PRVI dio naslova ne moram vam objašnjavati, svi dobro znate da su njemačke V2 rakete krajem Drugog svjetskog rata postizale visinu od 100 kilometara. I da su onda Ameri odveli Wernhera von Brauna i cijelu hrpu inženjera i znanstvenika kako bi napravili vlastiti raketni program.

Nadam se da ćemo se uskoro složiti i s drugim dijelom naslova.

Obraćenje na rock

Holger Schüring se nakon studija glazbe kod Karlheinza Stockhausena, kontroverznog skladatelja i začetnika elektroničke glazbe, skrasio kao učitelj gitare u Kölnu. Nije pokazivao interes za rock sve dok mu jedan od njegovih učenika nije pustio slojevitu i avangardnu I am the Walrus od Beatlesa. Tridesetogodišnji Schüring obratio se na glazbu tada rezerviranu isključivo za tinejdžere i odlučio stvarati onu koja će u sebi imati jednostavnost skladbi Velvet Undergrounda, zvučnu slojevitost Beatlesa i ingenioznost Franka Zappe.

Nastao je bend višeznačnog naziva Can, Schüring je uzeo u ruke bas gitaru, magnetofonske vrpce za manipuliranje zvukom i umjetničko prezime Czukay. Pridružila su mu se trojica sjajnih instrumentalista, a bend je definitivno zaokružen kad je vokal postao Damo Suzuki, osebujni Japanac koji je kao hipik proputovao cijelu Ameriku. Czukayu je zapeo za oko dok je svirao gitaru i izvodio ludorije na ulicama Münchena. "Mene ta glazba nije zanimala i oni su mi bili gomila staraca", prokomentirao je desetljećima kasnije Damo svoj ulazak u avangardni bend. 

Drugi glazbeni univerzum

A ono što je taj bend svirao bilo je poput ekipe putnika kroz vrijeme koji su slučajno nabasali na 1971. godinu. Te se pjesme nisu poput popularne glazbe tog vremena vrtjele oko akorda i harmonije: u temelju bi bio neprekidni loop koji na basu izvodi Czukay, improviziranje Schmidta na klavijaturama i Carolija na gitari, ritmično i superenergično udaranje Jakija Liebezeita te Suzukijevo stvaranje tekstova na licu mjesta. I zvuk, potpuno drugačiji od svih zvukova koji su se dotad uopće pojavili u popularnoj glazbi.

Usporedite samo ovu pjesmu s onime što se inače na Zapadu radilo 1972. godine i shvatit ćete koje su to razlike u epohama.

Remek-djela i njihova djeca

Bilo je to toliko izvan svih tadašnjih tokova da je Zapadu dugo vremena trebalo shvatiti što se to zbiva u Njemačkoj. Znameniti časopis Melody Maker skovao je šaljiv naziv Krautrock (kupus rock) i Nijemci su ga sasvim ozbiljno prihvatili. Dečki iz Cana neumorno su stvarali remek-djela, a dvostruki album iz 1971. Tago Mago spada u najbolje albume svih vremena. Govorim vam to kao onaj tko je od slušanja totalno izgrebao Led Zeppelin IV izdan iste te godine. I to remek-djelo teškog roka u odnosu na Can zvuči kao dvadeset godina stariji album.

Uspjeli su se njemački alternativci pomalo i probiti na angloameričke prostore, no puno su više ostvarili utjecaja na njihove glazbe nego na publiku. Prvi ih je zamijetio David Bowie, koji će tijekom svog boravka u Berlinu potpuno promijeniti glazbeni smjer – i jako utjecati i na mnoge druge. Kad bolje upoznate Can, lako ćete prepoznati njihov utjecaj na Joy Division i Publice Image Limited (i hrpu post-punk bandova), na Radiohead (Kid A), Talk Talk (Spirit of Eden) i njihove post-rock sljedbenike, zapravo je nemoguće pobrojiti na koga su sve utjecali. Ovo je bio jedini kakav-takav hit Cana na Zapadu, pojavili se čak i u Tops of the Pops, a ako vam to nekako sliči na Talking Heads – niste se prevarili.

