VAŽNE napomene na početku. Ovim komentarom ne iskazuje se protivljenje davanju napojnica konobari(ca)ma u malim, kvartovskim kafićima i birtijama.

Nisu mu tema ni restorani više i visoke klase. Oni s "dekonstrukcijama" jela te sljedovima od 100 eura po osobi. Ovdje je riječ o restoranima (pizzerijama, roštiljima) srednje klase, što su tipovi ugostiteljskih objekata koje posjećujem. Odnosi se i na restorane i kafiće u turističkim destinacijama, aktualnima sada zbog sezone.

Kad smo to raščistili, dodajmo još nešto što je nužno naglasiti jer se zanemaruje ili ne shvaća - koliko god svi ovi tipovi ugostiteljskih objekata bili različiti, povezuje ih to da su svi njihovi proizvodi i usluge luksuz.

Ljubaznost je osnovni preduvjet

Kavu s mlijekom možete daleko jeftinije nego u kafiću ili restoranu napraviti sami doma. Kao i pizzu, a ako ste nešto vještiji i jela koja sadrže posteljice i pjenice. Činjenicu da se u restoranima proizvodi luksuz trebaju pojmiti i oni koji ih prodaju i oni koji ih kupuju. U smislu da ako plaćaš luksuz, nisi dužan dodatno platiti i zato što ti ga je poslužio ljubazni konobar. Koji je za to već jako dobro plaćen kroz svoju plaću.

U uslužnim djelatnostima, kao što im samo ime kaže, biti uslužan, ljubazan je osnovni, nužni preduvjet za onog tko se tom djelatnošću bavi, a ne ono što se prema našem mentalitetu mora hvaliti i isticati te se doslovno "mora" dodatno plaćati davanjem napojnice/ tringelda/bakšiša.

No, kod nas se ponašanje u ugostiteljstvu s obje strane šanka temelji na drevnim balkanskim principima da se napojnica mora dati jer si tako džek, a ako je ne daš, onda si cicija. To je teška besmislica.

Posebno u svjetlu toga što su posljednjih godina (sezona) plaće konobara u objektima koji su tema ovog teksta otišle u nebo, a u sličnim visinama su im i napojnice. Pa će vam se tako konobar u poznatom zagrebačkom lancu roštiljskih restorana požaliti da je u prvoj polovici godine imao 4 tisuće eura napojnica preko računa, pa je tako ušao u sustav PDV-a. Siroti.

"Zato što je red"

Pitam prijatelja zašto mu je ostavio visoku napojnicu, a on mi je odgovorio "Jer sam zadovoljan uslugom." Pitao sam ga "Zašto bi ti plaćao ono za što je on već ne plaćen, nego jako dobro plaćen?", ali na to mi nije odgovorio.

No ja znam odgovor: "Zato što je red". To je magična balkanska rečenica, mantra i racionaliziranje koji ništa ne znače kada se mora pojasniti ono što se ne radi logično i smisleno, nego po defaultu. Konobari(ca)ma u restoranima ostavljate napojnicu zato što "to rade svi" i jer je "red".

Zašto ne ostavljate napojnice od par eura (i na više), evo konkretno, prodavačicama u dućanima robe široke potrošnje, od kvartovskog dućana do trgovačkih centara? Također rade u uslužnoj djelatnosti i u neposrednom su kontaktu s vama. Mnoge od njih su ljubazne, dok su velika većina njih, za razliku od konobar(ic)a, kriminalno potplaćene i još se ubijaju od posla, posebno sada, tijekom ljetne sezone.

Njih ne premirate napojnicama zato što tako nagraditi prodavačice nije "red". Ali ako malo evoluiramo od ere i rezona naših djedova i očeva, jasno je koliko je to pogrešno.

Zašto ja ne ostavljam napojnicu?

Kako svoj stav najviše volim potkrijepiti konkretnim primjerima, evo još jednog zbog čega smatram da je meni ostavljanje napojnica besmislica.

Moja obitelj i ja smo krajnje nezahtjevne restoranske mušterije oko kojih se konobari stvarno ne trebaju truditi. Na pokušaje klasičnih konobarskih fora u svrhu "zbližavanja", a zapravo lova na napojnicu, reagiram hladno, ali pristojno. Čisto da zadržim distancu i odnos konobar-gost.

Uzimamo jela odmah, često ni ne tražimo jelovnik, nemamo izvolijevanja i posebnih želja. Nismo "dajte mi ovo s ovim, a ovo bez ovog i spojite mi ono s onim" tip gostiju na koje konobari s pravom kolutaju očima i koji doista trebaju ostavljati bakšiš.

Što se tiče pića, uvijek uzimamo litru mineralne za dvoje odraslih i dva soka za dvoje djece. Nismo foodieji, sljubitelji ni konzumenti buteljki koji mirišu čepove ili slični preseratori oko kojih se konobari moraju truditi, pa da ih se onda mora i nagraditi.

Djeca nam ne urlaju, prolijevaju, razbijaju, niti trče među stolovima. Dakle, ne smetaju drugim gostima, pa da se moramo ispričavati ne samo usmeno, nego i bakšišno. Naručeno konzumiramo brzo i odemo iz objekta maksimalno sat vremena nakon što smo tamo došli. I zašto da onda ostavljam napojnicu? Ne pada mi na pamet.

S obzirom na aktualnu sezonu, vrijedi naglasiti već navedena dva razloga, zbog čega je upravo sada davanje napojnica besmislenije nego ikad. Posljednjih godina i turističkih sezona, cijene u hrvatskim restoranima jako su narasle. Konkretno, minimalno 50 posto.

Tome moramo dodati i da su plaće konobara dosegnule najveće visine. Početnici u poslu u Dalmaciji ne žele razgovarati ispod 1500 eura, plaćenog smještaja i jednog toplog obroka dnevno. Oni s iskustvom i vještinama dobivaju daleko više.

I sve je to okej ako ćete vjerovati u mantru hrvatskih "liberala" da cijene u restoranima i konobarske plaće diktira tržište. Međutim, uvjeren sam da je to tako zbog nameta države kojima financira uhljebe s jedne te pohlepe ugostitelja i konobara s druge strane.

Ovi potonji su se također osilili, pa se ovog ljeta žale na "samo 20 eura napojnica dnevno". Da se malo osvrnu po jelovniku u objektu u kojem rade, shvatili bi da obitelj večeru u tom restoranu plaća kao dan u apartmanu. I jedno i drugo previše i preskupo za ono što dobiju zauzvrat.

Gosti pak koji misle da moraju ostaviti 10+ eura napojnice to rade nakon što su ionako preplatili ono na tanjuru i u čaši te tako dodatno nagrađuju onog koji je "bio ljubazan" za ono što mu je posao. I to onaj osnovni, temeljni. Za koji je već sjajno plaćen.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.