krajeva, čak i franšize čine sve kako bi stvorile jedinstvene filmove (unutar određenih okvira, naravno) pa ćete iza nekih od najvećih hitova pronalaziti redatelje kao što su Kenneth Branagh, Ryan Coogler, Taika Waititi, Anna Boden i Ryan Fleck, James Mangold, Chloe Zhao i, na kraju krajeva, Christopher Nolan, koji je režirao tri filma o Batmanu. 

Nolan nije bilo tko i uvijek postoji velika nada da će iznenaditi, ali on je rijedak primjer sve manjeg kruga ljudi kojima bi se takvo što dopustilo. Quentin Tarantino jedan je od onih kojima se eksperimenti dopuštaju, ali njegovi filmovi nisu visokobudžetni spektakli. Primjerice, Sony je za Once Upon a Time in Hollywood iskeširao 90 milijuna dolara, a zaradili su gotovo 400 i premda nije riječ o megahitu, isplatilo se. S druge strane, flopnuli su i visokobudžetni The Last Duel Ridleyja Scotta i ratna drama Midway, starog hitmejkera Rolanda Emmericha.

Milijuni prepreka... I korona

Naravno, Nolan je film mogao prodati Netflixu i nitko ga ne bi jahao zbog rezultata na blagajnama, ali on je jedan od onih koji se svim silama bore da filmovi ostanu u kinima što je dulje moguće. 

Mnogo se toga može promijeniti do ljeta 2023., kada bi se Oppenheimer trebao pojaviti u kinima, a ako nas je pandemija bilo čemu naučila, onda je to da se mnogo toga može promijeniti preko noći. U obzir, dakako, treba uzeti i to da to može biti i promjena na gore, ali i to da se pad interesa za filmovima bez superjunaka ili jurnjave autima nije dogodila preko noći, već je rezultat dugogodišnjeg trenda koji ne pokazuje znakove usporavanja. 

Ono što Universal mora učiniti je uvjeriti publiku da je ovo film koji žele pogledati u kinima, ali i podsjetiti ih da film postoji i da ovo nije samo priča o fizičaru, već Nolanova priča o fizičaru. Donekle bi mogla pomoći i odlična glumačka postava, koju predvode Cillian Murphy kao Oppenheimer, Emily Blunt, Matt Damon i Rober Downey Jr. Nadalje, trebaju privući stariju publiku, koja je pomalo zaboravila ići u kina, a strah od korone nije im pomogao da tu staru naviku ožive. 

Realno gledajući, nikada nije bilo super jednostavno natjerati ljude da odu u kino pogledati neki financijski riskantan projekt, ali količina i raznolikost rizika tijekom godina postali su sve veći i teži za premostiti. Čak i ako u rukama imaju remek-djelo i odrade fenomenalan marketinški posao, a publika u naredne dvije godine zaključi da im je dosta ekipe iz kataloga Marvela i DC-ja, dovoljan je jedan covid-19 da zauvijek ubije ovaj tip filma.