Naprijed u 21. stoljeće

Kad smo već kod Nijemaca, imao je pravo onaj njihov Hegel kad je rekao da rađanje novoga u sebi već nosi klicu još novijega. Ono čemu su svjedočili mladi na koncertu u sjevernorajnskom gradiću Soestu početkom 1970. godine i kod njih je izazvalo oprečne reakcije. Trojac koji je nastupao pod imenom Kraftwerk (električna centrala) izvodio je glazbu koju ćemo mi tek puno kasnije nazvati techno. Samo pogledajte kako neki sa smiješkom plješću, dok drugi zure u prazno ne shvaćajući što ih je to zadesilo.

Dečki iz Düsseldorfa uskoro su se povukli u svoj studio, koji su nazvali Kling Klang, a na kojemu je sasvim primjereno i kriptično stajao natpis Elektro Müller GmbH. 

Potpuna umjetnost

Ustalili su se kao četverac, a premda su vladali raznim instrumentima (Florian Schneider je svirao flautu, violinu i violončelo) zgrabili su sintetizatore, konstruirali i električne bubnjeve te krenuli stvarati zvuk koji i u našoj epohi ostavlja dojam suvremenog. Kompozicije su krajnje minimalističke, kao i kod Cana imamo loop i nekoliko jednostavnih melodijskih linija, samo što su ovdje i vokali prošli kroz elektroničko izobličenje. I puno se više koriste sampleovima, bez kojih teško da biste mogli zamisliti današnji hip hop, rap i tko zna još koje sve stilove. 

Njih je trebalo doživjeti uživo jer su tamo postizali ono što im je i bio cilj: potpuni spoj auditivne i vizualne umjetnosti, s njihovim robotiziranim imidžom kao i spotom u pozadini. Evo jednog takvog primjera iz 1980. godine, kad izvode jedan od svojih najpoznatijih hitova Das Model. 

Svi smo mi Nijemci

Nemoguća je misija nabrojiti sve one koji su bili pod izravnim utjecajem Kraftwerka. Točno ih možete zamisliti da pjevaju Blue Monday od New Ordera, ali i gotovo sve druge synth-pop, techno i house pjesme. "Za sve iz naše generacije koji su se bavili elektronskom glazbom, Kraftwerk su bili krsni kumovi (Godfathers)", rekao je Martin Gore iz Depeche Modea. Mnogi će otvoreno reći da je Kraftwerk najutjecajniji bend u povijesti popularne glazbe.

Dovoljno je samo navesti one koji su maznuli ovu ili onu temu od Kraftwerka: Chris Martin iz Coldplaya zapravo je uljudno zamolio preko odvjetnika da za pjesmu Talk samplira temu iz Computer Love, nakon nekoliko tjedana dobio je pismo u kojemu je samo pisalo "Yes". Ne znam jesu li to isto učinili i Chemical Brothers, Jay-Z, Will Smith, Fatboy Slim, New Order, Franz Ferdinand, Madonna (da ne navodimo i hrpu manje poznatih izvođača). Vrlo često čujete Kraftwerk a da toga niste ni svjesni. Nekom ironijom sudbine, oni koji su uveli sample na velika vrata u glazbu, na kraju su završili kao najčešće samplirani glazbenici u povijesti popularne glazbe.

Post scriptum

Od najklasičnije peteročlane postave Cana danas je živ još samo Irmin Schmidt. U veljači ove godine umro je i Damo Suzuki, koji je jedno vrijeme bio u Jehovinim svjedocima, a kasnije se opet vratio glazbi. Mlade i obrazovane Nijemce obavezno upitam znaju li za Can, nažalost – ova ih generacija nije nikada upoznala. O njima se puno više pričalo u vrijeme moje mladosti na našim prostorima, bio je krajem sedamdesetih čak i bend Igra Staklenih Perli pod izravnim utjecajem Cana.  

Kraftwerk i dalje postoji, tu i tamo nastupa ili izda neki remiks. Florian Schneider je umro od raka u travnju 2020.

Koliko god su sve to ljudski gubici, ti bandovi i dan-danas postoje kroz tisuće njihovih nasljednika. I kroz pjesme za koje će i neki novi klinci misliti da su zapravo nedavno napravljene. Kao ova kojoj je već zamašnih 38 godina na plećima.

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."